U saborskim raspravama sadržaj sve više gubi važnost pred trivijalnošću

Parlament bi prema svojoj definiciji trebao biti mjesto rasprave u kojem se volja građana pretače u zakone, a sukob mišljenja u zajedničko rješenje. No tu filozofsku definiciju prečesto demantira stvarnost, jer ondje gdje se to najviše očekuje, otvorenog promišljanja o najvažnijim društvenim pitanjima zapravo ima sve manje - kaže Mario Dukarić, komunikacijski stručnjak i direktor u agenciji Val grupa komunikacije, te dodaje:

- Umjesto dijalogu i kompromisu u Hrvatskome saboru svjedočimo natjecanju u doskočicama, vrijeđanju i izvrtanju činjenica. Fact-checkeri imaju pune ruke posla, što se moglo vidjeti i prije nekoliko dana, na aktualnom satu jesenskog zasjedanja Hrvatskog sabora.

Srećom, još nismo, osim nekoliko za medije insceniranih iznošenja zastupnika, svjedočili fizičkim obračunima, poput onih u ožujku ove godine u Skupštini Srbije, kada su zapaljene dimne bombe i ispaljen suzavac. Temperamentni su i Talijani, Rumunji, Bugari, pa i tamo bude incidenata, bacanja papira ili guranja. Ako pak pogledate kako funkcionira britanski House of Lords, vidjet ćete da su tamo rasprave izuzetno temperamentne, ali fizičko nasilje gotovo je nepostojeće zbog strogo formalnih pravila i džentlmenske tradicije.

Međutim, vratio bih se na Hrvatsku, gdje već dugo izostaje argumentirana i zanimljiva rasprava. Raspravom uvijek dirigira onaj tko je na vlasti, no kod nas je očito da vladajuća stranka uopće ne želi ulaziti u argumentirane rasprave, nego svjesno razbija diskusiju. Vidljivo je da protiv oporbe redovito isturaju zastupnike zadužene za razvodnjavanje svake ozbiljne diskusije.

Politički, taktika zasad funkcionira, jer čim rasprava počne, kreće lavina uvreda i doskočica, pa svaka daljnja argumentacija pada u vodu. Najčešća rečenica u Saboru postala je "povreda Poslovnika, članak 238.", iza koje se kriju replike bez veze s temom. Tako oporbeni zastupnici tijekom aktualnog sata rijetko dobiju konkretan odgovor, nego dobiju osobnu ili ideološku lekciju. Iako je oporba zapravo vrlo aktivna u pripremi zakona, raspravama i radu u odborima, to rijetko dolazi do medijskih naslova. U saborskim raspravama sadržaj sve više gubi važnost pred trivijalnošću.

U digitalnom dobu globalno umreženih i svima dostupnih komunikacija i politika se prilagodila vremenu, nema političara koji nije na društvenim mrežama, svi nešto prate i komentiraju, gotovo da ne možeš biti politički pismen ako nisi na X-u, Facebooku, Instagramu, TikToku... Gledajući u širem i dubljem kontekstu, je li i u kojoj mjeri moguća "svrhovita komunikacija o politici", da se referiram na Briana McNaira, autor glasovite knjige "Uvod u političku komunikaciju"? 

- Imamo situaciju da dominacija senzacionalizma i klikabilnih naslova degradra politički dijalog. Kada se tomu dodaju algoritmi društvenih mreža, koji pojačavaju polarizirajući sadržaj, rezultat je poplava retorike sukoba i propagande u javnom prostoru.

Trenutno smo u fazi kad o svrhovitoj političkoj komunikaciji govorimo više u teoriji nego što ju pokazujemo u praksi. Ipak, postoji optimistična strana. Povijest nas kontinuirano uči da se kao ljudska vrsta prilagođavamo, pa bi tako trebalo biti i u ovom području. Pritom je bitno da svi, od samih političara, medija do građana, uložimo određeni napor. To podrazumijeva građanski odgoj i edukaciju mladih, stalno podsjećanje političara na etičke i moralne standarde, ali i odgovornije ponašanje medija i društva kroz praksu otvorene i svrhovite rasprave. Samo tako možemo svrhovitost komunikacije vratiti u politiku.

Koliko je zapravo svaka strategija komunikacije, napose u politici, a s njom i retorički stil, ujedno i svojevrsna strategija manipulacije? I kako se u to uklapa populizam? Za mnoge je američki predsjednik Donald Trump najrelevantniji primjer upravo takve političke, "show", strategije...

