Višestranačje i izbori nisu dovoljni pokazatelji demokratske konsolidacije

Suhoparne definicije kažu kako je demokracija politička ideja o vladavini u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno preko izabranih predstavnika. Demokracija je politički poredak u kojem vlada većina, uz osiguranje prava manjine te individualnih prava svakoga građanina i time je suprotna onim oblicima vladavine u kojima narod nema vrhovnu vlast, nego njime upravlja neki pojedinac ili skupina (monarhija, tiranija, despocija, aristokracija, oligarhija). Pojam demokracije mijenjao je tijekom povijesti značenje. Kao političku ideju i poredak demokraciju su uveli antički Grci. Izraz se prvi put javlja u Herodotovoj Povijesti i odnosi se na male zajednice (polis, grad zajednicu), koje su odluke donosile kolektivno sastajući se kao skupština svih građana (isključeni su bili robovi, stranci i žene). Vrhunac antička demokracija doseže u Ateni u 5. st. pr. Kr. (Periklovo doba).

Demokratski deficit

Od tih vremena do danas prošla su stoljeća i tisućljeća, ali je demokracija ostala neko opće mjesto u raspravama o slobodi, aspektima liberalizma, ljudskim pravima i općenito društvima u kojima se o »vladavini naroda« odlučuje na izborima, parlamentarnim, predsjedničkim, europskim, lokalnim... No također razgovori o demokraciji danas se umnogome svode na aspekt krize, ugroza koje prijete opstanku demokracije, prijetnjama koje dolaze od ekstremnih političkih opcija i autoritativnih »trendova«, za koje se Europa i danas može »pohvaliti« da ih ne manjka. O demokraciji i izazovima koji je prate danas razgovarali smo s dr. sc. Elviom Baccarinijem, red. prof. u trajnom zvanju s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Prije više od tri desetljeća politički komentator Fareed Zakaria napisao je tada proročanski članak pod nazivom »Uspon neliberalne demokracije«, u kojem je izrazio zabrinutost zbog pojave popularnih autokrata s malo obzira prema vladavini prava i građanskim slobodama. Kakvo je, zapravo, stanje demokracije danas – osobito zapadnjačke, liberalne demokracije?

- Nažalost, ne mislim da možemo osjećati pretjerani optimizam kada je riječ o stanju zapadnjačke liberalne demokracije (ili, kako neki autori i autorice kažu, ustavne demokracije). U nekom idealnom promišljanju demokracija ima dva temeljna cilja. Prvo, poštovanje jednakosti građana i građanki te njihovih osnovnih prava i sloboda. Drugo, učinkovito funkcioniranje sustava donošenja javnih odluka, onih koje oblikuju pravni poredak i javne politike. Suvremene demokratske prakse deficitarne su u oba aspekta.

Kada govorimo o kvaliteti odluka, potrebna je ili visoka razina obrazovanosti građana i građanki ili visoka razina opravdanog povjerenja u mišljenja stručnjaka i stručnjakinja. Naime, da bi javne odluke bile kvalitetne, potrebno je dobro razumijevanje problema. Građani i građanke trebaju shvatiti što je u igri i koliko je to važno. Zatim, trebaju biti u stanju kompetentno tražiti rješenja ili bar razumjeti stručne stavove te imati utemeljeno povjerenje u njih. To je sve iznimno zahtjevno. Neka su pitanja iznimno složena, pa je teško očekivati da će osobe izvan svoje uže struke o njima imati kompetentno mišljenje.

Osim toga, nije lako razlučiti što stručna mišljenja zapravo tvrde. U literaturi, primjerice, nailazimo na podatak da 97-98 posto znanstvenika i znanstvenica potvrđuje postojanje klimatskih promjena prouzročenih ljudskim djelovanjem te zagovara hitne mjere kako bi se spriječile katastrofalne posljedice. Taj je podatak lako dostupan svima s pristupom internetu. Međutim, problem nije u nedostatku informacija, nego upravo suprotno, u njihovu preobilju. Zbog ogromne količine informacija čak i obrazovana osoba teško može razlikovati stručne i nestručne stavove. Posljedica je demokratski deficit, u kojem građani i građanke političke izbore često donose na temelju intelektualne oklade ili lojalnosti određenim političkim opcijama, umjesto slijedeći stručna mišljenja. Kada je riječ o poštovanju prava i jednakosti, političke grupacije sve se uspješnije koriste suvremenim tehnologijama za radikalizaciju i stvaranje neprijateljskih ili bar suparničkih odnosa u društvu. Posljedično, građani i građanke često nisu motivirani da se angažiraju za unapređenje ljudskih prava i jednakosti, nego za učvršćivanje položaja vlastite skupine u rivalstvu s drugima. U takvim okolnostima zaštita ljudskih prava i jednakosti više nije zajamčena.

