Promjene razotkrivaju duboko licemjerstvo država koje su smatrane predvodnicama liberalne demokracije

Prije više od tri desetljeća politički komentator Fareed Zakaria napisao je, tada se činilo, proročki članak pod nazivom "Uspon neliberalne demokracije", u kojem je iskazao zabrinutost zbog uspona popularnih autokrata s malo obzira za vladavinu prava i građanske slobode.

Kakvo je zapravo stanje demokracije danas, napose zapadnjačke, liberalne demokracije - pitali smo prof. dr. sc. Maritu Brčić Kuljiš s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu/Centar za istraživanje i edukaciju u području ljudskih prava.

- Fareed Zakaria nije slučajno objavio taj tekst 1997. godine već je samo reflektirao pojavu različitih stanja u demokratskim procesima. Pa tako i navodi riječi američkog diplomata Holbrooka izgovorene u svjetlu izbora u Bosni i Hercegovini godinu dana prije: "Pretpostavite da su izbori bili pravedni i pošteni, ali da su izabrani predstavnici rasisti, fašisti, separatisti koji se javno protive miru i reintegraciji." Je li to moguće u liberalnoj demokraciji? Pa i je i nije. Odnosno, nije moguće u sustavu koji je supstancijalno liberalnodemokratski, ali je moguće u sustavu koji je samo pasivno prihvatio liberalnodemokratske vrijednosti i na njima izgradio političke procedure.

Demokracija, odnosno, preciznije kazano, liberalna demokracija, zapravo je najzahtjevniji politički sustav jer pretpostavlja, manifesnu ili latentnu, posvećenost građana liberalnodemokratskim vrijednostima. To zapravo znači da se građani slažu oko temeljnih vrijednosti kao što su jednakosti u slobodama, jednakost pred zakonom i vladavina prava te sukladno s time podržavaju sustav iznutra. U političkoj filozofiji mi to zovemo supstancijalne vrijednosti demokracije. Odnosno, iako mi živimo u proceduralnoj demokraciji, odnosno u demokraciji na temelju dogovora, svi naši dogovori trebaju biti usklađeni sa supstancijalnim, temeljnim vrijednostima. Te su supstancijalne vrijednosti najčešće upisane u ustav, pa se za liberalnu demokraciju vrlo često kaže da je ustavna demokracija.

No, ako većina građana ne vjeruje u liberalnodemokratske vrijednosti, odnosno jednostavno ih ne doživljava kao vlastite vrijednosti, onda može doći do unutarnjeg vrijednosnog političkog razdora koji može završiti u različitim oblicima neliberalne demokracije, pa i autokracije. Dakle, ako želimo da liberalna demokracija, odnosno najširi sustav prava i sloboda te vladavina zakona kao takva uspije i funkcionira, onda mi, građani, trebamo biti spremni i voljni takav sustav podržavati. Sve drugo vodi liberalnu demokraciju u smjeru autokracije. Zato se u liberalnoj demokraciji vrlo često naglašava koliko je važna budnost građana...

Primjeri iz susjedstva

Možete li nam to malo šire pojasniti, što se pod tim podrazumijeva...?

- U nedemokratskim političkim sustavima građani najčešće nemaju moć, ali ni odgovornost, a promjene se događaju revolucionarno i vrlo često su nasilne. U liberalnoj demokraciji promjene se događaju najčešće izbornim putem, pa smo sukladno s time mi, odnosno narod posve odgovorni ako liberalna demokracija prijeđe u neliberalnu demokraciju.

Zapravo, tome već i svjedočimo - da su neke države kada su se politički uvjeti posložili na takav način, takve, nikada-do-kraja-ostvarene liberalne demokracije, tranzitiraju se u iliberalne ili neliberalne. Možemo kao primjer uzeti Mađarsku, koja je, upravo zahvaljujući ispunjenim liberalnodemokratskim kriterijima i postala 2004. godine punopravna članica Europske unije, da bi samo desetak godina poslije, u jeku izbjegličke i migrantske krize s kojom se suočila Europska unija, Mađarska javno odbacila liberalnodemokratske vrijednosti proglasivši se iliberalnom (neliberalnom) demokracijom.

