Demokracija kao sloboda na djelu

Što nas uči povijest demokracije, demokratskih društava? Kakva je sve iskušenja demokracija prolazila i kako je uopće preživjela do ovih naših modernih vremena? Ta i neka druga pitanja vezana uz ovotjednu temu postavili smo prof. dr. sc. Bošku Pešiću, redovitom profesoru i pročelniku Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku:

- Politička povijest demokracije uči nas da je sloboda oduvijek bila iznimka, a nikada pravilo. Ljudi su kroz povijesno vrijeme većinom živjeli pod vlašću sila koje nisu proizišle iz njihova vlastitog djelovanja. Samim time demokracija - kao oblik vladavine u kojemu narod sudjeluje u oblikovanju javnih poslova - očito nije prirodno stanje čovječanstva, nego povijesna akvizicija koju se uvijek iznova mora stvarati i braniti.

Demokracija je počela sa starogrčkim polisom, u kojemu su slobodni građani zajednički raspravljali i odlučivali o javnim poslovima. No sloboda je čak i tada bila ograničena, postojala je samo za manjinu. Unatoč tomu djelovanje u zajedničkom političkom prostoru - ono što je Hannah Arendt podrazumijevala pod izrazom vita activa - temelj je autentične slobode. Sloboda nije, dakle, unutarnje duhovno stanje, ni autonomija privatnosti, nego se ozbiljuje djelovanjem u javnom prostoru, zajedno s drugima.

Kada se sve to uzme u obzir, jasno je zbog čega se ideja demokratskog poretka oduvijek suočavala s različitim iskušenjima. Načelno bih izdvojio tri takve njezine opasnosti:

1. Raspad javne sfere, sve one društvene okolnosti kada građani postaju apatični i povlače se u privatni život. Tada demokracija neizbježno slabi, a totalitarne ideologije nesmiljeno iskorištavaju takvu političku prazninu.

2. Totalitarizam koji nam je u XX. stoljeću kroz fašizam i staljinizam pokazao kako masovno društvo bez političke angažiranosti može podleći užasavajućoj ideologiji, pretvarajući ljude u izvršitelje ili pasivne promatrače zločina. Totalitarizam je povijesno upozoravajući slučaj u kojemu institucije propadaju, a javni prostor biva izbrisan.

3. Zamjena političkog ekonomskim, koja je nama današnjima posebice poznata u slučajevima kada se sloboda shvati tek kao potrošačka moć ili materijalna samodostatnost - tada zaboravljamo da je njezina politička vrijednost uvijek bila vezana uz djelovanje u zajedničkom svijetu.

Premda te prijetnje, kao što svjedočimo, ni danas ne jenjavaju, ideja demokracije, po mojemu sudu, preživjela je i preživjet će zahvaljujući tome što su se ljudi u ključnim trenucima odlučili za djelovanje, jer su se pojedinci usudili preuzeti takvu autentičnu odgovornost.

Boško Pešić (foto: Sofija Vita Pešić)

Može li se konstatirati da su znatniji pomaci u uspostavljanju demokracije u društvu učinjeni tijekom XX. stoljeća kada su na međunarodnom planu uloženi veliki napori u zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda kao pretpostavci i uvjetu za razvoj društva mira i demokracije...?

- Upravo nam naše iskustvo moderne demokracije govori kako se ona bez živog javnog prostora, bez pluralnosti i bez prava da djelujemo i govorimo, pretvara u puku administraciju. Demokraciju, dakle, ne možemo promatrati tek kao jednostavan politički sustav ili mehanizam biranja vlasti, već kao kompleksan društveno-povijesni projekt čija stvarna realizacija zahtijeva emancipaciju, kritičku svijest i otpornost na autoritarnost. Drugim riječima, u situacijskom svođenju demokracije na puku proceduru (izbore, parlamentarne odluke i dogovorene zakone) bez dublje društvene transformacije, ne treba čuditi da građani često ostaju pasivni i manipulirani, a društveni odnosi moći ostaju zapravo nepromijenjeni.

Ako je ona moguća, istinska demokracija događa se samo kroz navedenu političku emancipaciju - takav pravovaljani slijed u kojemu ljudi razvijaju kritičku svijest, oslobađaju se ideološke manipulacije i postaju sposobni za autonomno mišljenje. Dakako da obrazovanje pritom ima ključnu ulogu, ali ne kao tehničko stjecanje znanja, već kao odgojno oblikovanje samostalnih i odgovornih građanskih subjekata.

Kakav bi mogao biti zaključak, opstaje li demokracija ili ulazi u nova krizna stanja? Drugim riječima, jesu li demokracije prespore i nefleksibilne, ili se ipak polako bude svjesne rizika i izazova koje nameće doba u kakvom živimo?

- Pod analitičkim povećalom potrebno je uvijek iznova držati sve one društvene uvjete pod kojima se razvija sklonost autoritarnosti, čak i unutar zadovoljavajućeg demokratskog poretka. Naime, demokracija ne može biti stabilna sve dok ljudi svjetonazorno ostaju autoritarni, ako traže vođu, pokoravanje i sigurnost u dogmi i demagogiji namjesto kritičkog mišljenja. Sve to govori da demokracija mora nužno uključivati i vlastitu kritiku, mora postojati prostor za negativno mišljenje, za osporavanje, za manjinske glasove - inače se pretvara u ideologiju.

Važno je također shvatiti da demokratsko društvo nije ono lišeno sukoba, već takvo koje sukobe ne potire, nego ih priznaje i s njima se konstruktivno nosi. Samim time demokracija nije dovršen sustav, već takva politička zakonomjernost koju je potrebno neprestano razvijati i kritički preispitivati. Uvažavajući sve one pretpostavke za stvaranje socijalnih mehanizama koji se upravljaju protiv pasivnosti, ideološke zastrane i autoritarnosti, demokracija je zbiljski moguća samo onda kada su ljudi kao politički odgovorni subjekti spremni postati politički samostalni, kritični i sposobni misliti naročito protiv dominirajuće struje.