Razina političke kulture je sve niža i niža, ne samo u Hrvatskoj

Krenimo od definicije, s osvrtom na povijest. Parlamentarizam (prema parlament), politički je sustav koji se temelji na načelu diobe vlasti i u kojem zakonodavnu vlast ima parlament. Odnos između parlamenta i vlade temelji se na ravnoteži, koja se očituje u jednakoj mogućnosti utjecaja jednoga tijela na drugo. Parlamentarni sustav ima nekoliko ključnih ustavnih obilježja: izvršna vlast (vlada) proizlazi iz parlamenta i politički mu je odgovorna, a izglasa li parlamentarna većina vladi nepovjerenje, ona u pravilu mora odstupiti. Ako vlada smatra da stajalište o nepovjerenju parlamentarne većine ne dijeli i biračko tijelo, predsjednik vlade, pod određenim uvjetima propisanima ustavom, može predložiti državnom poglavaru da uz njegov supotpis raspusti parlament - piše na pouzdanom portalu enciklopedija.hr, uz još niz pojašnjenja:

- Spor između vlade i većine u parlamentu rješava biračko tijelo, a izbori koji slijede nakon raspuštanja parlamenta sadrže u sebi prikriveni referendum. Proizlazi da ni parlament ni vlada nisu politički stabilni. Nasuprot njima državni poglavar (monarh doživotno, a predsjednik republike dok mu traje mandat) ne snosi političku odgovornost i stabilan je element unutar sustava. No upravo zbog toga svaki njegov akt, da bi bio pravovaljan, mora supotpisati predsjednik vlade ili nadležni ministar. Činom supotpisivanja vlada preuzima na sebe političku odgovornost pred parlamentom za akte državnog poglavara, ali je temeljni smisao supotpisa ograničavanje vlasti državnog poglavara.

Parlamentarizam (parlamentarni sustav, sustav parlamentarne vlade) nastao je unutar pojedinih monarhijskih sustava radi daljnjeg ograničavanja monarhove izvorno apsolutne vlasti, ali ni u sustavima ograničene monarhije još nije bilo punoga parlamentarizma. Razvio se s oblikovanjem instituta anglosaskoga prava impeachmenta, s pomoću kojega parlament vodi postupak odgovornosti državnih službenika koji su optuženi za političke prijestupe.

U Francuskoj se parlamentarni sustav javio u doba srpanjske monarhije, kada je Ustavna povelja iz 1830. predviđala dvostruku političku odgovornost vlade - i prema monarhu i prema parlamentu (tzv. orléanski parlamentarizam). Takav tip parlamentarizma obilježava izraziti dualizam vlade i parlamenta te njihova ravnoteža. U Engleskoj se početkom XIX. st. nakon oblikovanja instituta političke odgovornosti najprije razvio parlamentarizam poremećene ravnoteže u korist zakonodavne vlasti, osobito nakon velike izborne reforme 1832., kada je zbog smanjenja izbornih cenzusa širi krug građana dobio biračko pravo, pa je Donji dom (House of Commons) Parlamenta prestao biti oligarhijsko tijelo. Kao posljedica izbornoga sustava relativne većine, u malim izbornim jedinicama razvio se tzv. dvostranački parlamentarizam obilježen poremećenom ravnotežom u korist izvršne vlasti - jednostranačke vlade koju je podupirala parlamentarna većina jedne stranke i koja u takvim prilikama nije mogla pasti u parlamentu.

U XX. st., osobito nakon II. svjetskog rata, u mnogim se državama s parlamentarnim sustavom javio tzv. većinski parlamentarizam, gdje je višestranačka koalicijska parlamentarna većina podupirala višestranačke koalicijske vlade, što je također oblik parlamentarizma poremećene ravnoteže u korist izvršne vlasti. U Francuskoj je Ustavom iz 1958. uveden tzv. polupredsjednički sustav, koji ima gotovo sva obilježja čistog modela parlamentarizma. Razlikuje se jedino u političkoj odgovornosti vlade, koja je istodobno odgovorna i parlamentu i predsjedniku republike, kojemu za pravovaljanost njegovih akata više nije potreban supotpis, što ga čini ključnom političkom figurom toga sustava, koji se naziva i racionaliziranim parlamentarizmom.

