Povijest nas je naučila: Ako želiš mir, pripremi se za rat...

Počela je uzbuna u udrugama i među članovima civilnog društva, koji protestiraju protiv planova Europske unije za naoružavanje. U Ljubljani se 27. ožujka ove godine održao prosvjedni skup pod geslom “Za život je potreban mir, a ne oružje”. Podržali su ga brojni hrvatski građani i građanke na društvenim mrežama. Prosvjedi nisu plod bezrazložne panike i dezinformacija - oni zrcale trenutačnu stvarnost diljem Europe. Svaka zemlja članica EU-a razvija svoj program obrane od sada vrlo realno mogućeg ratnog scenarija.

Scenarij se ne mora ostvariti u srednjoj ili u zapadnoj Europi, ali i u tim dijelovima jača svijest da se Europa mora vojno aktivno braniti. U Poljskoj, Finskoj i u baltičkim državama to je uvjerenje pustilo duboko korijenje, tako da građani ne dvoje kako se Europa brani u Ukrajini i na granicama s Rusijom.

Tako jasno i izravno kao sada o oružju se u Europi nije govorilo svih ovih 35 godina od pada željezne zavjese. Iako, onaj tko malo bolje proučava povijest nakon prividnog prestanka Hladnoga rata, vidjet će da ratovi 1989. godine nisu prestali.

Jedino je zapadna Europa doživjela utopijsko razdoblje, zbog kojeg je Francis Fukuyama proglasio “kraj povijesti”. Sve u svemu - svijet nije postao miroljubivijim, a čovjek nije postao pametnijim. Tridesetak godina uživali smo u uvjerenju da je dijalog politička metoda budućnosti, puno učinkovitija od oružja.

Otkad je u Sjedinjenim Američkim Državama stupila na vlast Trumpova ekipa, u nepuna tri mjeseca svojeg djelovanja već je dobrano rasklimala “sigurnosnu arhitekturu”. Nakon prvoga Trumpova mandata, od 2016. do 2020., očekivao se “novi stil” vođenja politike, no ne toliko brutalno drukčiji, naročito ne u odnosu prema saveznicima SAD-a, poglavito prema Europi i najnovije prema Kanadi.

Europska unija računa s najgorim mogućim scenarijem - da Amerikanci povuku svoj nuklearni “kišobran” iz Europe. Francuska i Velika Britanija jesu nuklearne sile, no njihovi su kapaciteti ograničeni, a mogućnost napada postoji. Realno računaju na to da poznaju smjer mogućeg napada i potencijalnu metu.

Ako Amerikanci ostvare svoju odluku da se Europljani sami brinu o svojoj sigurnosti, čak i da Rusija ne namjerava nastaviti rat - situacija će biti ozbiljna. I malen broj briselskih diplomata misli da Rusi neće ići dalje - ta, zašto bi si inače zemlja s BDP-om poput Italije financirala toliko predimenzioniranu vojsku iako nije ni daleko ni blizu imala pravoga neprijatelja, zašto bi inače cjelokupnu svoju nacionalnu ekonomiju preusmjerila na vojnu proizvodnju?

Svijet se vratio politici velesila iz 19. stoljeća, među kojima vlada zakon jačega. Trump je stavio izvan snage vrijednosni sustav zasnovan na racionalnim i za sve podjednako obveznim pravilima.

Kako je međunarodno pravo već prekršeno, može ga se i dalje mirno ignorirati, razmjestiti granice, okupirati i zauzeti zemlje. Zato što se Međunarodni sud za ratne zločine ignorira, ratni će se zločini nekažnjeno množiti. Tko onda štiti malene od velikih i nasilnih?

“Za život je potreban mir, a ne oružje”, poručili su Ljubljančani svojem državnom vrhu. I u Hrvatskoj se čuje poklik “Dolje oružje!”. I ovdje se neki s neslaganjem s naoružavanjem javljaju otvoreno, ne slažu se s retorikom da je jedini put prema miru priprema za rat. Optužuju političare da varaju građane predviđanjem opasnosti od rata iako sama politika zaoštrava sukobe.

