Tko izgovori šokantniju rečenicu, taj dobiva svoje mjesto u naslovu

Sugovornica u ovotjednoj temi tjedna, u kojoj se bavimo vrućom političkom jeseni, početkom zasjedanja Hrvatskog sabora i uobičajenom komunikacijom i retorikom u našem parlamentu, iznova je bila dr. sc. Nikolina Borčić, docentica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, autorica nove knjige "Vrag je u detalju", o važnosti jezika u političkoj komunikaciji.

Sličnosti i razlike

S dolaskom jeseni počeo je zasjedati i Hrvatski sabor, pa se očekuju nove retoričke eskapade, bučna komunikacija puna uvreda, prozivanja i verbalnih napada... Puno toga već smo vidjeli i čuli proteklog tjedna. Koliko se hrvatski parlament razlikuje ili ne razlikuje puno od parlamenata drugih zemalja kad se radi o raspravama, razmjeni mišljenja, dijalozima vlasti i oporbe, općenito komunikaciji na javnoj pozornici kakva je kod nas Sabor, a drugdje drugi parlamenti država?

- Hrvatski sabor se u načelu ne razlikuje mnogo od drugih parlamenata. Svagdje postoji doza teatralnosti, osobito kada su kamere upaljene. Parlament je javna pozornica i političari se njome koriste da bi istaknuli sebe i svoju stranku, često uz retoričke eskapade i provokacije. Tako dobivaju medijsku vidljivost, a to je mnogima najveći kapital na tržištu političkih pozicija.

Ono što je kod nas specifično jest kombinacija povijesnih tereta i stalnog posezanja za etiketiranjem na temelju tih rana, pa se često čuju imenovanja kao što su "ustaše", "komunjare", "lopovi", "izdajice". Takve riječi brzo mobiliziraju emocije, ali blokiraju dijalog. Uvredljive sintagme služe kao političko oružje, ali i kao medijski kapital. Tko izgovori šokantniju rečenicu, taj dobiva mjesto u naslovu ili bar nekom dobrom dijelu članka.

U nekim drugim zemljama, primjerice, u Njemačkoj, granice su jasnije - govor mržnje, koja katkad prelazi u stvarnu retoričku dehumanizaciju (poput primjera AfD-ova imenovanja migranata), prepoznaje se kao ozbiljan problem demokracije. Dakle, razlika nije u postojanju oštre retorike - ona je svagdje - nego u granicama koje se povlače. Kod nas je spektakularizacija politike dominantna: što je izjava jača i šokantnija, to brže postaje viralna. To daje vidljivost, ali smanjuje prostor za argumentirani dijalog i kompromis, što je dugoročno štetno za političku kulturu.

Gledajući u širem i dubljem kontekstu, je li i u kojoj mjeri moguća "svrhovita komunikacija o politici", kako ju je definirao Brian McNair, autor glasovite knjige "Uvod u političku komunikaciju"? Ne samo kod nas nego i općenito uzevši.

- McNair pod "svrhovitom komunikacijom o politici" podrazumijeva informiranje građana na način koji im omogućuje da donose promišljene odluke. U teoriji je to ideal kojem svaka demokracija teži, politika kao racionalna razmjena argumenata. U praksi, međutim, živimo u vremenu emotivne mobilizacije, brzih etiketa i medijske spektakularizacije. Umjesto složenih objašnjenja, dominiraju takozvani shortcutovi, koji brže potiču ljutnju ili ogorčenje nego razumijevanje. Takva dinamika nije specifična samo za Hrvatsku. Svagdje vidimo da je vidljivost važnija od sadržaja, a svrha komunikacije nije educirati, nego mobilizirati ili diskreditirati protivnika.

Zato govorimo o krizi argumentacije, tko postavlja pitanja ili traži nijanse, postaje "problematičan". To, naravno, ne znači da svrhovita komunikacija nije moguća. Ona se i dalje pojavljuje, u ozbiljnim raspravama, analizama i javnim politikama, ali je medijski slabije atraktivna. Ona zahtijeva vrijeme, pažnju i volju za dijalogom, a današnji politički i medijski ritam nagrađuje kratke, emotivne i često isključive poruke.

