Najsnažnija poruka pape Franje je poziv na obraćenje

Nije samo teško nego je i nemoguće izreći sve ono što je obilježilo pontifikat pape Franje, čak i s obzirom na pojedine oblike tog pontifikata. Zaista je nepregledan popis važnih tema, od njegova razumijevanja i življenja sinodalne Crkve, Crkve koja izlazi i u tome smislu blizine sa svima, posebno onima koji se na bilo koji način mogu nazivati siromasi i udaljeni, preko stavljanja Božjega milosrđa u središte sveg djelovanja Crkve, do odlučnosti u nutarnjoj obnovi Crkve i ozbiljnim koracima u pitanju seksualnih i drugih zlostavljanja u Crkvi - kaže izv. prof. dr. sc. Edvard Punda, profesor fundamentalne teologije na KBF-u Sveučilišta u Splitu i pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije, te dodaje:

- Tu su zatim važna područja ekologije i ekonomije, i ono što je vidljivo posljednjih godina, Franjino posredovanje i pozivanje na mir u svijetu. No ono što se meni čini važno i što bih istaknuo jest što je papa Franjo imao posebnu sposobnost, poseban dar, svojim riječima i gestama dirati ljudska srca, poticati, i to kako u smislu prihvaćanja tako i kritike, pa i nerazumijevanja i neprihvaćanja.

Kažete da je papa Franjo bio odlučan što se tiče nutarnje obnove Crkve, a što je posebno vidljivo s obzirom na zlostavljanja s kojima se Crkva suočavala i suočava. Je li to bio najveći izazov njegova pontifikata i koliko se tu zapravo učinilo?

- Nema sumnje da je papa Franjo bio na čelu Katoličke Crkve u ozbiljnim vremenima, koja je i sam tako nazivao. Veliki izazov, kako je poznato, s kojim se suočavao bilo je i jest pitanje seksualnih i drugih zlostavljanja u Crkvi, ali i pitanje financijskih malverzacija ili bar neodgovornosti u tome. Prije nego što se, vrlo kratko, osvrnem na to pitanje, jer se o tome puno govori i za to možete pronaći bolje i kompetentnije sugovornike, želim reći da je Franji otpočetka na brizi bila istinska nutarnja obnova, pravo obraćenje Crkve, posebno pastira. Možda je sažetak toga u njegovu govoru Rimskoj kuriji prigodom božićnih čestitanja 2014. godine. Petnaest bolesti Kurije, kako ih je nazvao, mogu biti istinski ispit savjesti ili duhovni predložak za obraćenje svakoga. Istina, Franjo je toga bio svjestan, potrebno je pravo svjetlo Duha Svetoga da bismo mogli prepoznati i sebi priznati nutarnje bolesti od kojih treba ozdraviti. To je proces za svakoga od nas. Mislim da nitko nije ozdravio od neke duhovne bolesti a da ju prethodno sam sebi nije skrivao, bježao od priznanja. Dakle, za mene je upravo to najsnažnija poruka pape Franje: poziv na obraćenje! Ako čitamo i njegove homilije u Domu svete Marte prvih šest-sedam godina pontifikata, vidjet ćemo pravu duhovno-teološku antropologiju utemeljenu na Božjoj Riječi, koja rasvjetljuje i poziva na obraćenje. Ili kateheze na općim audijencijama: sve je puno duhovnog blaga Crkve koje pomaže da zavirimo u svoju nutrinu i doživimo potrebu za obraćenjem. U tom smislu bih istaknuo jednu važnu stvar vezano uz pitanje seksualnoga zlostavljanja maloljetnika, a to je da ovdje nije riječ tek o grijehu zbog kojeg se treba obratiti nego je riječ i o zločinu.

