Uvođenje obaveznog vojnog roka postalo je nužnost

Moguće uvođenje obveznog vojnog roka česta je dnevnopolitička tema u Hrvatskoj, a posljednjih godina i mnogo ozbiljnija. Iza ponovne i opravdane aktualizacije te teme stoji ozbiljna sigurnosna prijetnja.

O ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka raspravlja se gotovo otkako je 2008. godine ukinut (zamrznut). No tek se prošle godine toj temi pristupilo ozbiljno, s jasno iskazanom namjerom uvođenja obveznog vojnog roka. Svaki put kada se ta tema pojavi u medijskom prostoru, javljaju se brojni kritičari i apologeti povratka obveznog vojnog osposobljavanja. Protivnici vojne obveze (nerijetko sumnjivih motiva) kao glavne argumente rabe priziv savjesti, osobne slobode, navodnu opasnost od militarizacije društva ili financije, tj. “skupu” cijenu vojne obuke.

Pojedini stručniji kritičari protive se predloženim modelima vojnog roka jer ih smatraju neefikasnima, zastarjelima ili prekratkima. No ni apologeti obveznog vojnog roka ne iznose često najbistrije argumente za njegovo uvođenje, nego ih svode na navodnu potrebu za preodgojem poslijeratne mladeži u smislu discipline i fizičke aktivnosti ili na izraze vlastite nostalgije za vremenom polaženja vojnog roka. U ovom tekstu nećemo se osvrtati na te kvaziargumente, nego objasniti s vojno-sigurnosnog aspekta zašto je NUŽNO i HITNO ponovno uvesti obvezno služenje vojnog roka!

Obvezni vojni rok postoji od osamostaljenja Republike Hrvatske. Logično, s obzirom na to da je država nastajala braneći se od vojno nadmoćnijeg agresora u nepovoljnom međunarodnom položaju. Služenje vojnog roka bilo je obvezno i u svim prethodnim modernim državnim tvorevinama. Konačno, obvezno služenje vojnog prestalo se provoditi početkom 2008. godine, a kao alternativa uvedeno je dragovoljno vojno osposobljavanje. Taj potez nastojao se opravdati “profesionalizacijom”, vesternizacijom i NATO standardizacijom oružanih snaga. Iako njime de facto nije postignuto ni jedno.

Naime, RH posjeduje profesionalnu vojsku još od Domovinskog rata, kada su ustrojene profesionalne gardijske brigade. Za razliku od ročničke JNA, u kojoj su gotovo jedini stalni, profesionalni sastav činili oficiri (časnici). S ukidanjem obveznog vojnog roka ukinute su i sve pričuvne postrojbe, koje su, srećom, ponovno ustrojene sedam godina poslije. Pričuvne snage posjeduje većina NATO članica, a neke oduvijek imaju obvezni vojni rok ili su ga nedavno ponovno uvele. Dakle, ukidanjem vojnog roka i pričuvnih postrojbi nije učinjeno apsolutno ništa oko pitanja modernizacije OSRH i približavanja zapadnim standardima, a znatno su smanjene obrambene sposobnosti. Zapravo je bila riječ o iracionalnim mjerama štednje, na račun sposobnosti obrane i sigurnosti.

Jedina “vesternizacija” bilo je praćenje negativnih trendova sa Zapada, koje sada svi napuštaju. Naime, bilo je to vrijeme kada se Europa masovno razoružavala. Jeftino su prodavane goleme zalihe hladnoratovskog naoružanja i znatno je smanjena brojnost oružanih snaga te izdvajanje za njih. Vjerovalo se kako će teško ponovno biti nekog velikog sukoba i kako su manje europske zemlje pod sigurnom zaštitom većih, nuklearno naoružanih zemalja NATO saveza. Negativne posljedice tih trendova posebno vidimo danas u kontetksu ruske invazije na Ukrajinu.

Za razliku od ukidanja pričuvnih postrojbi, uvođenje dragovoljnog umjesto obveznog vojnog osposobljavanja nije bilo toliko iracionalna odluka. Sasvim je normalno u vrijeme poboljšane sigurnosne situacije ili ekonomske recesije smanjiti opseg i brojnost oružanih snaga. No pritom treba imati na umu kako profesionalna vojska služi za trenutnu i primarnu aktivnu zaštitu zemlje. Dok se država, u slučaju izbijanja oružanog sukoba, ponovno mora osloniti na pričuvne snage i mobilizaciju vojno sposobnog stanovništva.

Imajući to na umu, novi model osposobljavanja trebao je osigurati dovoljan broj pričuvnika koji se mogu aktivirati po potrebi. No dragovoljnim vojnim osposobljavanjem predviđena je obuka 2.000 kandidata godišnje, što danas čini tek oko deset posto muške populacije po generaciji. Konačno, umjesto planiranih 2.000 kandidata godišnje osposobljeno je samo oko 700 ročnika godišnje. Odnosno do veljače prošle godine dragovoljno vojno osposobljavanje uspješno je završilo 9.519 muškaraca i 1.603 žene.

To nas ostavlja s manje od 12 tisuća vojno osposobljenog stanovništva u 17 godina, umjesto potencijalne obuke od bar 16 tisuća muškaraca godišnje. Dakle, u navedenom razdoblju izgubili smo potencijal od više od 250 tisuća vojno osposobljenih stanovnika.

Sagledavši brojke, možemo vidjeti golem gubitak borbene spreme. To više što posljednje generacije koje su služile obvezni vojni rok sa specijalističkom obukom već zalaze u kasne tridesete, a među generacijama u najboljoj fizičkoj spremi ni pet posto nema završenu osnovnu vojnu obuku. Na temelju iznesenog, slobodno možemo zaključiti kako je aktualni model dragovoljnog vojnog osposobljavanja - zakazao!

Iskustva suvremenog rata u Ukrajini pokazuju koliko je i dalje važno imati dovoljan mobilizacijski potencijal i kvalitetnu vojnu obuku stanovništva. Stoga je apsolutno nužno ponovno uvesti obvezno vojno osposobljavanje!

(Dominik Andreić/Casus belli/rat.hr)