Prof. dr.sc. Marita Brčić Kuljiš

Valja na početku napraviti pojmovno pojašnjenje liberalne demokracije i neliberalne demokracije. Liberalna demokracija je forma vladanja koja nudi i politički sadržaj, odnosno zagovara vladavinu većine uz zaštitu prava manjina (jednakost u svim slobodama) onako kako je to zapisano u ustavu pojedine države. Prava manjina nisu samo skupina prava nekih manjinskih grupa već označavaju i štite slobode kao što su sloboda mišljenja, sloboda govora, sloboda izražavanja, sloboda vjeroispovijesti itd. S druge strane, iliberalna demokracija odbacuje prava manjina odnosno odbacuje liberalne slobode kako bi, kako sami navode, ostvarili istinski smisao demokracije kroz volju većine ili preciznije kazano volju naroda. Nama je i iz naše recentne povijesti jako poznata ta tzv. narodna demokracija koja je u nekoj formi postojala i za vrijeme Jugoslavije, a dobro nam je poznato kako se taj politički sustav odnosio prema navedenim slobodama.

Već duže razdoblje možemo pratiti kako Europska unija pritišće i sankcionira Mađarsku zbog procesa transformacije, međutim, mađarski narod uporno bira Viktora Orbana, odnosno njegovu stranku, pa je on trenutno najdugovječniji premijer neke države u Europskoj uniji (premijer je od 2010. godine). Očito je mađarski narod u većini suglasan s Orbanovim politikama. Sada se postavlja pitanje ima li Europska unija, odnosno liberalnodemokratska struja EU-a, pravo kažnjavati ili sankcionirati Mađarsku, odnosno mađarski narod zbog njihovih odluka da odbace liberalizam kao politiku koja će ispunjavati njihov prostor demokracije? Realno gledajući, može, ali samo zbog članstva u EU-u, koje pretpostavlja poštovanje vladavine prava i temeljnih dokumenata koje je Mađarska potpisala i prihvatila kako bi postala članica, inače ne, jer svaki narod ima pravo birati svoju sudbinu.

Što se Mađarskoj dogodilo i zašto su Mađari, ali i Slovaci jako dugo i Poljaci podržavali ili podržavaju politike koje odbacuju liberalne ideje?

- Na to pitanje svakako nije jednostavno odgovoriti. Mi već godinama svjedočimo puzajućoj autokraciji koja na valu raznih oblika populizma izuzetno dobro cilja svoje mete i postiže fantastične političke rezultate. Treba pogledati samo povratak Donalda Trumpa i njegovu retoriku. Jedino po čemu se SAD razlikuje od navedenih država koje sanjaju ili su ostvarile dokidanje liberalne doktrine, je u tome što SAD ima ili je imala jake demokratske institucije koje donekle mogu zaustaviti nasrtaje autokratskog režima. Veliki broj država, a pogotovo država istočne Europe to nemaju pa shodno tome nemaju ni adekvatnu liniju obrane.

Zapadna liberalna demokracija, sa svim svojim manama i nedostatcima, u obliku političkog liberalizma, dakle sa svojim političkim vrijednostima osigurala je najširi mogući splet jednakih sloboda i jednakih prava kao nijedan politički sustav u povijesti. Naravno da ne postoji jednoobrazna liberalne demokracija, ali postoji jednoobrazni sustav političkih vrijednosti, odnosno nije prihvatljivo, a zapravo ni prirodno da u liberalnoj demokraciji mainstream bude rasizam, fašizam, šovinizam ili bilo koji drugi oblik diskriminacije. Ako je tome tako, onda političke vrijednosti liberalizma nisu vrijednosti tog naroda i taj narod ne živi ideju liberalne demokracije bez obzira na to što je upisano u njegov ustav.

Zašto se dogodila pojava jačanja rasizma, šovinizma, fašizma u nekim liberalnim demokracijama?

- Razloge možemo tražiti u prevelikim očekivanjima, demokratskoj nezrelosti naroda, različitim ekonomskim, migracijskim, zdravstvenim krizama. Svaka kriza izaziva zbijanje redova, pa dok neliberalizam/iliberalizam živi na temelju homogenosti i zbijenosti redova, dotle liberalizam u liberalnoj demokraciji počiva na ideji prava na različitost i prava na društvenu heterogenost.

Međutim, i sami problemi se događaju unutar liberalne demokracije koja u svojoj nemoći da se zaštiti od neliberalnih i potencijalno autokratskih mehanizama zapravo poseže za autokratskim metodama kojima podriva sama svoju vrijednosnu sklopku. Postoji taj jedan model tzv. militantne demokracije. On se u teoriji do sada uvijek povezivao uz njemačku demokraciju koja je formalno i pravno vrlo stroga i restriktivna, a sve s ciljem sprječavanja pojave radikalnih i/ili ekstremnih neliberalnih i nedemokratskih ideja. U EU-u trenutno postoji sasvim opravdan osjećaj da su određene liberalno demokratske vrijednosti u padu, no tu treba biti politički vrlo pažljiv kako i sam EU ne bi upao u zamku autokracije, a sve s ciljem zaštite vrijednosti liberalne demokracije.

