Demokracija je uvijek odozdo, odozgo je samo država

Koliko su stavovi o demokraciji (izravnoj) Jean-Jacquesa Rousseaua, primjerice, aktualni i danas, kad mnogi govore o krizi demokracije, napose one zapadnjačke, liberalne - pitali smo izv. prof. dr. sc. Gorana Sunajka s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji se u svom radu otprije deset i nešto više godina bavio Rousseauovom teorijom volonté générale.

- Rousseauom sam se od svih filozofa ponajviše bavio. Sažeto rečeno, drži ga se tvorcem moderne ideje o narodnoj suverenosti. Njegova teorija demokracije počiva na ideji o izravnoj (direktnoj) demokraciji, koja, međutim, nije primjenjiva na velike države jer zbog broja državljana ne mogu funkcionirati onako kako ju je Rousseau zamislio, pa je njegov ideal bila tadašnja Republika Ženeva. Zamisli su francuskog i švicarskog filozofa ipak imale utjecaja i na današnju Švicarsku, koja se u kantonalnim odlukama vodi logikom izravne, plebiscitarne demokracije.

Rousseau se tako suprotstavio engleskom modelu predstavničke demokracije (danas bismo rekli, i liberalne demokracije), koji je prevladavajući u gotovo svim političkim sustavima temeljenima na parlamentarizmu, jer državljani (građani) ne odlučuju izravno, nego preko svojih predstavnika. Rousseauu je to bilo neprihvatljivo zbog toga što je smatrao da narod može imati općenitu volju (volonté générale), koja jedina može biti suverena. Ona podrazumijeva neprenosivost, nedjeljivost i neotuđivost suverenosti naroda, pa on ne može imati svoje predstavnike (zastupnike ili delegate), nego uvijek izravno mora odlučivati o pitanju od općenita interesa za političku zajednicu.

Zbog toga je bio protivnik partikularnih političkih udruženja, poput staleža i stranaka, jer ona, s obzirom na to da glasaju kao jedan, umanjuju općenitu volju za onoliko glasova koliko stranka ima članova. U tom je slučaju, rekli bismo danas, demokracija u deficitu. Da je taj problem aktualan, dovoljno je postaviti pitanje koliko vjerujemo u to da zastupnik stranke za koju smo glasali, sa slobodnim mandatom doista reprezentira volju koju smo mu kao birači povjerili. U tom se smislu može kazati da je demokracija u krizi jer dominiraju od političkog naroda (demosa) otuđena predstavnička tijela, koja svake četiri godine dobivaju mandat kojim slobodno raspolažu.

Goran Sunajko

Etatizacija politike

Mnogi su pisali i još uvijek pišu o demokraciji, znanstvenih radova i knjiga je bezbroj, a i sami ste participirali u toj temi (Demokracija na prekretnici, 2014.). Koja biste djela izdvojili kao i danas važna kad se radi o razumijevanju demokracije općenito, ali i razumijevanju demokracije “u kriznom stanju” danas? Meni sad na pamet padaju neke knjige Noama Chomskog, kao i izdanje “Kako je umirala demokracija” Stevena Levitskyja i Daniela Ziblatta, napose u svezi s Trumpom...

- Chomsky je doista u svojim brojnim knjigama tematizirao krizu ili čak slom američke demokracije, a vezane su uglavnom uz kritiku ekonomske nejednakosti u SAD-u, iznesenu u knjizi "Rekvijem za američki san", te osobito uz američku vanjsku politiku temeljenu na vojnim intervencijama u Indokini, o čemu je pisao u knjigama "Američka moć i novi mandarini" te "Politička ekonomija ljudskih prava", ali i uz problematiku američkoga utjecaja na bliskoistočnu krizu, što iznosi u brojnim knjigama, poput "Sudbonosnog trokuta: SAD, Izrael i Palestinci" te "Gaze u krizi" itd. U knjizi "Kako je umirala demokracija" politolozi Steven Levitsky i Daniel Ziblatt analiziraju na općoj razini razliku između demokratskih i autoritarnih poredaka, usmjeravajući fokus na Trumpov prvi predsjednički mandat, koji je, prema njihovu sudu, začetak suvremenog uništavanja američke demokracije.

Da ne ostanemo samo na američkoj literaturi i vezanosti uz američku političku kulturu, koja je specifična i ne počiva na istim, pa ni na sličnim, temeljima kao europska tradicija, izdvojio bih i knjigu "Mržnja demokracije" francuskoga filozofa Jacquesa Rancierea. Ondje, kao i u svojim drugim knjigama, poput "Nesuglasnosti: politika i filozofija", pokazuje bitnu razliku između demokracije i države, koje nužno stoje u antagonističkom odnosu. Naime, država (vlast) nastoji s pomoću tehnike i medija supstituirati i time pacificirati narod (demos) kreiranjem javnog mnijenja koje pokazuje trend poželjnosti prihvaćanja nekih vrijednosti.

