Tito je u najvećoj mjeri povijesni roman s tragičnim završetkom

U devedesetima gradonačelnik Osijeka, ugledni političar i profesor na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, prof. dr. sc. Zlatko Kramarić posljednjih je nekoliko godina veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Albaniji, s opsežnim opusom različitih publicističkih izdanja od kojih najnovije, knjiga naslovljena »I poslije Tita - Tito« s podnaslovom »historija, sjećanje, trauma«, u javnosti izaziva veliko zanimanje. Povod je to za još jedan intervju s prof. Kramarićem koliko o samoj knjizi, toliko i o temi lika i djela Josipa Broza Tita, uključujući i širi kontekst prošlosti i sadašnjosti, politike i društva u cjelini.

Istina i mitovi

Zašto knjiga takvog naslova, i zašto baš sada? Naizgled (ili namjerno) sve se naime poklopilo, i izlazak vaše knjige, i obilježavanje Dana pobjede, i obilježavanje Dana Europe, a kao šlag na tortu, recimo tako, eto i nove pjesme »Slike Bleiburga« Marka Perkovića Thompsona u kojoj je kroz stihove »Kad prolaziš pored biste maršala krvnika/Vidiš li njegov zločin na polju krikova...« jasno da se referira na JBT-a... Kako sve to objašnjavate?

- Naslov ove knjige samo je na prvi pogled marketinški, a vaše pitanje uvelike pogađa bit problema - svi ovi elementi koje spominjete sadržani su, na ovaj ili onaj način, u ovoj mojoj knjizi. Naravno, narativ o JBT-u u sebi sažima, manje-više, sve naše povijesne nesporazume, iluzije… koje, kako vidimo, traju i do dandanas. Odgovor zašto je tome tako nije jednostavno dati, odnosno taj odgovor i ne može biti jednoznačan, konačan.

Nemam iluziju da će i moja razmišljanja u knjizi dati definitivan odgovor na sve hrvatske zablude. Mnogo je elemenata u igri. Od toga da se još uvijek naša ljevica, a ni desnica, nisu na pravi način suočile s nedavnom prošlošću, posebice onim »lošim epizodama« te prošlosti. Pristupi tom suočavanju uvijek su ideološki i selektivni. Do bola! Stoga knjiga pokušava objektivno analizirati i jedan i drugi (isključujući) pristup. Naravno, nemam iluzije da ću u tome uspjeti, jer ljevica nikada neće priznati da je naš antifašizam poslije ‘45. bio - za razliku od zapadnoeuropskih antifašizama - anidemokratski, a desnica da smo četiri godine bili na krivoj strani povijesti! Nadalje, tu je i njihov krajnje selektivni odnos prema žrtvama. Ako je jedan Danilo Kiš mogao staviti znak jednakosti između Kolime i Auschwitza, zašto onda ja ne bih stavio znak jednakosti između žrtava Jasenovca i Bleiburga? Nisu na Bleiburgu svi bili zločinci.

Još malo o temi vaše knjige naznačenoj kroz efektan naslov. Kako na koliko-toliko objektivan način tumačiti fascinaciju likom i djelom Josipa Broza Tita, oko kojeg se i nakon toliko godina spore povjesničari, politolozi, društveni komentatori, mediji... i je li to uopće moguće bez mitske nadgradnje koja raste iz godine u godinu, ili je takav dojam zapravo pogrešna percepcija?

- Ne bih mogao reći da sam nešto previše fasciniran likom i djelom JBT-a, ali to ne znači da taj fenomen ne zaslužuje analizu. No, mi smo i inače skloni da se spram ozbiljnih političko-povijesnih pitanja, a jedno od takvih pitanja je i »slučaj JBT«, odnosimo »von oben«, površno, neozbiljno… Velikoj većini današnjih političara, ali i novinara i raznih analitičara, nedostaje elementarni uvid u našu političku, povijesnu, institucionalnu memoriju. Mnogi od njih su ponosni na svoje svemirsko neznanje, elementarnu neupućenost. Neki od njih okrenuti su budućnosti, ali istodobno nekritički slave neke »krjesove«, a ne žele znati što je poslije tih krjesova slijedilo - surovi obračun s demokratskim, građanskim dijelom »narodne fronte«. Ništa bolje ne ponašaju se ni oni s »desnog ideološkog spektra«, koji nespretno pokušavaju opravdati jedan nedemokratski, totalitarni režim koji je, svojom voljom, uveo rasne zakone. Taj je režim nepotrebno isključio i stigmatizirao velik dio vlastitih građana koji nisu bili nikakva opasnost za opstanak ondašnje države. Dapače!

Kako »čitati« Tita

Kad smo kod Tita, ukupno uzevši, radi li se o povijesnoj ličnosti, heroju ili zločincu, mitu ili traumi (kako za koga) ili je JBT sve to skupa? I jesu li zapravo u kontradiktornom odnosu naša historija i naša sjećanja, da se referiram na prvo poglavlje vaše knjige »Historija Vs. Sjećanje«?