Obraćenje Crkve u tom smislu zahtijeva najprije stvari nazvati pravim imenom. To je papa Franjo nedvojbeno učinio i, polazeći od toga, jasno je pokazao da žrtva treba biti u središtu, da joj se treba staviti na raspolaganje, ozbiljno je saslušati i uz pomoć kompetentnih ljudi pokušati razumjeti njezine osjećaje. Često se postavlja pitanje koliko je učinjeno oko tog pitanja i koliko je Franjo uspio u svemu tome. Svakako je otvorio procese koji su važni i za koje se nadamo da se neće zaustaviti. Budući da ovdje nije riječ o slučajevima, nego je riječ o osobama, onda se ne treba čuditi i da, koliko god se stvari postavile strukturno i pravno dobro, to još uvijek ne znači da će se sve i riješiti na najbolji način i da će sve rane zacijeljeti. Ali smatram da je upravo u tome što je papa Franjo imao hrabrost djelovanja i mudrost donošenja mnogih smjernica i odredbi učinjeno upravo najbolje što se moglo učiniti.

Papa Franjo održava izvanredni blagoslov „Urbi et Orbi“ s pustog Trga svetog Petra u Vatikanu, 27. ožujka 2020. (foto: EPA/YARA NARDI / POOL)

Na tragu rečenoga: može li se reći ono što tvrde mnogi crkveni službenici, da je kriza Crkve prije svega kriza vjere? Kakvo je vaše mišljenje o tom važnom pitanju?

- Reći da je kriza Crkve prije svega kriza vjere sasvim je pojednostavljena tvrdnja s kojom se načelno slažem, ali koja zahtijeva ozbiljna tumačenja. Zašto se, primjerice, ne bi moglo reći da je kriza Crkve prvenstveno kriza ljubavi? Najprije smatram da se vjera ne bi trebala shvaćati kao nešto što ukida krize. Zar kriza Crkve - sa svom svojom kompleksnošću - ne bi trebala biti shvaćena kao posebno, važno vrijeme, vrijeme u kojem Bog progovara na poseban način? U želji da se kriza Crkve prevlada može se kriti zamka da se želimo vratiti svojim vizijama uspješne i snažne Crkve ili Crkve kao skloništa od nepovoljnih okolnosti. Papa nam je Franjo pokazao da je kršćanstvo koje ne susreće Boga u dramatičnim trenutcima povijesti i koje želi vlastiti spokoj, uglavnom bez sućutnosti za drame čovjeka, zapravo ideologija.

No vratimo se onom dijelu te tvrdnje kojim se vjerojatno želi istaknuti kako je za Crkvu najvažnije duhovno, da Crkva ne živi prvenstveno od aktivizma, dobre organizacije i slično. To je doista točno. Ali upravo zbog onoga što sam rekao, baš tu se lako može upasti u zamku da pomislimo da će se kriza vjere riješiti našim, makar u ovom slučaju duhovnim, zalaganjima, koliko god ona bili važna. To je očito kod nekih duhovnih grupa ili kod onih koji njeguju neki posebni - kako kaže sam papa Franjo u Gaudete et exultate - "katolički stil", misleći da će se time Crkva obnoviti. To je široka i jako važna tema za koju ovdje nemamo prostora, ali upravo u tom pitanju vidim snažne poruke pape Franje. Nije tu samo riječ o tradicionalizmu na koji je često upozoravao ("Crkva nije društvo dobrih starih vremena", "Crkva nije muzej") i koji je ozbiljna zapreka evangelizaciji, nego mislim i na ono što bih nazvao imitiranje pape Franje, koje se može pretočiti u populizam i samopromociju, devijacije na koje je Franjo često upozoravao.

Zato bih opet naglasio potrebu istinskog obraćenja ponajprije svećenika: prije nego što smo pozvani naviještati i djelovati u Kristovo ime, donositi Krista u ovaj svijet, najprije smo - ne samo kronološki nego i ontološki, kvalitativno, trajno - pozvani doći sa svojom grešnošću pred Krista i moliti Ga da nas čisti i čisteći da nas rasvjetljuje o svim krivim nagnućima našega srca, kako naše djelovanje u Crkvi ne bi bilo takvo da nas odvoji ne samo od ljudi nego i od Boga!