Primjerice, pokušaj donošenja ustava Europske unije, koji je umjetnim stvaranjem javnoga mnijenja preko anketnih agencija o poželjnosti njegova prihvaćanja, propao je na francuskom referendumu jer su francuski građani mislili drukčije od simuliranog javnog mnijenja. Prema Ranciereu, narod se nastoji pacificirati poistovjećenjem s javnim mnijenjem, što znači odbacivanje mogućnosti pojavljivanja naroda jer je on već prisutan i pojavljen u javnom mnijenju kao vlastitu supstitutu i simulakrumu. On je uvijek istodobno prisutan i odsutan, odnosno zato što je prisutan kao mnijenje, odsutan je kao narod. Država time nastoji, pokazuje francuski filozof, depolitizirati politiku, a u navedenom referendumu nalazi događaj političkog naroda koji nije napustio ideju o vlastitoj suverenosti.

O demokraciji se ne pišu samo znanstveni radovi i knjige, o stanju demokracije, demokratskih društva raspravlja se i svake godine na pojedinim skupovima, konferencijama, forumima... Upravo je jedan takav samit održan u Danskoj (Copenhagen Democracy Summit), na kojem je sudjelovao i hrvatski premijer Plenković. Sugerira li taj i svi drugi slični skupovi da je demokracija danas aktualnija nego ikad prije, u okolnostima u kakvima se svijet nalazi (ukrajinski rat, ekonomska kriza, desni ekstremizam...)?

- Najveći problem demokracije, rekao bih, taj je što sve manje teoretičara i političara može jasno odrediti što demokracija danas uopće znači. Rasprava je pomalo i besmislena jer su svi formalni demokratski kriteriji, poput organiziranih izbora, općeg prava glasa, političke jednakosti, poštovanja procedure i većinskog načela, za koja su se društva dugo borila, zadovoljeni. Iz čega proizlazi dojam da je demokracija u krizi i na što se pod tim zapravo misli? Svedemo li pojam demokracije na njezin izvorni smisao, riječ je samo o tome da je demokracija vladavina naroda ili većinsko načelo njegova odlučivanja, pa je formalno i taj smisao zadovoljen. Rekao bih da nije problem u sve većoj pasivnosti biračkoga tijela, čija se izlaznost na izbore sve više smanjuje, nego u svijesti da se ništa time neće postići jer je, po mojemu sudu, ponovno nastupila etatizacija politike s autokratskim liderima koji se međusobno podržavaju i koji su “uzurpirali” državu i međunarodne političke odnose jer se pasivno biračko tijelo bavi egzistencijalnim problemima. Sve to omogućuje pokretanje rata bez posljedica koji prouzročuje ekonomske krize te time i porast ekstremnih pokreta, koji se u krizama uvijek nude kao njihovo radikalno rješenje.

Jesu li demokracije prespore i nefleksibilne, ili se ipak polako bude, svjesne rizika i izazova koje nameće doba u kakvom živimo? Drugim riječima, kakva je budućnost demokracije/demokracija...?

- U jednoj sam knjizi iz javnih financija davno pročitao misao koje se često prisjetim u ovakvim prigodama. Naime, monarhija je poput velikog broda koji plovi sigurno sve dok njegov pomahnitali kapetan ne udari o stijene i ne potone. Za razliku od monarhije, demokracija je poput splavi; nikad ne tone, ali su nam noge uvijek mokre. Na demokraciji, dakle, valja neprestano raditi i ona je jedini politički poredak u kojem se doista politika i odvija, pa narušavanje demokracije u autoritarnim režimima ne znači samo njezin nego i slom politike kao permanentne dinamike oko uspostave što bolje i građanima odgovornije vlasti.

Vratimo se Ranciereu, koji je u civilnim inicijativama vidio snažan demokratski potencijal, jer umjesto izbora koji se periodično odvijaju i time pasiviziraju birače na četiri ili više godina, civilne inicijative rastu oko zahtjeva za rješenjem konkretnog problema, s čijim se rješenjem povlače te ponovno uzdižu oko rješenja nekoga drugog problema od javnoga interesa. Velike su države u demokratskoj dinamici prespore i inertne, pa je demokracija u malim, ali konkretnim akcijama prema nositeljima vlasti daleko učinkovitija.

Stalni izazovi

I za kraj - hrvatska demokracija. Što smo naučili, što još učimo, čemu se nadamo i jesmo li preboljeli “dječje bolesti” demokracije? Prof. Caratan ističe kako samo postojanje višestranačja i provedba izbora ne znači da je zemlja konsolidirana demokracija... Vaša završna riječ?

- Složio bih se s prof. Caratanom. O tome se, naime, i radi. Demokracija se ne ostvaruje samo u ispunjenju formalnih aspekata. Ako izostane dinamika izmjene vlasti, želja za političkom participacijom i angažmanom u civilnim inicijativama okupljenima oko udruga i pokreta koji čuvaju smisao političkoga kao dijalektičkoga kretanja suprotstavljenih aktera i njihovih argumenata, demokracija je na niskoj razini.

Završimo Rousseauom, kojim smo i započeli. Demokratska općenita volja naroda nije jednokratan akt društvenog ugovora, nego ju se mora neprestano formirati i izazvati u svim pitanjima od javnog interesa. Suverenost naroda (demosa) tako ne postoji uvijek, kao činjenica dana po sebi, nego samo kada je aktivna, odnosno samo kada je riječ o djelujućoj volji. Po mom sudu, budućnost demokracije nije samo u povjeravanju mandata političkim strankama svake četiri godine nego i u aktivnom djelovanju udruženih građana koji se raznim inicijativama nameću vlastima kao politički subjekt. Demokracija je uvijek odozdo, odozgo je samo država!