Pogoršanje u parlamentarnim sustavima postalo je globalni trend

Kako se približavao početak jesenskog zasjedanja Hrvatskog sabora, tako se zaoštravala i situacija na političkoj sceni. Iz redova oporbe bučno se najavljivalo traženje smjene pojedinih ministara/ministrica, dolazak glavnog državnog tužitelja Ivana Turudića u Sabor sam po sebi bio je za oporbu, napose onu s lijeve strane sabornice, iznova (ne)prillika za napade na DORH, rasprave oko strožeg kažnjavanja totalitarističkih obilježja, neizbježna nova prozivanja, uvrede, verbalni napadi... sve je to bio i ostao hrvatski parlamentarni folklor, kojem smo svjedočili od ponedjeljka, kada je Gordan Jandroković svečano otvorio saborsko zasjedanje.

O svemu tome razgovarali smo s Denisom Avdagićem, geopolitičkim analitičarom, političkim komentatorom i političkim konzultantom u konzultantskoj tvrtki INMS (Ideje novih medijskih strategija).

Nemoćna oporba

Koliko se hrvatski parlament razlikuje ili ne razlikuje puno od parlamenata drugih zemalja zapadnjačke demokracije kad se radi o raspravama, razmjeni mišljenja, dijalozima vlasti i oporbe, općenito komunikaciji na javnoj pozornici kakva je kod nas Sabor, a drugdje drugi parlamenti država...?

- Hrvatski sabor ima sličnu dinamiku kao i drugi parlamentarni sustavi, kod nas su političke rasprave nešto emotivnije, s nerijetkim uvredljivim porukama i diskursom, za razliku od, primjerice, njemačkog Bundestaga ili parlamenata europskog sjevera, sličniji smo talijanskoj pozornici, što je i logično. Britanski parlament je također jedan od onih sa žustrim raspravama, ali opet daleko metodičniji, proceduralan.

Ono što u prezentacijskom smislu često daleko više vrijeđa građane i glasače jest prazna sabornica, što nisu slike kakve ćete vidjeti u Bundestagu, švedskom Riksdagu, prvenstveno zbog njihove samoregulacije, ali i društvenog očekivanja. Istaknuo bih kako, na žalost, kod nas ima sve manje kulture dijaloga, kompromisa, spremnosti na konsenzus o važnim pitanjima, ali takva parlamentarna deterioracija (pogoršanje) postala je, možemo slobodno reći, globalni trend.

U kakvom je danas stanju trodioba vlasti u RH? Koji su i kakvi problemi između izvršne, sudbene i zakonodavne vlasti? Vidimo da još nije izabrana čelna osoba Vrhovnog suda, nedavno je objavljen novi javni poziv za dužnost predsjednika, treći od smrti bivšeg predsjednika Radovana Dobronića... Vidimo također da tvrda kohabitacija Milanovića i Plenkovića postaje još tvrđa - uključujući i najnovija prepucavanja oko Izraela i Palestine... 

- Upravo kada su u pitanju pozicije koje trebaju suradnju pokazuje se kako na bilo kojoj političkoj razini nemamo spremnosti za stvarni dijalog, ali svi koji u tomu tako sudjeluju moraju znati kako to ima svoju cijenu. Promotrite samo posljednje lokalne izbore, kako je prošao Ivica Puljak, iako su prve ankete govorile o sigurnoj obnovi mandata, on je izgubio Split jer je javno poručivao kako isključuje dijalog; u Petrinji je oporba pometena, gradonačelnica Magdalena Komes, koja je preuzela ispražnjenu blagajnu, srušeni grad, isticala se pokušajima da na razini grada uspostavi suradnju u jednom od najtežih trenutaka za taj grad, a kako je prihvaćanje te ruke suradnje odbijeno, HDZ je ostvario rezultat prema kojem četiri godine upravlja i Gradskim vijećem.

