Multilateralizam i pravo jačega

Neki dan održao sam putopisno predavanje o Kambodži. Sličica s jednog jumbo plakata koju sam uvrstio u prezentaciju dala mi je povod da se informiram o kambodžanskom političkom sustavu - kaže prof. dr. sc. Darko Polšek, redoviti profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te piše:

- Ispostavilo se je da Kambodža kraljevina u kojoj se kraljevi biraju, a parlament se donedavno sastojao od 120 poslanika iz samo jedne stranke na čijem je čelu bio bivši general, prognane opozicijske stranke imaju sjedište u Kopenhagenu, a sadašnji nasljednik bivšeg dugogodišnjeg premijera je njegov sin, također ugledni vojni časnik - general. Te su me informacije zapanjile, jer sam zemlju doživio kao izuzetno lijepu i srdačnu. Iz svojih drugih putovanja imam razloga vjerovati da je slično i u brojnim drugim "egzotičnim" zemljama - zbog globalizacije sada dostupnijim turističkim destinacijama.

Građanske slobode

Iz toga bismo mogli izvući dva suprotna zaključka.

Prvi zaključak mogao bi biti da razne zemlje imaju različite koncepcije i tradicije vlasti i da je inzistiranje na jednom pogodnom obliku vlasti za sve zemlje - nerazumno, pa čak i nasilno. Taj zaključak, uobličen u trenutno dominantnu koncepciju "multilateralnosti", ne zagovaraju samo ideolozi iz zemalja s autoritarnim vlastima, primjerice iz Rusije i Kine, već ga sve češće zagovaraju i ideolozi trenutne vlasti u Sjedinjenim Američkim Državama, pa čak i u Europi. Na prvi se pogled čini da je upravo takva ideologija "multilateralnosti" zapravo ideja tolerancije, a istodobno je ideja demokracije kao univerzalnog modela vlasti čak i brojnim građanima u demokratskim zemljama poprimila konotaciju nečeg nasilnog.

Ali na predavanju sam se prisjetio i detalja s tog putovanja po Kambodži. Kada sam s jednim sugovornikom počeo razgovarati o Crvenim Kmerima, on je odjednom počeo okretati glavu unatrag (premda sam shvatio da bi jako rado o tome pričao) ne bi li provjerio sluša li ga tko; uostalom, baš kao što se to nekoć radilo i kod nas u doba socijalizma. Pitao sam ga jesu li predstavnici "ondašnjeg" režima, notornog po iznimnoj krvoločnosti i danas zastupljeni u njihovu parlamentu, on je odgovorio: "Itekako!" Razgovor je time bio presječen: saznao sam sve što je bilo važno, i nisam ga dalje želio stavljati u neugodnu situaciju.

Darko Polšek (foto: FFZG ZAGREB)

Slične sam razgovore vodio i s ljudima u Iranu, Jordanu, Uzbekistanu, Turskoj, Rusiji i Armeniji. U nekom trenutku spontana kritika vlasti postala je mojim sugovornicima opterećujuća i opasna.

To me vodi k drugom mogućem zaključku o različitim koncepcijama i tradicijama vlasti, posve suprotnom od prethodnoga. To je zaključak da ljudi koji žive u autoritarnim zemljama nisu slobodni i znaju da nisu slobodni, da bi cijena slobode izražavanja za njih mogla biti pogubna. Stoga ih oportunizam vodi k tome da prihvate vlast kakva jest, i da pokušaju (pre)živjeti politici i vlastima unatoč.

Posljednjih godina istraživanja o stanju demokracije u svijetu (Freedom House, IDEA, The Economist Intelligence Unit, Bertelsmann) pokazuju više-manje dramatičan pad broja demokratskih zemalja ili točnije - demokratskih praksi i zaštite ljudskih prava, čak i među zemljama koje su nekoć imale mnogo bolji score s popisa tih praksi. Neke od tih institucija koje prate uspone i padove razina demokratskog života, poput Freedom Housea, razvile su preciznije mjere za procjenu demokratskog života u zemljama svijeta.

Nije tu riječ o običnim "pravilima palca" kojim običan puk procjenjuje razvoj ili zastoj demokracije, poput procjene: Ako zemlja ima autoritarnog vladara, onda nema demokraciju, ili obrnuto. Freedom House, najpoznatija od spomenutih institucija, ocjenjuje status sloboda prema deset indikatora političkih prava i petnaest indikatora građanskih sloboda na ljestvici od 0 do 4. Politička prava testiraju se u tri skupine: kakav je izborni proces (tri pitanja); kakvo je stanje političkog pluralizma i participacije (četiri pitanja) i kako funkcionira vlada (tri pitanja). Građanske slobode testiraju se u četiri kategorije: Postoji li sloboda izražavanja i vjerovanja (četiri pitanja); postoje li prava na udruživanje i organiziranje (tri pitanja); postoji li vladavina zakona (četiri pitanja) i četiri pitanja o statusu osobne autonomije i pojedinačnih prava. Potom postoje i pojedinačne studije slučaja (o stanju u pojedinoj zemlji ili regiji) koje rezimiraju i tumače dobivene podatke.