Međunarodni dan parlamentarizma obilježava se 30. lipnja od 1889. godine, a službeno je uspostavljen 2018. godine (UN, 2023.).

Povijesne promjene

Kakva su hrvatska povijesna iskustva s parlamentarizmom - pitali smo dr. sc. Josipa Mihaljevića, višeg znanstvenog suradnika, pomoćnika ravnatelja Hrvatskog instituta za povijest?

- Suvremeni hrvatski parlamentarizam napunio je tek 35 godina, ali se ne smije zanemariti da je Hrvatska imala parlamentarizam i u ranijim povijesnim razdobljima. Sabor, najviše predstavničko tijelo građana i glavni nositelj zakonodavne vlasti, ima iza sebe uzbudljivu i dugu povijest. Njegova tradicija seže sve do srednjega vijeka, kada su se održavali prvi narodni zborovi. Najstariji sačuvani zapis o saborskom zasjedanju potječe iz 1273. godine. Kroz stoljeća se Sabor razvio u skupštinu hrvatskog plemstva i svećenstva, gdje se raspravljalo i odlučivalo o važnim pitanjima za Kraljevinu Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju. Veliku prekretnicu donijela je 1848. godina - ukidanjem feudalizma Sabor prestaje biti staleška ustanova i prerasta u građansku instituciju.

Tijekom 20. stoljeća Sabor je više puta mijenjao ime, ustroj, pa čak i samu ulogu. U prvoj polovini stoljeća te su promjene bile povezane s političkim prevratima i različitim državnim režimima, a u socijalističkoj su Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata proizlazile iz ustavnih reformi. Ulaskom Hrvatske u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, Sabor je prestao postojati. Naime, 29. listopada iste godine donio je odluku kojom se raskidaju državnopravne veze Trojedne Kraljevine s Ugarskom i Austrijom te se Hrvatska priključuje novonastaloj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Ujedno je priznao vrhovnu vlast Narodnog vijeća, parlamentarnog tijela nove države, čime je formalno-pravno prestao s radom. Hrvati su u prvoj, monarhističkoj Jugoslaviji imali parlamentarni sustav koji je bio prekinut diktaturom kralja Aleksandra 1929. - 1931. Problem tog parlamentarizma za Hrvate je bio taj što se Kraljevina Jugoslavija ideološki zasnivala na jugoslavenskom unitarizmu i što je iz hrvatske perspektive izgledalo da je to država u kojoj se zastupaju isključivo velikosrpski interesi.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1942. godine ponovno je sazvan Sabor, koji je, međutim, imao isključivo simboličnu ulogu - služio je kao političko oruđe za davanje privida legitimiteta i podrške ustaškoj vlasti. Stvarna se moć nalazila isključivo u rukama Ante Pavelića i ustaškog režima i o stvarnom parlamentarizmu u takvoj državi ne može se govoriti.

Kako se parlamentarizam razvijao nakon Drugog svjetskog rata i uspostave komunističke vlasti...?

- Nakon Drugoga svjetskog rata ulogu Sabora preuzeo je ZAVNOH - Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske - koje je 1945. promijenilo ime u Narodni sabor Hrvatske i pod tim nazivom djelovalo do 1946. godine. Proglašenjem Narodne Republike Hrvatske mijenja se i službeni naziv Sabora, pa se od tada zvao Sabor NRH. U kolovozu 1946. taj je Sabor raspušten, a već nakon izbora u studenome iste godine formiran je Ustavotvorni sabor NRH.

