I proizvedenoj robi broje se krvna zrnca

Trumpove carine izazvale su kaos na burzama, situacija se mijenja u realnom vremenu, nagli su potezi i uzmicanja, odluka se donese pa povuče, a reći pa poreći postalo je normalno. Probni baloni, njihovo napuhivanje i ispuhivanje, ima zasad realnu implikaciju na vlasnike kapitala, dok će moguća recesija pogoditi radnike i potrošače. Amerika nameće carine, drugi spreme odgovor, pa onda Amerika, ili privremeno odustane, ili pak, ako joj se odgovor ne svidi, s carinama ide dalje.

Neki to nazivaju teorijom igara, međutim, u ovoj igri nema pravila, ili ona zasad nisu jasno vidljiva. Zasad su se na toj globalnoj pozornici kao najveći antagonisti iskristalizirali SAD i Kina, no i drugi se pripremaju za razne scenarije, grupiraju snage, zbrajaju redove i pripremaju se za globalni carinski i trgovinski rat. Sve skupa djeluje i kao neki novi spektakl post-potrošačkog društva u kojem više nismo sudionici - a i kupovna nam je moć sve slabija - nego samo promatrači, dok netko drugi vuče konce, i gotovo da i nema smisla u to pokušati proniknuti, već samo izvana konstatirati procese koji se događaju i koji će sasvim sigurno imati loše i zabrinjavajuće posljedice, ali možda i poneku dobru.

Američka je administracija očito odlučila »protresti« postojeći ekonomski poredak koji, ovisno o tome koliku ekonomsku moć posjedujete, utječe i na kulturološke procese i političku moć i dominaciju u konačnici. Govori se o velikom resetu, što bi značilo vraćanje na početne postavke, gdje se želi zaustaviti i onemogućiti neke već započete procese i nametnuti nova pravila. Jasno je da je, barem na van, krenula neka nova era zatvaranja, država, ekonomskih blokova i područja, gdje se kidaju stare veze, temeljene na ekonomskom, ali i kulturnom i političkom nasljeđu, i uspostavljaju nove. Ekonomska bitka zasad se vodi na tržištu roba gdje zemlje, kao odgovor na tuđe carine, rade liste »tuđih« proizvoda koje će također potencijalno ocariniti kako bi protivnika najviše zaboljelo.

U fazi smo dakle da se i proizvedenoj robi, proizvodima, počinju brojati krvna zrnca, što je teško ili gotovo nemoguće u globaliziranom svijetu, punom intermedijarnih proizvoda, povezanih proizvoda, konačnih i poluproizvoda, sklopljenih od dijelova koji se proizvode po cijelom svijetu, i teško je zakačiti nešto »tuđe« da se posredno, preko nekih kanala nabave ili prodaje, ponovno ne našteti samom sebi. Svidjelo se to nekom ili ne, živimo u svijetu hibridnih identiteta, pa i kada je ekonomija u pitanju. To razdvajati, zatvarati se sada u vlastita dvorišta, bit će teže i opasnije no što netko možda misli. Bude li se istrajalo na tom procesu kidanja veza, izgubit ćemo svi, a prema ovome kako stvari izgledaju, dobit će samo neki.

Ekonomsko zatvaranje nikad ne ostaje samo na ekonomiji, nego, kao što vidimo, vodi i u svako drugo zatvaranje. Kretanje roba, kapitala i naravno na prvom mjestu ljudi povezano je, jer je ekonomija kontakt, komunikacija i odnos. Liberalna paradigma vidi identitete kao fluidne konstrukte koji se formiraju na globalnom tržištu proizvoda, misli i ideja, uvijek otvorenom za nadgradnju, razgradnju i promjenu, a ne kao čvrste i fiksne esencijalne tvorevine, vezane isključivo uz »rodnu grudu«.

No, paradigma se možda mijenja. Kriza liberalne demokracije nije ništa novo. Mnogi tu liberalnu demokraciju kritiziraju, svi se u njoj osjećamo pomalo iskorišteno, ali pogledajmo samo kakve se alternative nude. Kao što sam već pisala, njemački filozof Fichte uočio je da ekonomsko izmiče političkoj granici; ono izmiče političkom i pravnom jer je država politički i pravno zatvoreno tijelo, ali je ekonomski otvoreno tijelo. Njena se razmjena, razmjena nacionalne privrede, prelijeva preko granica, pa se preko te razmjene, roba, usluga, informacija i ideja, nemimovno prenose i »tuđi« utjecaji. Oni se u takvoj, otvorenoj privredi smatraju dobrodošlim, obogaćujućim i poželjnim, dok se u paradigmi zatvorene privrede - koja sada jača - vide kao prijetnja.

