Svijet nalik na vodvilj poput »Jalte, Jalte«

Prošla su tek četiri mjeseca otkako je Donald Trump drugi put zaposjeo Ovalni ured Bijele kuće, a cijeli je svijet počeo s pravom svakodnevno strepjeti, buljiti u ekrane svojih uređaja, i očajnički postavljati pitanje: »A što je učinio SADA?«, kaže prof. dr. sc. Darko Polšek, redoviti profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svog priloga piše:

»Sada svi moramo ovladati rječnikom koji je nekoć bio rezervat za stručnjake«, piše Jonathan Frieedland, te dodaje: »Sada svatko mora znati razlikovati carine od obveznica, prinose od pristojbi. Ali s obzirom na to što Trump radi svjetskoj ekonomiji i svijetu, ima još jedan ekonomski termin koji hitno moramo dodati našem rječniku: ideju ‘oportunitetnih troškova’... Trump obožava biti u središtu planetarne igre skrivača, žutih stranica njujorških tabloida, a sada i cijelog svijeta, pretvorenog u publiku ovisnika. Ali razmotrimo cijenu koju zbog toga plaćamo. Ne mislim samo na trilijune dolara u dionicama izgubljene i uništene potezom pera... Ne: mislim na oportunitetni trošak, na sve ono što smo mogli raditi da ne moramo promatrati i povinovati se kapricima jednog čovjeka čije su ekonomske ideje oblikovane prije 50 godina, i koje su bile čak i tada pogrešne. Ovoga trenutka sve su svjetske vlade upregnute da sačuvaju globalni sustav trgovine koji je funkcionirao – ma kako nesavršeno. Golema intelektualna i politička energija posvećuje se tome, a tako će biti i ubuduće, da nacionalne ekonomije prežive novi režim, otkako je nekoć pouzdani partner skrenuo s tračnica...«

Sveopći strah

Nakon što su njegovi pristaše potpuno izvrnuli politiku Republikanske stranke, nakon što su 2021. nasilno razvalili zgradu američkog parlamenta i ubili nekoliko stražara, nakon brojnih intervencija, ucjena i smjena američkih lokalnih i saveznih sudaca, čime je pod upitnik stavljena trodioba vlasti te dosad najveće i najjače demokracije, slijedile su smjene uglednih osoba koje su vodile važne agencije i ministarstava. Potom je počeo glavosijek kojim je Ured za vladinu učinkovitost pod vodstvom Trumpova prijatelja milijardera Elona Muska u nekoliko dana iz državne službe otpustio desetke tisuća radnika i ukinuo brojne službe socijalne pomoći, i napokon je došao dan da se revolucija novog narančastog cara proširi i na cijeli svijet. U samo nekoliko dana nakon inauguracije Trump je pokidao sva pravila diplomatske igre i međunarodnog političkog poretka. U Bijeloj kući postavio je zasjedu ukrajinskom predsjedniku, najavio istupanje iz NATO-a, zaprijetio aneksijom Kanade, Panamskog kanala i Grenlanda. Njegovi su emisari, po dobrim starim diktatorskim navadama, u zemljama svojih partnera počeli poticati razne militantne skupine i stranke. A potom je prvih dana travnja još dramatičniju vrstu kaosa novoizabrani car proizveo i u gospodarstvu svijeta. Nemušto podizanje carina svim zemljama svijeta koje s Amerikom imaju višak robne razmjene, ukratko – svima, prestrašilo je sve svjetske čelnike. Oni su novome caru, kako je nedavno sam izjavio, predvidljivo krenuli lizati d.pe. Prestrašio je sve njujorške i svjetske brokere, ponajviše vlasnike dioničkih udjela i američkih obveznica, ali i zamjetnu količinu raje. A kaosu koji se svijetom proširio na svim planovima – u odnosu snaga na frontama, u politici, u svjetskoj trgovini i proizvodnji, nigdje se još ne vidi kraj.

Darko Polšek (foto: Bruno Konjević/HANZA MEDIA)

Potrebna je iznimna količina cinizma da bi se kazalo kako je Trump svijetu i Americi »trebao« da se ljudi probude iz posthladnoratovske idile. Što nedostaje idili? Ljudi uglavnom vole mir kako bi mogli pristojno planirati sljedeće korake svog života, oni vole red u kojem mogu bar donekle predvidjeti poteze svojih nadređenih i općenito – svoje bliže i dalje okoline. Civilizacije počivaju na kakvom-takvom redu i miru. Ljudima je potreban bar onaj tanki sloj civiliziranosti, pa bio on i prividan, potrebna im je izvjesna količina povjerenja da će stvari funkcionirati, da će voda poteći kada otvorimo slavine, da će vlakovi i tramvaji voziti, da se avioni neće rušiti, da nas kao turiste u stranim zemljama neće ubiti itd... I ako postoje zone svijeta u kojima nije tako, ljudima je potrebno povjerenje da postoje ljudi i institucije koji će to znati »srediti«. Bez tog povjerenja u civilizaciju, civiliziranost i bar malu količinu pristojnosti i ljudskosti nemoguće je pristojno živjeti. Tukidid je u svojoj Povijesti peloponeskog rata davno opisao što se zbiva kada prestane vjera da će budućnost imati bar neke obrise sadašnjosti, kada u zemlji zavlada kaos.