On je u siječnju 1947. donio prvi Ustav Narodne Republike Hrvatske te nastavio rad pod starim nazivom, Sabor NRH. Taj naziv zadržao se do 1963., kada je novim Ustavom i promjenom imena republike u Socijalistička Republika Hrvatska preimenovan u Sabor SRH. Važno je naglasiti da Hrvatska u to vrijeme nije bila samostalna država, nego federalna jedinica unutar Jugoslavije - najprije Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a od 1963. godine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Iako je tijekom socijalističkog razdoblja Sabor u svim ustavima bio naveden kao najviše tijelo državne vlasti, u praksi to nije bilo tako. Stvarna se moć nalazila u rukama Komunističke partije Jugoslavije, odnosno Saveza komunista Jugoslavije, kako se Partija zvala od 1952. godine. Najvažnije odluke donosila su partijska tijela, a Sabor je uglavnom imao ulogu da ih formalno potvrdi i provede.

Ipak, krajem 1980-ih Savez komunista se, zbog velikih promjena koje su zahvatile većinu europskih socijalističkih država, raspao po nacionalnim "šavovima". Hrvatski komunisti naposljetku su odlučili dopustiti stvaranje drugih političkih stranaka. Sabor SRH je 11. siječnja 1990. donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana koji je omogućio uvođenje višestranačja. U veljači je usvojio ustavne amandmane (LIV do LXIII) kojim su legalizirani višestranački izbori i Zakon o izboru i opozivu odbornika i zastupnika, čime su ispunjene sve zakonske pretpostavke za održavanje izbora u Hrvatskoj. Početkom veljače 1990. raspisani su višestranački izbori na kojima će pobjedu u proljeće 1990. odnijeti HDZ. Tada počinje suvremeni demokratski parlamentarizam u kojem i danas živimo.

Educirati mlade

To je što se tiče povijesti, no u kakvom je stanju hrvatski parlamentarizam danas, jesmo li sazreli kao društvo u političkom smislu?

- Gledajući generalno, hrvatski parlamentarizam danas ima stabilan institucionalni okvir i procedure koje, više-manje, uredno funkcioniraju. Imamo redovite izbore i jasna pravila igre u onome što se naziva demokratskom utakmicom. No participacija građana u političkome životu uglavnom je slaba, a razina političke kulture posljednjih je godina, po mojem sudu, sve niža i niža. Hrvati koji su 1990. izišli na prve višestranačke izbore nisu imali puno iskustva s parlamentarizmom, bar kada govorimo o onome stvarnom demokratskom parlamentarizmu.

Zanimljivo je da su tog problema deficita demokratske prakse u Hrvatskoj tada bili svjesni ljudi poput kardinala Franje Kuharića, koji je, želeći da predizborne manifestacije i aktivnosti budu dostojanstvene, apelirao da predizborne kampanje budu vođene bez osobnih uvreda i međusobnog ponižavanja političkih protivnika. Isticao je također da politički protivnik nije zločinac, nego osoba koja ima sva ljudska prava koja se moraju poštovati.

Danas kada gledam kako izgleda hrvatski parlamentarizam, bojim se da bi bilo dobro ponoviti sličan apel. Razina političke komunikacije na vrlo je niskoj razini. Nekad moram čak prebaciti TV program na kojem su prijenosi saborskih ili drugih političkih rasprava da mi djeca ne slušaju taj tip javnog govora. Komunikacija pojedinaca, čak na najvišim političkim instancama, doista je neprimjerena. Nažalost, to nije trend samo u nas, tako je po cijelome svijetu. No, unatoč tomu da je i dalje prisutna visoka razina polarizacije i osobnih napada među političkim protivnicima, ne bih rekao da Hrvatska u tom smislu loše stoji. Ne vidim da je kod nas stanje išta gore od stanja u većini europskih zemalja.

S druge strane, mentalitet građana koji su prije demokracije živjeli u diktaturi sporo se mijenja, ali i taj proces teče. Dolaze nove generacije koje treba educirati o tome što je politička participacija i politička odgovornost. Parlamentarna demokracija otvorena je za različite političke ideje i suprotstavljene interese, što samo po sebi dovodi do konfliktnih situacija. No upravo su parlamentarizam i demokratske institucije najbolji teren za iskazivanje različitih i suprotstavljenih interesa u jednome društvu, i toga trebamo biti svjesni. Parlamentarizam treba čuvati i razvijati i na institucionalnoj razini, kao i na razini političke kulture.