Društvo se mijenja puno brže od religije

Danas je u svijetu kršćanstvo najbrojnija religija, s oko 2,5 milijardi pripadnika (od toga je oko 1,4 milijarde katolika), a po brojnosti druga religija u svijetu je islam, s oko 1,6 do 1,8 milijarde pripadnika. Stanje katoličanstva danas u Europi i u svijetu je dosta različito. Naime, kako pokazuju i rezultati empirijskih istraživanja u većini europskih katoličkih zemalja u posljednjih dvadesetak godina prisutan je proces sekularizacije koji se uglavnom odvija različitim intenzitetom u pojedinim zemljama - kaže dr. sc. Krunoslav Nikodem, red. prof., sociolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- U Europi je, kao i u Africi, oko 20 posto svjetske katoličke populacije, a najviše je katolika u Južnoj i u Sjevernoj Americi (oko 48 posto od ukupnog broja katolika). Tu se po brojnosti, ali i dinamici razvoja, posebno ističe Brazil. No dok je u Europi katoličanstvo u opadanju, na američkim kontinentima u dinamičnoj stabilnosti, u Africi je u porastu.

Jedan od ključnih problema i izazova za katoličanstvo danas jest sve veća diskrepancija između intenziteta promjena službenog modela religije i intenziteta društvenih promjena. Društvo se mijenja puno brže od religije, što posljedično vodi, barem kod dijela populacije, smanjivanju važnosti religije u određivanju smisla i značenja života. Osim toga probleme i izazove za katoličanstvo danas možemo podijeliti na unutrašnje i vanjske. Neki od unutrašnjih problema i izazova su dugogodišnje zlostavljanje djece i mladih, financijske malverzacije, netransparentnost djelovanja, odnos prema ženama i rodnim manjinama i smanjivanje broja svećenika (posebice u Europi). Možda i ključni izvanjski problemi i izazovi u zapadnom svijetu za katoličanstvo danas čine procesi individualizacije i subjektivizacije koji ističu važnost autoriteta trenutnog subjektivnog iskustva i ne trpe autoritet koji je izvan i/ili iznad pojedinca. Crkva se, između ostalog, temelji na zajednici i podrazumijeva zajednicu, a suvremeno zapadno društvo temelji se na pojedincu.

Put za rješavanje navedenih problema i izazova je u razvijanju katoličanstva koje će biti otvoreno za sve i gdje će se svi osjećati doma. Papa Franjo je u svom djelovanju napravio važne korake na tom putu. Podsjećam da i etimološki katoličanstvo znači nešto univerzalno, dakle za sve, a ne samo za neke.

foto: PEXELS BY cottonbro studio

Katoličanstvo i odnos s ostalim kršćanskim denominacijama, kakva je oko toga situacija danas, što je papa Franjo oko toga činio? U veljači 2016. donesena je zajednička deklaracija pape Franje i patrijarha Kirila...

- Odnos prema drugim dijelovima kršćanstva (pravoslavlje, protestantizam) bio je važan dio Papina djelovanja. Podsjećam, između ostalog, i na posjet pape Franje Švedskoj prilikom proslave 500 godina protestantizma. Ekumenizam kao nastojanje za pomirbom svih kršćanskih Crkava zasigurno je ojačao u pontifikatu pape Franje, no daljnje procese u tom smislu je teško procijeniti jer ovise o mnogo različitih čimbenika. Navedena deklaracija, između ostalog, poziva na mir u svijetu, posebice u Ukrajini, Iraku i Siriji. No jasno je da mira u svijetu nema, a s obzirom na to da mir na ruskom jeziku znači svijet možemo reći da svijeta u svijetu nema.

Katoličanstvo i odnos s islamom, budizmom, hinduizmom...?

- Papa je tijekom svog pontifikata relativno često putovao u muslimanske zemlje i očito mu je bilo važno uspostaviti što bolje odnose s islamom. U više od 40 putovanja izvan Italije njih desetak odnosilo se na islamske zemlje. Manje je putovao u zemlje gdje prevladavaju hinduizam i/ili budizam, što je i očekivano zbog povijesnih, ali i suvremenih odnosa između katoličanstva i islama kao monoteističkih religija.

Konklava počinje 7. svibnja, tko su favoriti izbora za novog papu, tko mogući lideri iz drugog plana? Je li moguće dobiti prvog crnog papu? Što će zapravo biti presudno u utrci iza zatvorenih vrata?

- Presudna će biti odluka hoće li se nastaviti putem koji je otvorio papa Franjo, dakle uvjetno rečeno, putem otvorenosti, jednostavnosti i reformi, ili će se krenuti opreznijim i konzervativnijim putem. Unutar Crkve zasigurno postoje brojni valjani argumenti i za jednu i za drugu opciju, iako nije nemoguće (ali je manje vjerojatno) i da dođe do otvaranja nekog trećeg puta. U medijima se ovih dana ističu brojna imena kao mogući kandidati za sljedećeg papu, od talijanskog kardinala Parolina, filipinskog kardinala Taglea do mađarskog kardinala Erdöa, no moguće je i neko novo iznenađenje u tom smislu kao što je to bio i izbor pape Franje prije 12 godina.

Hrvatska i odnos s papama kroz povijest, ukratko? Franji se zamjera što Stepinca nije proglasio svetim...

- Zbog poznatih razloga koji sežu kako u stariju tako i u noviju povijest Hrvatska je uglavnom imala dobre, ponekad i jako dobre, odnose s papama. Odnosi s papom Franjom, barem što se tiče dijela Katoličke Crkve u Hrvatskoj, možda i nisu bili toliko dobri. Jedan od razloga je postupak proglašenja svetim kardinala Stepinca koji je, barem prema mišljenju dijela klera, nepotrebno usporen upravo od pape Franje. No to je tek jedan od razloga. Čini se da je ključni razlog tih možebitnih prijepora različito shvaćanje što vjera i religija jesu i trebaju biti i kako ih se treba javno iskazivati.

Otvorenost prema svima, blagost, radost i jednostavnost pape Franje te snažno zagovaranje i skrb za siromašne i spremnost na prihvaćanje kritike, kako vlastitih djela tako i djelovanja Crkve, nisu uvijek dobrodošle osobine ne samo u Hrvatskoj. U hrvatskom društvu, zbog svega što se događalo u bližoj i daljnjoj prošlosti koja je i dalje itekako živa, a često se i predstavlja kao budućnost, religija je važan čimbenik identiteta, dok je religioznost gotovo istovjetna političkim i drugim svjetonazorskim orijentacijama. Papa dolazi i djeluje iz drugog konteksta i otuda možebitni nesporazumi.