Posljednjih godina "u modi" su istraživanja o stanjima demokracije u svijetu (Freedom House, IDEA, The Economist Intelligence Unita, IPSOS...) u kojima se uglavnom obznanjuje da je demokracija u krizi te da su autokracije u većini među zemljama u razvoju i zemljama ubrzanog razvoja, kako to naglašava studija njemačke zaklade Bertelsmann... Kako to komentirate, je li stanje doista loše, koji su glavni uzroci...?

- Možemo priču i preokrenuti. Odnosno, mogu li sve države na svijetu u ovom povijesnom razdoblju biti liberalnodemokratske? Imaju li one kapaciteta za to? Valovi demokratizacije na određeni su se način zaustavili arapskim proljećem, kada su se ideje liberalne demokracije sudarile sa suprotstavljenim okoštalim religijskim, vrijednosnim sustavima koji nisu liberalni i, gledajući ih iznutra, i ne mogu biti liberalni. Mi iz povijesti znamo kako je najbolja opcija kada svaka politička zajednica sama bira svoj politički put.

Hoće li ih taj put dovesti do liberalne demokracije, odnosno do političkog sustava koji trenutno štiti najširi koncept prava i sloboda, ostaje otvoreno. Međutim na tom je putu potrebna unutrašnja duhovna revolucija naroda, a ne samo uspostavljene institucije ili višestranački sustav.

Mene puno više zabrinjava pad povjerenja u liberalnodemokratske vrijednosti unutar postojećih liberalnih demokracija. Zašto se to dogodilo? Jesmo li se zasitili sloboda i prava ili nikada slobode i prava nismo konzumirali na adekvatan način? Razlozi mogu biti i vrlo vjerojatno jesu višedimenzionalni, a sadržani su i u vanjskim uzrocima (globalna ekonomska kriza, pandemija, migracijske i izbjegličke krize), ali i u unutarnjim krizama, pasivnost i nezainteresiranost građana jer slobode i prava uzimamo zdravo za gotovo, ali i preveliki pritisak na samu ideju slobode ili sloboda na koji nismo ili većina građana nije bila spremna. Sve to pokazuje kako i unutar same liberalne demokracije, najvećim dijelom, ne postoji istinsko razumijevanje kako liberalna demokracija ne može bez svjesnih, odgovornih i slobodama posvećenih građana.

Nedostaje prozračivanje

Kakva je hrvatska demokracija? Što smo naučili, što još učimo, čemu se nadamo i jesmo li preboljeli "dječje bolesti" demokracije? Prof. Caratan ističe kako samo postojanje višestranačja i provedba izbora ne znači da je zemlja konsolidirana demokracija...

- Hrvatska demokracija je solidna i pristojna s obzirom na sve što nas okružuje. Naravno da ni Hrvatska nije i ne može biti imuna na procese slabljenja povjerenja u političke vrijednosti liberalne demokracije. Potpuno se slažem s prof. Caratanom da bi sama institucijska demokracija - višestranačje i provedba izbora - značila da (liberalna) je demokracija postojana i konsolidirana. Liberalnodemokratski sustav traži kontinuiran rad svih građana, a ako toga nema, događa se da se demokracija odnarodi, odnosno da govorimo o političkim elitama unutar demokracije, a to je početak kraja liberalne demokracije.

I u hrvatskom javnom prostoru već duže vrijeme primjećujemo jačanje određenih radikalnih uvjerenja koja se, među ostalim, pojavljuju i kao refleksija na jačanje konzervativnih opcija općenito u svijetu. Sve je, naravno, posljedica izraženih svjetskih kriza i postojeće globalne nesigurnosti. Krize uvijek tjeraju u grupiranja i zatvaranja, a one su uvijek na tragu konzervativnih ideja. Stoga ne treba čuditi popularnost Marka Perkovića Thompsona, koji nudi tu jednu mističnu, snažnu, posebnu, tradicijsku ideju Hrvatske i hrvatstva. Ipak, nasreću vidimo kako radikalne i/ili ekstremne desne političke opcije u Republici Hrvatskoj nisu uspješne, a to je posljedica snažnog HDZ-a koji se uspješno postavlja kao temeljna brana desnom radikalizmu. To je možda najvažnija demokratska karakteristika te vladajuće stranke. No, s druge strane, riječ je o stranci koja je već nekoliko ciklusa vladajuća stranka u državi, a to može biti vrlo opasno za demokraciju.