Koliko je zapravo svaka strategija komunikacije, napose u politici, a s njom i retorički stil, ujedno i svojevrsna strategija manipulacije? I kako se u to uklapa populizam? Može li se Trumpa u tom smislu uzeti za primjer.

- Svaka politička komunikacija nužno ima i element manipulacije, jer jezik nikada nije neutralan. "Jezik" zapravo "bira" što će se naglasiti, što prešutjeti i kojim emocijama će netko mobilizirati publiku. Mislim da često nismo svjesni moći odabira riječi. A moć je stvarno u detalju, ili, kako kaže naslov knjige u kojoj sam se time bavila - Vrag je (uvijek) u detalju. U tom smislu i strategija i stil nisu samo način prenošenja poruke nego i alat oblikovanja percepcije stvarnosti.

Populizam tu igra veliku ulogu: on svodi kompleksne probleme na jednostavne formule, nudi gotove neprijatelje i koristi se emocionalnim shortcutovima koji se lako pamte. Trump je dobar primjer: njegov retorički stil bio je izgrađen na hiperboli, vrijeđanju i stvaranju jasne podjele "mi protiv njih". Njegove poruke su kratke, često šokantne i viralne, što mu kontinuirano osigurava vidljivost i direktan kontakt s publikom, osobito preko društvenih mreža. To je tipičan populistički obrazac, manipulacija kroz emocije i identitete, a ne kroz argumente.

Aristotel je kazao da se u političkom govorništvu ili na nešto potiče ili od nečega odvraća... Stoji li te njegova teza i danas, potvrđuje li se u praksi i u ovom našem vremenu?

- Aristotelova misao i danas vrijedi. Bit političkog govora uvijek je ili potaknuti ljude na nešto, dati im razlog da podrže, povjeruju, mobiliziraju se ili ih odvratiti od nečega, delegitimirati protivnika, posijati sumnju ili strah. Ono što se promijenilo nije sama logika nego i alati i intenzitet. Danas se političari češće koriste emocijama nego argumentima: strahom, ljutnjom, ogorčenjem. Umjesto dugih rasprava, dominiraju kratke sintagme koje brzo "pale" publiku. Time se Aristotelova formula potvrđuje, ali u spektakulariziranom, medijski ubrzanom obliku.

Suprotne vrste

U niz smo navrata uspoređivali retoriku predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Uzimajući u obzir sve što smo do sada slušali, uključujući i najnovija prepucavanja oko Izraela i Palestine, koje su temeljne komunikacijske odrednice koje "krase" ta naša dva najistaknutija političara? Imaju li nešto zajedničko ili su im retorike totalno različite? I koliko to pomaže ili odmaže percepciji politike općenito?

- Predsjednik Milanović i premijer Plenković nastupaju iz različitih komunikacijskih pozicija, ali zajedničko im je to da obojica dobro razumiju moć jezika i njegovu medijsku vrijednost. Milanovićev stil je izravan, često konfliktan, s naglaskom na ironiji, dosjetkama i provokaciji. On djeluje kao politički "outsider" i gradi imidž onoga koji "govori bez rukavica", iako to često prelazi u osobne uvrede i retorički kaos. Time mobilizira one koji žele političara koji govori "kao običan čovjek", ali istovremeno ruši razinu političkog diskursa.

Plenkovićev stil, naprotiv, temelji se na zauzimanju moralno nadređene pozicije. On se vješto koristi etiketama, oporbu prikazuje kao one koji nemaju rješenja, nego "siju mržnju", a sebe gradi kao razumnog i odgovornog lidera. Njegova komunikacija je jednako strateška: kroz jezik stalno vraća fokus s kritike HDZ-a na "stil" i "neodgovornost" protivnika.

Zajedničko im je to da se obojica koriste retorikom za stvaranje političkog imidža. Time se politika sve više doživljava kroz osobne stilove i verbalne duele, a manje kroz argumente i sadržaj.