- Trump je legalizirao - alternativne činjenice. Naime, na novinarska pitanja zašto iz Bijele kuće izlaze neistinite informacije, Trumpova savjetnica rekla je da to nisu laži, nego "alternativne činjenice". Dakle, umjesto da neistinu priznaju kao laž, ona je reinterpretirana i predstavljena kao ravnopravan "pogled na stvarnost". Da, možemo ustvrditi kako je Trump otvorio prostor u kojem je svaka istina relativna, a odgovornost za izgovoreno gotovo nestaje. Takav stil brzo je postao "uzor" mnogim drugim političarima diljem svijeta, pa i ovdje kod nas. Manipulacija istinom, kratkotrajna korist i računanje na to da se posljedice lako mogu izbjeći, danas vidimo kao standardni dio političke prakse i u Hrvatskoj.

S pojavom Donalda Trumpa definitivno je upaljeno zeleno svjetlo da je u politici odsad sve dopušteno. Na to se veže još jedan novi fenomen - tzv. dopamin-generacija, kako ju opisuju psiholozi. A to je da mlađe generacije žele sve odmah, na klik, pa tako i ozbiljne vijesti i političke poruke konzumiraju površno. U takvom okruženju lažne ili polulažne informacije ne samo što lakše prolaze nego se i brže šire, jer odgovaraju ritmu publike navikle na kratke i interesantne podražaje. Upravo zato manipulacija istinom nije samo politički trik nego i proizvod suvremenog načina života i konzumacije sadržaja.

Moram i vas upitati o referenci koja se često navodi kad se raspravlja o vještini političke komunikacije. Radi se o jednoj od poznatijih Aristotelovih teza, prema kojoj se u političkom govorništvu ili na nešto potiče ili od nečega odvraća... Potvrđuje li se i u kojoj mjeri takvo promišljanje slavnog grčkog filozofa u praksi i u ovom našem vremenu?

- Aristotelova teza u osnovi stoji i danas, jer politički govor uvijek ima za cilj promjenu stavova i ponašanja, u ovom slučaju to i dalje služi istoj svrsi jer se birače potiče da podrže politiku ili kandidata ili ih se odvraća od ideja protivnika. Ono što se, međutim, promijenilo jest da je dojam postao važniji od sadržaja. Mediji i društvene mreže ubrzali su komunikaciju i pojačali emocionalni utjecaj, pa danas forma i emocija nadjačavaju sadržaj i logiku. Dobili smo i sofisticiranije taktike: koristi se targetiranjem, viralnim kampanjama, vizualima i simbolima, kojima se ne djeluje samo na razum nego i na podsvijest birača. Onaj tko uspije povezati uvjerljiv sadržaj s jakim emocionalnim učinkom, taj dobiva političku bitku.

I da zaključimo dvama domaćim najpoznatijim primjerima javne političke komunikacije - predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Njihov je odnos i dosad bio sve samo ne dosadan, posve suprotan u pristupima mnogim važnim temama, a čini se da će njihov odnos biti nastavljen u istom ozračju i u jesenskom političkom pregrijavanju. Imaju li predsjednik i premijer uopće nešto zajedničko ili su im retorike totalno različite?

- Za svakog je političara važno da ima protivnika, svog antipoda, jer to na najučinkovitiji način grupira birače oko jedne ideje i jednog čovjeka. Predsjednik Vlade i predsjednik Republike vrlo vješto funkcioniraju u tom kontekstu. Oba su dugo na političkoj sceni, pa možemo pratiti kako su evoluirali u načinu komuniciranja.

Zorana Milanovića, dok je bio premijer, često smo čuli da govori vrlo formalno, birokratski i koristi se tehničkim izrazima. U kampanji za predsjednika Republike bitno se promijenio, jer se retorikom približio ljudima, svoje prjeteće karakterne crte transformirao je u funkcionalan marketinški slogan, a latinske poslovice zamijenio narodnim frazama poput "došlo vrijeme da se konji sedlaju".

I profesionalni razvoj premijera Plenkovića bio je vezan uz diplomaciju i europske integracije, što je dugo određivalo njegov politički profil i način komunikacije. U početku je oklijevao odgovoriti Milanoviću u sličnom stilu, no sada vidimo da se i on koristi slično grubom retorikom. Ipak, takva strategija njemu, da se tako izrazim, lošije stoji, odnosno ne parira retorički nadmoćnijem predsjedniku Republike, koji se još i postavlja na način da je njegova zadnja.

Međutim, koliko god to građanima bila zanimljiva dinamika između dva najvažnija političara u Hrvatskoj, sve više je onih koji će vam reći da to nadmetanje puno predugo traje. Građani vole zabavu, ali pravo je pitanje koliko takva zabava pridonosi kvaliteti političkog dijaloga i stabilnosti države. Stoga, iako je retorika moćno oruđe, ona bi trebala biti sredstvo, a ne cilj političkog djelovanja.