Neki bi rekli da su to priče za naivce, te da je u pozadini uvijek matrica složena prema interesima jačeg. Dosad smo svjedočili globalnom trijumfu liberalne demokracije i globalizacije koja je uvećala trgovinu i ukupno bogatstvo, no raspored tog bogatstva bio je loš: nejednakosti su porasle, a dojam je da je najviše pogodovala krupnom kapitalu. Sada se to kroz političku arenu vraća kao bumerang. No, što imamo na drugoj strani i nije li zatvaranje još gore? Okretanje samima sebi poželjno je do određenog stupnja, međutim ekonomsko zatvaranje vodi i svakom drugom: guši se konkurencija, onemogućuju kretanja i migracije, jačaju konzervativizam i monopoli.

Ostaje međutim pitanje o odnosu ekonomije, kulture i političke moći u dobu koje dolazi, a o čemu je u svojoj iznimno zanimljivoj i popularnoj knjizi »Kraj iluzija« pisao njemački sociolog Andreas Reckwitz. U jednom od poglavlja govori o kulturnom sukobu, ali ne kako ga je vidio Huntington, da su na suprotnim stranama različite kulture i identiteti utemeljeni na povijesnom nasljeđu i tradiciji, već se, tumači on, radi o promjeni poimanja toga što kultura uopće jest. Radi se dakle, ne o sukobu kultura, već o sukobu u kulturi, pri čemu se Reckwitz bavi pojmom kulturizacije koji razdvaja na dva tipa: hiperkulturu i kulturni esencijalizam.

Nije dakle više pitanje sukoba kultura, otkuda smo potekli i kakav nam je »mindset« pa da zbog ne možemo ili ne želimo razumjeti drugog, nego o tome da kulturu kao način života različito poimamo. Hiperkultura je pritom visoko individualistička, nju žive i zastupaju pojedinci koji su se mahom dobro snašli na globalnom tržištu kojeg, štoviše, percipiraju i koriste kao izvor dobara i usluga za »rad na sebi«. Identiteti su im fluidni, orijentacija stoga multikulturalna i posredno kozmopolitska te se ne definiraju kroz kolektiv ili zajednicu. To je zapravo na zapadu bila dominantna paradigma. U drugoj skupini je kulturni esencijalizam koji inzistira na nekoj vrsti kolektivnog identiteta gdje pojedinačni identitet primarno zadobiva vrijednost temeljem pripadanja nekoj zajednici koja može biti tradicionalna ili nova, te je granica između onih unutar grupe i izvan grupe izrazito naglašena. Pojedinci se dakle poistovjećuju s grupom, valoriziraju temeljem pripadanja i često su kritički nastrojeni prema pripadnicima dominantne hiperkulture, s tim da se sukob između tih dviju kultura, tumači Reckwitz, može odvijati po raznim osima.

Jedna od njih je i kada esencijalisti kritiziraju »dekadentno potrošačko društvo«, a u obratnom pravcu hiperkultura napad na sebe vidi kao »napad na otvoreno društvo«. Često kritika hiperkulture ide s »periferije« koja se osjeća ugroženo u postojećem mainstream poretku. Ne igra tu više ni matrica lijevo-desno. To je zastarjela podjela koja ne zahvaća na najbolji način postojeće sukobe ili suradnju.

Pitanje je, jesmo li, s obzirom na recentne događaje, na neki način završili s potrošačkim društvom kojem smo svjedočili desetljećima? Je li dakle odzvonilo dominaciji hiperkulture i preuzimaju li primat esencijalisti, te može li se spomenuta podjela preslikati na ovo što se događa? Činjenica je međutim da »pobuna« ovaj puta nije došla s periferije, već iz samog srca potrošačkog društva i popularne kulture, iz predvodnice slobodnog tržišta i otvorenosti u svakom smislu - Amerike, gdje također jedno misli razvijenija istočna i zapadna obala, a nešto posve drugo unutrašnjost.