Stoga hrvatskoj demokraciji nedostaje redovito prozračivanje političkog sustava, odnosno češće smjene vlasti, kako na lokalnoj tako i na državnoj razini, ali i prozračivanje unutar samih političkih stranaka kako bi došli novi ljudi, nove ideje, nova snaga i ono što se kaže svježa krv. Liberalna demokracija se transformira u nedemokraciju ako je kontinuirano jedna opcija na vlasti. Vlast je slast, a dugotrajna vlast otvara prostor korupciji, mitu i svemoći, i sve navedeno je rak-rana svake demokracije, pa tako i hrvatske. Međutim, to je u Hrvatskoj, među ostalim silnicima, posljedica kriza oporbe kao takve, te jako loš kapacitet ponuđenih oporbenih političkih stranaka, ali i pojedinaca koji bi mogli preuzeti vlast.

Redovito resetiranje

Kad se sve zbroji i oduzme, da se tako izrazim, postoji li kriza demokracije, je li to mit ili stvarnost? I ako postoji kriza, kako se manifestira, što se pod krizom podrazumijeva? I koje su i kakve alternative sadašnjoj demokraciji koju imamo, napose onoj zapadnjačkog tipa? Vaša završna riječ?

- Kako sam već i prije navela, demokracija, a posebice liberalna demokracija, vrlo je zahtjevan sustav. Zapravo najzahtjevniji sustav koji bi se, idealno, trebao oslanjati na svoje građane, odnosno narod, a u praksi, na jake institucije i ustav. Postojane i dobro ostvarene liberalne demokracije uspjele su postići ravnotežu pa sadržaji stavova i političkih vrijednosti građana odnosno naroda prate i preklapaju se sa sadržajima stavova i političkih vrijednosti izraženih u ustavu i institucijama.

Stoga nisam sklona govoriti o krizi liberalne demokracije jer riječ je o političkom sustavu koji ima svoje poznate i prepoznate forme i sadržaje. Osobno veći naglasak stavljam na krizu građana odnosno ljudi. Mi se, zbog svojih osobnih nerazumijevanja ideje jednakosti, nesklonosti pravima i vrlo paušalnom shvaćanju sloboda, nalazimo u krizi, pa kriza liberalne demokracije nastaje kao refleksija naše osobne krize. Tko je za to kriv? I mi osobno jer smo zanemarili ili zaboravili da liberalne demokracije nema, ako mi nismo liberalnodemokratski, ali i liberalnodemokratski sustav koji je zapostavio i zanemario najvažniji aspekt liberalne demokracije, a to su njezini građani odnosno njezin narod, i nije ulagao u njih.

Sloboda nije jednostavna stvar. Zahtijeva visoku razinu odgovornosti i svijesti o vlastitim mišljenjima i vlastitim postupcima. Kada to nije prisutno među građanima liberalnih demokracija, onda možemo govoriti o građanskom demokratskom deficitu. Želeći se održati, liberalna demokracija kroz svoje postojeće sustave i pravila želi osigurati provedbu jednakih prava i jednakih sloboda, pa to može izgledati i kao oblik prisile, a sloboda i prisila ne idu baš ruku pod ruku. No ljudi vrlo često žele slobodu, ali ne i odgovornost.

Govoriti o alternativi demokracije zapadnjačkog tipa? Radije bih rekla da se trenutačno događaju duboke tektonske promjene koje, među ostalim stvarima, razotkrivaju i duboko licemjerstvo država koje su smatrane predvodnicama liberalne demokracije. To je najveća opasnost za same političke vrijednosti liberalne demokracije. No ni to ipak nije ništa novo. Riječ je o redovitom povijesnom resetiranju ideja, koncepata i vrijednosti koje možemo razumjeti kao oblik dijalektičke igre koja uvijek ima gubitnike i pobjednike. Kakav god bio rezultat u toj nepredvidljivoj utakmici, sigurna sam da će ideje slobode i jednakosti na kraju ipak preživjeti. To su naše najdublje vrijednosti. Nekada smo ih svjesni i jasno ih artikuliramo, a nekada ih iz straha, egoizma ili neznanja ne uviđamo i ne prepoznajemo, no kako bilo, uvijek im se nadamo i uvijek im se vraćamo.