Provjerio sam na slučaju Hrvatske, čiji je rezultat, kada sve uzmemo u obzir, razmjerno visok. Ali od bodovanja puno je važnije da rezime tih rezultata izuzetno dobro pokazuje slabosti koje bi dobrohotnim vlastima (i laicima) mogle poslužiti kao sjajni pokazatelji što bi i kako trebalo popraviti. To pak znači da "demokracija" nije - ili ne bi trebala biti - neki jednostavan obrazac koji netko "odozgo", neka sila ili carstvo, treba implementirati na sve zemlje svijeta, već se sastoji od niza praksi koje se mogu postupno popravljati ako za to postoji politička i građanska volja.

Vrlo je pogrešno brkati kriterije slobode i demokracije s geopolitičkim, strateškim i vojnim odlukama, kao što se to danas - zbog Trumpovih "revolucionarnih" obrata - prečesto čini. Nama nije teško shvatiti da dosadašnja svjetska sila više nema snage i resursa za promociju demokracije u inozemstvu. Ali iz toga nikako ne slijedi da je ideja o ljudskim pravima i slobodama postala izlišna i nekorisna, i da o njoj odjednom više ne bi trebalo voditi računa. Mi lako možemo shvatiti da postoje ekonomski i vojno jake zemlje u kojima su ideje građanskih sloboda, smjene vlasti i sl. tek grbovi na zastavama njihovih ideoloških neprijatelja. Ali iz toga ne slijedi da i mi, građani demokratskih zemalja, o tim stvarima trebamo misliti upravo onako kako to rade ideolozi autoritarnih zemalja: kao da su prava i slobode samo ideološka sredstva za ostvarenje "zapadnjačkih" interesa.

Jer, kada bismo društvenu situaciju u tim novim (ili starim) autoritarnim carstvima pogledali samo neznatno većim povećalom, o tim stvarima, naime o slobodama i pravima, na taj način ne razmišljaju čak ni stanovnici tih novih/starih "carstava". Možda je istina da su se brojni ratovi u nedavnoj prošlosti vodili pod pokličem "širenja demokracije" i da su učinci tih ratova vrlo često bili pogubni i za napadnute i za osvajače; da je o tim posljedicama trebalo voditi ozbiljnijeg računa ranije te da je vojni i ideološki cilj "ostvarenja demokracije" sada u napadnutim zemljama još udaljeniji negoli je bio prije. Ali iz toga nije opravdano izvlačiti zaključak da je demokracija odjednom postala "puka ideologija" zapadnjačkog ratovanja. U "ideologiju demokracije" ugrađena je tvrdnja da se stvari mogu i moraju popravljati postupno, korak po korak, uvažavajući kritike i prosuđujući rezultate prethodnih koraka, a ne kako neki misle - frontalnom i vojnom konfrontacijom. Talibane, ili neki drugi režim, možda nije potrebno slamati vojno. Ljudima u tim zemljama, kao što Skandinavci dobro znaju, moguće je pomoći i na brojne druge načine. I zato nije opravdano zagovarati "multilateralizam" kao ideološku zamjenu za "demokraciju".

Iskustva s terena

Kako izgleda multilateralizam "na terenu" možemo već vidjeti. Ta se ideologija svodi na poklič: "Jači kvači!" Otkako se počela promovirati ideologija "multilateralizma" (ne zaboravimo činjenicu da je izrasla iz nedavno skrojenog ruskog ideološkog šinjela), broj se ratnih sukoba počeo povećavati. Prisjetimo se nedavnih sukoba Indije i Pakistana, sukoba u Sahelu, na Bliskome istoku i na Kavkazu (da spomenemo samo neke). Ne bismo se trebali čuditi da na površinu izbiju i brojni drugi trenutno latentni međunarodni, međunacionalni i ostali socijalni sukobi, koje će svjetske sile (ponovno) početi koristiti kao "žetončiće" u svojoj velikoj šahovskoj igri.

Ideologija "multilateralizma" ima dva lica. Prvo je lice oportunističko i razumljivo: budući da su nam ideološki protivnici prejaki, ne možemo izravno intervenirati. Ali naličje je te ideologije mnogo gore. Ono nam sugerira da svaka zemlja ima neko "svoje pravo" koje ovisi isključivo o vlastitoj sili, mogućnostima i ideološkim varijantama. Ta "geopolitička" filozofija, kada postane dominantna ideologija, urušit će bilo kakav pravni i etički okvir za međunarodno postupanje, i možda još gore - okvir za kontrolu primjene sile i narušavanja sloboda u novonastalim minicarstvima.

Ideji ljudskih prava i demokraciji tada ćemo doista (ponovno) moći reći: Zbogom!