Političari žele preusmjeriti proračun u vojnu industriju, umjesto da se bave izgradnjom infrastrukture i unaprjeđenjem kvalitete života, zdravstva, obrazovanja... Mirovni aktivisti sumnjaju iako ne bi znali suvislo obrazložiti zašto se cijela Europa odjednom odlučuje na naoružavanje ako ne zbog realne opasnosti.

Svi oni zabrinuti zbog promicanja vojne industrije zaista nisu mogli birati lošiji trenutak za prosvjede protiv “pripreme za rat”. U takvoj situaciji, kad se cijela Europa - i vojno neutralne zemlje - zabrinuto priprema na worst case scenario, upravo je anakronistički apelirati da se prestaje s naoružavanjem. Apeli takve vrste imali bi smisla da se upute izravno i nedvojbeno onoj strani koja zvecka oružjem! Apelirajte na Putina, apelirajte na Trumpa! Predložite im dijalog! Sve drugo je dokaz pomanjkanja empatije s već ugroženim stranama, a ujedno vašeg nacionalnog egoizma i kratkovidnosti.

Diplomati naglašavaju da smo već dugo, ne tek od 2022. godine, u hibridnom ratu - formalno u miru, ali sa svakodnevnim napadima svih vrsta, počev od cyber-ratovanja, špijunaže, sabotaže... I ti ratovi ne prestaju pred državnim, čak ni pred kontinentalnim, granicama. U hibridnim ratovima današnjice složno djelovanje što više zemalja istodobno jača obrambenu sposobnost svake zemlje pojedinaćno. U toj novoj stvarnosti tehnička opremljenost - a o njoj se radi u novim projektima naoružavanja - ima glavnu riječ.

Nažalost, ta spoznaja nije doprla do svijesti onih koji se toliko angažiraju za razoružavanje, jer gledaju samo na sebe i svoj mali svijet, a i ne pomišljaju na širu suradnju i solidarnost, bez obzira na sve što se događa u svijetu. Smatraju kako, da su svi drugi ostali isti kao oni, ne bi bilo rata. Možda, ali samo teoretski. Konkretno, bez pomoći Zapada oružjem, bez vojne opreme i obuke vojnika za trogodišnjega rata u Ukrajini sada ne bi čak ni trebalo dijaloga, jer Ukrajine već odavno više ne bi bilo. Za činjenicu da Rusija, supersila, danas drži samo 20-ak posto ukrajinskog teritorija, a u Kijevu još uvijek ne vlada proruski režim, može zahvaliti dosadašnjem angažmanu Bidenove Amerike, Europskoj uniji i NATO-u.

Neki mirovni aktivisti za pravo na egzistenciju mogu zahvaliti - izgleda - svojoj zaboravnosti ili nespremnosti da uče iz povijesti. Povijest je učila, a nije bila demantirana: Si vis pacem, para bellum (Ako želiš mir, pripremi se za rat), što ni u kojem slučaju nije izgubilo svoj smisao.

Ništa na svijetu nije besplatno, pa ni sigurnost. Treba uložiti u obranu i sigurnost ili, ako agresor testira obrambenu sposobnost potencijalne mete, bit ćemo izgubljeni. To je politički neozbiljno i neodgovorno, pa i nemoralno, bez obzira na to što moralisti agitiraju protiv naoružavanja i nepokolebljivo propagiraju “dijalog”.

“Dijalog” ima svoje granice, nenasilje u doba realne opasnosti pokazuje se kontraproduktivnim. U aktualnoj situaciji ignorirati te granice ne samo što je neučinkovito nego je čak i neodgovorno jer pomaže nasilniku, a izdaje žrtvu. Mirovni pokreti se kad-tad suočavaju sa svojim granicama. Toga bi trebali biti svjesni demonstranti i demonstrantice, spisatelji i spisateljice na društvenim mrežama.

Protiv naoružanja dijalogom, a što je s očekivanim mirom?

(Anna Maria Grünfelder, doktorica je filozofije i povijesti Crkve/autograf.hr)