Carske navade

Posljedice Trumpovih kaprica, ili navodnih »ideja«, novonastalog svijeta, u kojem je sve postalo nalik na scene iz njegova negdašnjeg televizijskog šoua »Pripravnik« (»You are fired!«), već sada osjećaju gotovo svi stanovnici svijeta. Stanje svijeta doista je nalik na vodvilj poput onog našeg »Jalta, Jalta« – i songa »Što će biti sutra, da l’ to netko zna?« Stanovnici regija čijem je suverenitetu novi car zaprijetio, poput Grenlanda i Paname, potpuno su paralizirani. Strepe i njegovi zemljaci, posebno oni pilom odrezani i otpušteni iz službi, baš kao i bogataši, čija se poslovna carstva naočigled raspadaju...

Zemlje istočne Azije udružuju se mimo svojih ideoloških i institucionalno-političkih obaveza. NATO se raspada. Zemlje Europske unije donose nove proračune s daleko većim izdacima za vojnu industriju negoli su to ikad prije činile. Nanovo se uvodi vojna obveza. Ukrajinci (uz ostale Europljane) više ne znaju koliko se mogu osloniti na svoje partnere. Siromašne zemlje, poput Kambodže, kojima je novi car nabio nemoguće carine, odjednom se boje hoće li Kina svojim proizvodima ugušiti čak i one rezidue njihove proizvodnje.

S kim sada paktirati? S kim sada trgovati? Trebamo li dodatno štedjeti ako ionako dolazi još veća inflacija? Investirati? Prodavati nekretnine? Kupovati oružje? Pritezati kaiševe? Graditi atomska skloništa? Ima li smisla »investirati u znanje«? Podizati kredite za studij? Nastaviti proizvoditi ono što smo dosad radili? Za običnu raju na periferiji, tj. za sve nas, uobičajena pitanja »smisla života« rastavljena na »proste faktore« postala su pitanja života i smrti.

Oni racionalniji među nama pokušavaju ocrtati projekcije budućnosti u kojima Amerika »opet postaje velika«, u kojima se izvlači iz golemog proračunskog duga, u kojima će se za četiri godine stvari koliko-toliko srediti, kako bismo nastavili živjeti u »idili«. Oni razmatraju šanse da se Amerika izvuče bar iz financijskih teškoća, a možda i socijalnih razdvajanja koja je sama stvorila. Amerika se izvlačila iz sličnih situacija šezdesetih i sedamdesetih, nakon Vijetnamskog rata, u vrijeme »flower powera«, kada su brojni ljudi mislili da je sljedeće carstvo u povijesnome hodu ono komunističko. Možda ima smisla i dalje igrati na tu kartu? Drugi pak razmišljaju o novom preslagivanju snaga: možda sada, kada nas je »Amerika izdala«, trebamo potražiti zaštitnike među nekim drugim, sljedećim svjetskim moćnicima? A možda se treba pritajiti, sakriti dok prođe bura? Bar dok sami, kao članovi Europske unije, ne stanemo na nešto jače gospodarske, inovacijske, financijske i vojne noge.

Lošije od lošeg

Nekoć se s pravom govorilo kako ljudi ne znaju cijeniti ono što imaju dok to ne izgube. Ljudi su brbljali protiv globalizacije, kapitalizma, korupcije, nejednakosti..., brojni su zazivali revoluciju ili bar kakav-takav globalni prevrat. Ma kako manjkav bio svijet nedavne prošlosti, taj »neoliberalni svijet« ipak je bio svijet u kojemu su vladala određena pravila igre i kakav-takav respekt prema drugima, bio je to svijet mozaik zemalja u kojima je postojala podjela vlasti, bio je to svijet u kojem su bile uspostavljene i dogovorene međunarodne i domaće institucije i sudovi za rješavanje svjetskih i lokalnih problema; bio je to svijet u kojem je moć bila raspršena i u kojem su institucije koliko-toliko doista radile svoj posao. Taj »neoliberalni« svijet bio je svijet koji je ocrtavao miroljubiva – trgovinska, a ne ratna rješenja. Bio je to svijet u koji smo mogli vjerovati ili se bar s pravom nadati da se može postupno poboljšavati.

Ovo što se njegovim slomom ocrtava jest povratak u mnogo rudimentarniji svijet prošlosti, svijet gole sile, svijet novih satrapa i njihove kapricioznosti. U takvome svijetu naš će se karakter morati promijeniti, morat ćemo ponovno naučiti povijati kičmu, dodvoravati se moćnima, tražiti njihovu zaštitu ili bar kakav-takav privilegij, gutati njihova smeća i u tome nalaziti svoj cilj i svoja mala zadovoljstva. Cinici će reći da je tome oduvijek bilo tako. Ali kada bolje razmislimo, shvatit ćemo da su razmjeri dosadašnje nejednakosti, korupcije i nepotizma male bebe u usporedbi s onime što nas, po svemu sudeći, očekuje.