Izvanredno stanje je odličan sustav za kontroverzne političke odluke

Što danas znači pojam »međunarodna zajednica«, pitali smo prof. dr. sc. Tomislava Pletenca, kulturnog antropologa s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Noam Chomsky svojedobno je upozorio kako je upotreba tog termina indirektno označavala SAD i njegove saveznike, dakle veličanje Zapada kojeg predvode Sjedinjene Američke Države.

- U mnogočemu se ne slažem s Noamom Chomskym, ali s ovakvom njegovom definicijom pojma međunarodne zajednice svakako se slažem. Naime, brzo smo zaboravili što je bila »međunarodna zajednica« prije 1990-ih. Tada je taj pojam označavao svijet podijeljen ugrubo u tri kategorije: kapitalistički zapad, socijalistički istok i takozvani treći svijet. U principu, radilo se o dva modela modernizma koji su se natjecali koji će omogućiti kvalitetniji život svom stanovništvu, ali onda i time privoljeti i treći svijet da im se pridruži. Preciznije, to je bilo pitanje čiji će kolonijalni projekt prevladati.

Dok se zapadni kolonijalizam i dalje oslanjao na uvriježene oblike kolonizacije, sada ogrnute plaštom brige za razvoj, istočni socijalistički kolonijalizam temeljio se u navodnoj podršci prava zemalja trećeg svijeta na pravednu borbu za neovisnost. No ta podrška borbi temeljila se na stvaranju ovisnosti najčešće od Sovjetskog Saveza. To je bila tadašnja međunarodna zajednica.

Fenomen zvan Kina

- Raspadom Sovjetskog Saveza i socijalističke ideologije (ali, nažalost, i ideje) nastala je nova »međunarodna zajednica« koja je trebala postati vrsta kopije korporacijskog modela u većem mjerilu.

Od samog početka takav je model patio od unutarnjih kontradikcija koje nisu bile više svima vidljive kao što je to bilo u slučaju hladnoratovske percepcije geostrateških odnosa. Jedna od skrivenih bila je upravo nastavak kolonijalnih praksi sada dodatno prikrivenih i nevidljivih. SAD se postavio kao globalni ideološki ideal kojemu bi svi trebali težiti ako žele dobro svom stanovništvu i ekonomiji.

Problem je da je u takvom sustavu dobrobit stanovništva gotovo obrnuto proporcionalna dobrobiti ekonomije. Naravno, ako ekonomiju shvatimo kroz optiku danas usvojenih mjernih praksi. Tako povećanje BDP-a povezano s dizanjem kreditnih rejtinga ne znači istovremeno kvalitetniji život stanovništva, zapravo, često upravo obrnuto, rast se temelji na osiromašenju.

Najbolji je primjer Narodna Republika Kina, trenutni rekorder rasta. Rast BDP-a NR Kine utemeljen je na jeftinoj proizvodnji, a sada i na jeftinom razvoju. No što NR Kinu čini jeftinijom od ostatka svijeta? Sad se ispričavam jer je ovo puki marksizam - neplaćeni ljudski rad! Sav rast NR Kine temelji se na kupovnoj moći SAD-a i EU-a, ne na unutarnjoj potrošnji, time naravno i svoj juan drže nenormalno niskim za takav rast. To je moguće toliko dugo dok imate visoko razvijen sustav unutarnje hegemonije i kontrole, pa time zaustavljate oporbene glasove. S druge strane, naravno, niste baš u stanju postavljati neke globalne uvjete jer vaši kupci bi vas mogli napustiti u presudnom trenutku.

Bojkot robe iz NR Kine zbog iracionalnog straha i okretanje unutarnjoj potrošnji zapravo je veliki problem za kinesku ekonomiju. Dakle, NR Kini je od strateškog interesa očuvati kupovnu moć Zapada.

Ukrajinski test

Zašto se međunarodna zajednica sa svim što se pod tim pojmom podrazumijeva zatekla u situaciji podjela umjesto dogovora, nalazi li se međunarodna zajednica u najopasnijem trenutku za svjetski mir od kraja Drugog svjetskog rata? I tko je odgovoran za takvo stanje?

- Pa ako gledamo ekonomski, mislim da smo vrlo daleko od bilo kakvog globalnog rata. Ono što se događa u Ukrajini, zapravo je neka vrsta testa. Žao mi je što moram govoriti iz jedne hladne i racionalne, pragmatične perspektive kada znamo koliko ljudi dnevno pogiba diljem fronte i iza nje. I odmah moram pripomenuti - moje srce će uvijek kucati za Ukrajinu bez obzira na sva iskliznuća kojima smo svjedočili i kojima ćemo sigurno još ubuduće svjedočiti.

U Ukrajini žive ljudi koji su jasno odlučili da im je draža unutarnja nesigurnost i problematična svakodnevica negoli sigurnost koju će jamčiti neki novi kolonijalni hegemon. Na tim nesretnim ljudima danas se testiraju granice dokle se u međunarodnim odnosima može kretati bez osobitog rizika za unutarnje odnose. Dapače, zemlje EU-a ići će toliko daleko da testiraju do koje mjere mogu svoje građane isprepadati nekom strašnom ratnom prijetnjom i izvanrednim stanjem. Ono što me uvijek sablazni u takvom ideološkom pothvatu jest količina ignorancije kod inače pristojno obrazovanih stanovnika EU-a.