Nužna ravnoteža

Posljednjih godina u fokusu su brojna istraživanja o stanju demokracije u svijetu (Freedom House, IDEA, The Economist Intelligence Unit, IPSOS...), koja uglavnom upozoravaju na krizu demokracije te jačanje autokracija, osobito u zemljama u razvoju i onima s ubrzanim razvojem, kako ističe i studija Zaklade Bertelsmann. Kako to komentirate – je li stanje doista loše? Koji su glavni uzroci?

- Smatram da je stanje doista zabrinjavajuće. Istaknuo bih dva glavna uzroka. Prvi su ekonomske nejednakosti. One ugrožavaju demokraciju na više razina. Prvo, dolazi do golemih razlika u političkom utjecaju – najbogatiji mogu kontrolirati protok i širenje informacija. Nadalje, ekonomski najmoćnije skupine mogu ucjenjivati političku vlast. Zamislimo, primjerice, zakone koji štite radnička prava. Ako ta prava prijeđu razinu isplativosti za poslodavce, oni mogu zaprijetiti preseljenjem poslovanja. Osim toga, osobe u nepovoljnim socioekonomskim uvjetima žive u stalnoj zabrinutosti i često anksioznosti. To povećava antagonizam prema drugim skupinama, nerijetko onima koje su u jednako lošem ili čak gorem položaju.

Konačno, tu su i tzv. fabricirane sumnje. Na primjer, unatoč čvrstim znanstvenim dokazima o štetnosti pušenja ili opasnostima klimatskih promjena moćni gospodarski subjekti često imaju resurse za stvaranje sumnje u te dokaze ako su im oni prijetnja. Na taj način mogu sabotirati nužne politike.

Kakva je hrvatska demokracija? Jesmo li naučili nešto, što još učimo, i jesmo li preboljeli »dječje bolesti« demokracije? Prof. Caratan ističe da višestranačje i izbori sami po sebi ne znače da je država konsolidirana demokracija.

- Hrvatska demokracija sve je sličnija demokracijama zapadno od nas, osobito na Mediteranu. Međutim, to ne bi trebao biti razlog za euforiju jer demokracije tih država nisu imune na padove u populizam, iracionalizam i društveni antagonizam. Mislim da više ne bi smjelo biti sumnje u to da višestranačje i izbori nisu dovoljni pokazatelji demokratske konsolidacije. Pogledajmo, primjerice, Rusiju.

Za stabilnu demokraciju potrebna je ravnoteža između grana vlasti, uz posebno važnu neovisnost pravosuđa. Važnu ulogu imaju slobodni i osviješteni mediji, kao i aktivno građanstvo spremno angažirati se u zaštiti vladavine prava i ljudskih prava. Nužno je stvoriti društvenu atmosferu u kojoj se njeguje solidarnost među građanima, bez obzira na nacionalne, vjerske i druge razlike. Samo tako možemo graditi funkcionalne javne institucije.

Jačanje zajedništva

Kakvo je stanje demokracije u susjednim zemljama – Sloveniji, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu?

- Nemam dovoljno detaljnih informacija o aktualnim okolnostima u tim državama da bih iznio preciznu ocjenu. No smatram korisnim da osim na spomenute zemlje kao na susjedne zemlje gledamo i na napredne zapadnjačke demokracije poput Italije i Austrije, čak i ako nisu naši neposredni susjedi (kao u slučaju Austrije). To je važno zbog europskog kulturnog i političkog usmjerenja kojem pripadamo. Te zemlje, unatoč mračnim razdobljima svoje povijesti od prije osamdeset i više godina, imaju dovoljno dugu tradiciju neovisnosti sudstva, sveučilišnih institucija i medija. Osim institucionalnog važan je i kontakt s njihovim civilnim društvima i akademskom zajednicom. To može pridonijeti uzajamnom obogaćivanju i napretku.

Kad se sve zbroji i oduzme – postoji li kriza demokracije? Je li riječ o mitu ili stvarnosti? Ako postoji, kako se manifestira? Što podrazumijevamo pod »krizom«, i koje su moguće alternative postojećem modelu, osobito zapadnjačke demokracije?

- Demokracija jest u krizi, i nadam se da sam u prethodnim odgovorima i komentarima uspio pojasniti zašto tako mislim. Ne vidim bolji odgovor na tu krizu od poziva građankama i građanima da razviju aktivan duh, koji zahtijeva i potiče političke i druge institucije da odgovorno obavljaju svoje zadaće. Usto, pozivam na međusobno razumijevanje i suradnju, neovisno o razlikama među nama, kako bismo zajedno jačali, i kako bi jačale funkcionalnost i vjerodostojnost javnih institucija.