S druge strane, birači su dali Zoranu Milanoviću novi mandat, a HDZ-u i Andreju Plenkoviću čvrstu potporu u Hrvatskom saboru, kao i onu pri izboru europarlamentaraca, s očitom porukom kako se očekuje dijalog Pantovčaka i Banskih dvora, koji se nakon svih izbornih ciklusa počeo stidljivo odvijati, ali, posve jasno, nedovoljno za vraćanje pune funkcionalnosti države, od diplomacije do pravosuđa.

Na akterima je da jasno komuniciraju svoje stavove kako bi građani znali procijeniti tko je tu lokomotiva, a tko kočničar, gdje bi svatko od nas analizirajući, ako želi, kako se kaže, pogledati istini u oči, morao suzbiti političke emocije i razumom donijeti zaključak tko od države radi cirkus, a tko donosi stabilnost.

Iza HDZ-a još uvijek kao drugi, prema anketama, solidno stoji SDP, ma koliko posljednjih godina bio, i još jest, u problemima... Hajdaš Dončić je za početak zasjedanja Sabora najavio niz novih inicijativa, uključujući i stroži zakon za isticanje pozdrava ZDS, no odbacuje mogućnost da će prihvatiti Mostovu inicijativu za smjenu ministrice Obuljen Koržinek... Je li i u kojoj mjeri SDP, ali i druge lijeve opcije (Možemo!, recimo), relevantna brana pred autoritarizmom, kako voli sam sebi tepati, ili sve svodi na napade na HDZ i Plenkovića?

- Vidite kako birači kao ukupna populacija itekako važu i biraju s ciljem osiguranja određenog balansa, zbog čega je besmisleno govoriti o autoritarizmu u Hrvatskoj. SDP, pa i Možemo!, kao i brojne druge stranke ljevice, ima priličan problem zbog toga što više ne predstavlja, kako se to znalo govoriti, radničku klasu, ali ne zastupa ni obitelj, perceptivno je tek branitelj marginalnih skupina. U tom smislu, s takvom percepcijom mogu se i dalje zadovoljavati tek vječnom pozicijom drugog i na kraju se samo nadati kako će HDZ posrnuti i time im omogućiti kreiranje većine. Oni su tek na ideološkim pitanjima spremni iskočiti iz tog kolosijeka, pa, primjerice, tako predstavljaju i obrazloženje predsjednika SDP-a zašto neće podržati inicijativu za smjenu ministrice Nine Obuljen Koržinek, a takav je zapravo i zahtjev za njezinu smjenu.

Prije dosta godina u jednom širem društvu raznolikih političkih stajališta uz šalu smo zaključili kako je najbolja ministarska pozicija ona resora kulture, gdje u miru obilazite kulturne događaje, bez prevelike političke lupe, kakvoj su izloženi ministri financija, gospodarstva, zdravstva, vanjskih poslova, da nabrojimo neke. A pogledajte kako to izgleda u Hrvatskoj, osim što je Ministarstvo kulture i medija jedan od glavnih aktera i potresne obnove, nakon ljeta je i u središtu političkog interesa.

Izazova je mnogo

Za kraj, kakvu političku jesen i zimu očekivati u Hrvatskoj? Početak zasjedanja Sabora proteklog tjedna nije donio ništa spektakularno ni dramatično... Koje bi domaće, a koje inozemne teme trebale imati prioritetan tretman u raspravama, napose u Saboru? Izazova nije malo i svi su redom vrlo ozbiljni, je li realno očekivati konstruktivnije i suvislije rasprave nego dosad ili ćemo opet slušati i gledati uobičajeni saborski folklor?

- Na raskrižju političkog djelovanja uvijek je moguće promijeniti smjer ili nastaviti istim putem. Na našu žalost kao društva, mala je šansa da će do promjene smjera doći. Tek ozbiljna ugroza, dodatno kompliciranje euroatlantske, europske ili nacionalne sigurnosti to može mijenjati. Problem je što ugroza ima više nego ikada prije, sa svih strana, ali ih većina onih koji nose odgovornost ne primjećuje upozorenjima usprkos. Kako će se Sabor nositi s izazovima koji su pred njim, ostaje vidjeti. Uglavnom, dosadno neće biti...