Ruska Federacija ovog trena ima BDP razine Italije. Mislimo li doista da u takvom stanju mogu ne napasti neku članicu EU-a, nego uopće dostići ciljeve koje su sebi zacrtali u Ukrajini? Ali svejedno nasjedamo na priče o poluratnom stanju i sličnim glupostima. Stoga smatram da nema nikakve međunarodne krize ni trećeg svjetskog rata. U pozadini je ipak ideologija u kojoj su svi na neki način potrebni jedni drugima kako bi se sačuvala unutarnja stabilnost svake pojedine nacije. No kao što nas je Giorgo Agamben odavna podučio - izvanredno stanje je odličan sustav za donošenje inače kontroverznih političkih odluka. Tako zapravo treba gledati umjetnu provokaciju izvanrednog stanja kao obračun s političkim neistomišljenicima, radikalnom desnicom u EU-u.

Zašto se i kako dogodilo da Ujedinjeni narodi, kao najistaknutija institucija međunarodne zajednice, u sadašnjem podijeljenom svijetu gube na važnosti i utjecaju? Može li se i kako UN refreširati?

- UN je forum koji nikada nije imao neku međunarodnu moć. Bar nama na Balkanu bi moralo biti jasno do koje je mjere UN prostor stvoren za promociju različitih interesa. Bi li zapravo genocid u Srebrenici bio moguć da UN ima ikakvu realnu moć? Ne bi! Dapače, vojska takozvane Republike Srpske koristila je vojnike UN-a kao žive štitove za promociju svojih vojnih i političkih ciljeva.

Public Enemy svojevremeno je imao pjesmu »911 is a joke«. Mislim da se isto može reći i za UN. No činjenica je da UN opstoji i za sada ne vidimo neke jasne obrise ukinuća UN-a. Dakle, daleko od toga da je u krizi, mislim da on u cijelosti ispunjava ulogu koja mu je namijenjena, a to je da se u pozadini velikih međunarodnih događaja omogućavaju bilateralni sastanci na kojima se često dogovaraju strategije koje su važnije od govora na generalnim skupštinama. Ne radi se, dakle, o nekoj nemoći diplomacije, UN je platforma koja omogućava rad diplomaciji, to je jedna od važnijih diplomatskih infrastruktura. Neozbiljno bi bilo misliti da je UN neka organizacija koja posjeduje moć.

Daleko od mira

Osim očekivano SAD-a, Izraela, Njemačke i nekih EU država (Hrvatske, recimo), većina međunarodne zajednice (nedavno i u UN-u!) deklarativno je priznala Palestinu, no što to u praksi znači ili se radi tek o simboličnom činu koji neće zaustaviti rat u Gazi...?

- Ne radi se o zaustavljanju rata, već genocida u Gazi. Ne smatram da je Hamas neko opravdano oružje Palestinaca u borbi za slobodu, ali jednako tako ne mislim da Izrael ima pravo rastjerati i poubijati stanovnike Gaze jer smatraju da su svi oni isti kao i Hamas. Jednako tako ne mislim da su svi Izraelci krvožedni rasisti. No činjenica je da ni u jednom ni u drugom društvu nisu prevladali dijaloški glasovi, pa smo dobili političke i kulturne monodrame. Da bi genocid bio moguć, prvo je potrebno obaviti unutarnji hegemonijski kulturocid. To znači utišavanje svih oporbenih glasova u društvu, svih drukčijih stavova, uništavanje raznovrsnosti. To uniformiranje govora, vrijednosti i stavova transformira se u doslovne uniforme i spremnost (svaka sličnost s Hrvatskim trenutnim kulturnim krajobrazom u ovom slučaju je namjerno iskorištena).

Priznanje Palestine neće zaustaviti rat, kao što to nije bilo ni u slučaju Hrvatske, ali će u svakom slučaju omogućiti palestinskoj vladi da predstavi svoju poziciju i da stegne legitimitet u pregovorima.

Za zaustavljanje rata potreban je pristanak Hamasa, ali da bi se održao mir, Hamas neće biti dovoljan. Nakon eventualnog završetka sukoba Palestina kao priznata država može koristiti svu diplomatsku infrastrukturu u pregovorima i traženju održivog mira na Bliskom istoku. Ujedno od trenutka priznavanja upad izraelske vojske u Gazu smatra se okupacijom i otvara se mogućnost pronalaženju odgovornih za počinjenje genocida. Tako da priznanje nije tek simbolički čin, već ima svoje dugoročne posljedice.

I sad gdje je tu ova naša državica s BDP-om razine godišnjeg proračuna pariške kanalizacije? Nigdje! U pustom strahu od političkih i geostrateških igara velikih sila Hrvatska je diplomatski paralizirana. Doduše, pokazalo se da nam je najbolje kada nismo proaktivni. Hrvatska nema ni moralnog ni intelektualnog kapaciteta da predlaže diplomatska rješenja ili odigra kakav važan mikropotez. To je sudbina politike koja se temelji na graničarskoj kulturi. Nikad više ovdje neće stasati entitet poput Dubrovačke Republike jer oni koji bi ju možda i mogli izgraditi rasuli su se diljem svijeta (i tome, bome, nije kumovala ‘45-a).