Treba nam Crkva otvorena prema svima, a ne utvrda koja se pred svijetom zatvara

Za života je papa Franjo često bio kritiziran od konzervativnih krugova unutar Vatikana, ali i šire, a neke od njegovih izjava u javnosti nisu uvijek nailazile na odobravanje, primjerice, optuživali su ga da je bio proruski orijentiran, a on sam kritizirao je Trumpa, među ostalima.

Objektivno i realno gledajući, kakvo je zapravo značenje pontifikata pape Franje, ne samo u vjerskom nego i u svjetovnom smislu, pa i onome političkom, što Franjo ostavlja kao svoju pozitivnu baštinu, a što kao negativnu - pitali smo crkvenog povjesničara i teologa, red. prof. dr. sc. Marka Medveda s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini.

Ljudsko bratstvo

- Po svemu je jasno da je Papa bio protiv Trumpa i trumpizma, odnosno onih koji dižu zidove i samoveličaju vlastiti narod na štetu drugih. Drugim riječima, usprotivio se suverenizmu, koji je drugo ime za stare nacionalizme koji su nas u 20. st. doveli do dva svjetska rata. Franjo nipošto nije bio naklonjen ni Putinu i njegovoj agresivnoj politici. Kada je riječ o Rusiji, dakako da treba uzimati u obzir ekumenizam i trajne napore za gradnju mostova Petrova nasljednika prema pravoslavnima. Glede vanjske politike napomenuo bih da nam papa Bergoglio ostavlja dokument iz Abu Dhabija koji je 2019. potpisao s velikim imamom al-Azhara: »Dokument o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot«. To je povijesni tekst za vremena kada gospodari ratova iskorištavaju religiju kako bi prikrili istinske motive svoje nasilne politike, ali i nemali broj religioznih ljudi pogrešno smatra da je nasilje u službi istine prihvatljivo. Tim dokumentom prihvaća se činjenica suživota raznih religija i odbacuje logika onih koji su na tragu »sukoba civilizacija«. Smatram to važnim dokumentom, koji, doduše, mnogi nisu uočili ni unutar same Crkve ni svijeta. To je potvrda da je Papa bio prorok, uvelike nepogodan za centre moći, ne samo političke moći. Nepogodan je bio i za one unutar katoličanstva kojima nije bio prihvatljiv ni Drugi vatikanski koncil, njegov ekumenizam i pomiriteljski ton spram drugih religija. Nadam se da će Franjin nasljednik preuzeti temu bratstva i staviti se u stav dijaloga sa svijetom. Crkva je u svijetu i mora se uključiti u svijet. Rekao bih da je Franjo bio papa bratstva (kako i glasi njegova enciklika Fratelli tutti), jer je jednostavno stavljao čovjeka na prvo mjesto. Nije kretao od doktrine, nego od osobe. I tako je nastala sva njegova predanost bratstvu ljudske obitelji. Franjo je bio papa dijaloga sa svijetom.

Thomas Schüller, njemački stručnjak za kanonsko pravo sa Sveučilišta u Münsteru, izjavio je kako će ovo biti duža i složenija konklava od prethodne jer je glasačka skupina heterogena. Vaš komentar? S obzirom na okolnosti u Europi i svijetu, može li se zaključiti da ovo neće biti samo izbor pape, nego i izbor smjera kojim će ići Vatikan u idućem desetljeću?

- Odabir pape uvijek je ujedno i odabir smjera Crkve. Bolje rečeno, pokušaj davanja smjera. Naime, kardinali nemaju nikakvu garanciju da će kandidat kojega oni izaberu ostvariti baš ono zbog čega je njihov izbor pao upravo na tu osobu. Tako papa Ivan XXIII. 1958. nije bio izabran da sazove Koncil, nego su nakon dugoga pontifikata Pija XII. odabrali prijelazno rješenje u osobi poodmakle dobi. No godinu dana nakon toga, objavljujući da saziva Sabor, iznenadio je i šokirao mnoge od njih koji su ga izabrali. Također u 19. st. papa Pio IX. činio se dijaloškim i pomirljivim, ali je za koju godinu nakon izbora postao najljući protivnik mirenja s modernitetom i do danas ostao simbolom zatvorene Crkve.

Ne vjerujem da ćemo imati papu Franju II. No treba nam Crkva otvorena prema svima, a ne utvrda koja se pred svijetom zatvara. U prvom planu je konkretan čovjek, a tek onda nauk i ideje.