- Naravno, JBT je od svega toga pomalo! Historiju nije moguće svesti na privatna sjećanja, ali svaki historičar morao bi respektirati ta sjećanja. U ovoj knjizi postoji i jedno poglavlje naziva »Bakine priče«. U tom dijelu knjige pokušao sam demonstrirati što znači kada se ta vrsta priča ignorira. Upravo u tim bakinim pričama sadržana je i ona druga, manja lijepa strana naših prošlosti. I pokazalo se da su 1990-te godine logična posljedica hagiografskog pristupa povijesti, koji sustavno ignorira i potiskuje u intimu »porodičnu sliku svijeta«.

Upravo je jedan takav, hagiografski, nekritički pristup YU povijesti, prema tome i hrvatskoj, bio dominantan gotovo 45 godina. Dekonstrukcija te »javne, oficijelne slike svijeta« bila je surova, na momente i pretjerana. Međutim, ona je samo (logična) posljedica toga što su mnoge stvari bile (nepotrebno) potiskivane. Umjesto istine, mi smo bili suočeni s mitovima. Jedan od takvih bio je i mit o JBT-u, najboljem sinu naših naroda i narodnosti! Zanimljivo, u 1980-im godinama svaki pokušaj dekonstrukcije toga mita doživljavao se kao »hrabar građanski čin«, a danas se takvi isti pokušaji kvalificiraju kao povijesni revizionizam.

Može li se Tita danas »čitati«, sve što je bio i što je radio, i kao povijesni roman, da se poslužim naslovom jednog odjeljka iz spomenutog prvog poglavlja vaše knjige?

- Kako drukčije?! Tito je par exellence povijesni roman s tragičnim završetkom. Naime, njegovo djelo/čedo propalo je, drugi put u XX. stoljeću, kao da nikada nije ni postojalo. YU nostalgičari samo svjedoče da su im imaginativne mogućnosti prilično skromne, pa kao papige ili loši učenici ponavljaju fraze u koje više ni sami ne vjeruju. Inače su im »usta puna priče o budućnosti«, ali još uvijek nisu odustali od tuđih sjećanja na radne akcije, prugu Brčko - Banovići, »vesele dane« u JNA…

?I da zaključimo na tragu kojim smo i krenuli. Tito jučer, danas i sutra - beskrajna povijest, beskrajna priča (hororična i melodramatična u isto vrijeme?) ili beskrajni mit, ponajviše za ove prostore bivše zajedničke države u prošlosti znane i kao Titova Jugoslavija? Drugim riječima, ako ćemo prema naslovu vaše knjige, i poslije Tita - Tito čini se kao naizbježni igrokaz koji se pretvara u samoparodiju više nego dramu?

- Moram vam odati priznanje - na ispravan ste način pročitali temeljni motiv ove knjige. U pitanju je uistinu samo (loš) igrokaz koji se, na kraju balade, nužno mora pretvoriti u (benignu) samoparodiju. Nešto slično kao u Kunderinim pričama »Knjiga smijeha i zaborava«, koju su dežurni cenzori u onim »vunenim vremenima«, o kojima neki i danas imaju pozitivno mišljenje, za svaki slučaj, malo »osakatili«, tako što su izvorni tekst prilagodili »ukusu« domaćeg čitatelja ispustivši najzanimljivije detalje.

Igrokaz i samoparodija

Doduše, ne pripadam onima koji misle da se povijest ponavlja. O tome sam pisao u prošloj knjizi »(Dis)kontinuiteti ili vječno vraćanje povijesti«. Konačno, samo je Slavko Goldstein mogao biti toliko zločest i za ‘90-e godine reći da se vraća - ‘41. godina. Vjerujem da sam u ovoj knjizi uvjerljivo pokazao da je i tako moguće interpretirati zbivanja u 90-im godinama prošloga stoljeća, ali uz jednu razliku. Slavko Goldstein je prilikom podjele uloga bio prilično konfuzan, jer je iz samo njemu znanih razloga posvema ignorirao novi povijesni kontekst u kojem stara podjela uloga na »dobre susjede« i »loše Hrvate« više ne igra.

Nažalost, nije jedini kojem se »hrvatski Faust« stalno pričinjava, a o grijesima onih drugih (»dobrih susjeda«) posvema je slijep. O toj vrsti »ideološke sljepoće« i »metafizičke gluhoće« pisao sam u nekim svojim ranijim knjigama. Konačno, mogao je od Marxa naučiti da ono što je nekada imalo elemente tragedije, u ponovljenim okolnostima završava kao farsa. Ta je farsa u 1990-im godinama, na ovim našim prostorima, završila u krvi do koljena.