Franjo nam je ostavio u baštinu Crkvu predanu putu reforme, koja je uvelike u tijeku, makar se možda iz hrvatske perspektive čini da to nije tako. Zato volim definirati Franju kao papu reformatora, iako u Hrvatskoj neki zaziru od toga pojma. Ne znam doduše zašto, jer je u teologiji općeprihvaćena tvrdnja Ecclesia semper reformanda est. Nije riječ samo o reformi Rimske kurije, koju je Franjo ostvario, nego i o brojnim drugima stvarima, od kojih bih na prvo mjesto stavio izgradnju sinodalne crkve. To je opet povezano s pogledom na Crkvu kao Naroda Božjega, s okretanjem piramide za 180 stupnjeva. To pak stavlja u središte pitanja odnos današnje Crkve prema Drugom vatikanskom koncilu.

Vjerujem da će njegov pontifikat ostaviti traga u povijesti. Dapače, on ga je već obilježio ako uzmemo u obzir veliko priznanje svjetske javnosti i stotine tisuća ljudi koji su došli u Rim odati mu počast. Papa Franjo nastojao je izgraditi zdravu crkvenost.

Nema povratka

Što budući papa treba preuzeti od Franje glede internih stvari u Crkvi?

- On je papa koji je pokrenuo procese, više negoli da ih je doveo do kraja. Nadam se da će njegov nasljednik te procese dodatno razviti. Franjo je pridonio napretku u shvaćanju Crkve i crkvenosti, odnosno uvelike je pokušao mijenjati unutarkatolički mentalitet. Nastojao je pomiriti »Crkvu koja je za sve, za sve, za sve« i vrijednosti koje crkvena zajednica brani.

Glede uloge žene u Crkvi, papa Bergoglio je ženama povjerio uloge u Rimskoj kuriji i pravo glasa na sinodama, ali se nije otvorio prema ženskom đakonatu ili svećeništvu. Nadam se da više nema povratka, bez obzira koga konklava odabere.

Ne može se razumjeti papu Franju bez uzimanja u obzir pojma razlučivanja. No to razlučivanje se ne odnosi prvenstveno na ideje, nego na konkretnu povijest, zato što stvarnost uvijek nadilazi pojmove. Radi se o tome da naše odluke, pa i one o reformi Crkve, trebaju biti posljedica pažljivog čitanja iskustva. Život u Duhu ima i vlastite kriterije, tako da je za Franju važno bilo prosuditi kakav je duh koji donosi neku ideju, uključujući i reformu, odnosno što je dobro i što je zlo. Pri tome mu je važan bio i način, jezik i stil izražavanja ideja. To je bio njegov sinodalni način upravljanja. Ignacijanska duhovnost, koja ističe da se Boga nalazi i u malim stvarima, dovodi nas do opravdanosti tvrdnje da je Papina baština zapravo postupno ostvarenje obnove Crkve, revolucija korak po korak. Preduvjet je da pastir živi objema nogama među svojim narodom. Nema prefabriciranih stavova i pojmova, nego se nastoji djelovati iz stvarnosti života. To je na početku pontifikata izrazio riječima »želim Crkvu kao poljsku bolnicu«.

Tko su favoriti izbora za novog papu? Je li moguće dobiti prvog crnog papu u povijesti, ili pak papu s Filipina? Koliko je u izboru utjecaja tzv. isusovačkog/jezuitskog reda (lobija) u Vatikanu? Što će zapravo biti presudno u utrci iza zatvorenih vrata konklave?

- Vjerujem da se svi, bez obzira na stavove, mogu složiti da je Franjin pontifikat prosječnom vjerniku ukazao na to da se Katoličku crkvu ne smije promatrati usko i europocentrično. To je dakako bilo jasno i prije njega, ali mnogima iz Europe to nije bilo evidentno na način na koji je to bilo u ovome pontifikatu. Kolikogod ljudima bila interesantna situacija crnoga pape, rekao bih da zasigurno boja kože neće biti presudna. Važniji su stavovi, kvalitete i karizma osobe pogodne za Petrova nasljednika. Ne slažem se da će isusovci činiti bilo kakav pritisak na konklavu, makar smatram da je isusovac [Jean-Claude] Hollerich, nadbiskup Luksemburga, vrlo dobar kandidat.

Zanimljivo je da je 2005., na konklavi iz koje je Ratzinger izišao kao papa, ključni kandidat progresivne struje bio isusovac Carlo Maria Martini. On je 2012. u intervjuu-oporuci Crkvi poručio da ne bi smjela zaostajati za svijetom 200 godina, a još je prije tridesetak godina naznačio točke reforme Katoličke crkve. Spominjao sam već ovih dana, pa ću ponoviti i sada, kako nije praksa da se na konklavi za papu izabiru državni tajnici prethodnoga pape. Posljednji takav primjer u povijesti bio je s Pacellijem, koji je 1939., uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, zbog svojih diplomatskih kvaliteta izabran da vodi Crkvu. Danas neki spominju Pietra Parolina, državnoga tajnika pape Franje, možda i zbog složene globalne situacije koja prijeti izbijanjem globalnog sukoba. No mislim da na čelu Crkve treba biti više prorok negoli diplomat.