Tržište neće samo od sebe stvoriti konkurentnu Europu

Otkako je Donald Trump zasjeo u fotelju Ovalnog ureda u Bijeloj kući, posebno otkako se razmahao potpisima na uvođenje carina svima onima za koje drži da su desetljećima iskorištavali SAD, Trumpov šou postao je medijski spektakl neusporediv s bilo čim do sada... Zašto, međutim, takvu Trumpovu politiku sad svi napadaju (čak je i Musk kritizira), koliko je Trump zapravo u pravu, što rijetko tko želi priznati? Drugim riječima, može li se zaključiti da je ovo što Trump radi svijetu, i Americi, zapravo trebalo da se svi probude iz liberalne posthladnoratovske idile sa svim svojim manama...? Na ta i neka druga aktualna pitanja odgovore smo potražili od prof. dr. sc. Ernesta Vlačića, sveučilišnog i veleučilišnog profesora, osnivača i direktora razvojnoistraživačke organizacije NOVAMINA i predsjednika Tematskog inovacijskog vijeća RH za energiju i održivi okoliš.

Primjeri iz prošlosti

Što nas povijest uči kad se radi o carinskim/trgovinskim ratovima, napose onima koji se odnose na Sjedinjene Američke Države?

- Uvođenje visokih carina često je imalo široke i negativne ekonomske posljedice. Podsjetimo, godine 2018. Trumpove carine od 25 posto na čelik i 10 posto na aluminij, uključujući i EU, dovele su do rasta cijena čelika u SAD-u, što je pogodilo domaće proizvođače, posebno automobilsku industriju. Kao odgovor, EU je uveo carine na američke proizvode poput burbona, Harley-Davidsona i blue jeansa, što je naštetilo američkim izvoznicima. Harley-Davidson je čak preselio dio proizvodnje u inozemstvo kako bi izbjegao gubitke. U trgovinskom ratu SAD-a i Kine (2018. – 2020.) Trump je uveo carine na više od 360 milijardi dolara kineske robe, a Kina je uzvratila carinama na američke poljoprivredne proizvode, poput soje i svinja. Američki farmeri, koji su obično i najvjerniji Trumpovi birači, izgubili su vrijedna tržišta u Kini, a Kina je pronašla alternative, poput Brazila, za uvoz soje. Unatoč carinama SAD nije smanjio trgovinski deficit s Kinom, nego ga je samo restrukturirao. Još jedan ozbiljan primjer je Smoot-Hawleyjev carinski zakon iz 1930. godine, donesen tijekom velike depresije. Masovne carine na više od 20.000 proizvoda dovele su do kolapsa svjetske trgovine za 66 posto, a uzvratne mjere iz Europe i Kanade dodatno su pogoršale ekonomsku krizu. Ekonomisti smatraju da je taj zakon produbio depresiju. Nakon Brexita Ujedinjeno Kraljevstvo uvelo je nove carinske barijere prema EU-u, što je dovelo do pada britanskog izvoza, posebno hrane poput ribe i mesa. Birokratske prepreke prouzročile su nestašice u trgovinama, a neki britanski proizvođači zatvorili su tvornice jer im se izvoz više nije isplatio.

Svi ti primjeri pokazuju da carine često imaju kontraproduktivne učinke – podižu cijene, potiču trgovinske ratove i narušavaju globalnu ekonomsku stabilnost. Obično se zbog takve vrste jednostranog ukidanja tarifa radi o lose-lose strategijama, i pitamo se kako se EU treba postaviti. S tim u vezi, nekidan sam imao priliku slušati i razmijeniti nekoliko riječi s Benediktom Frankeom, direktorom Münchenske sigurnosne konferencije. Kad je došao na temu o nespretnom nastupu J. D. Vancea u Münchenu, Franke nije štedio riječi, nazvao ga je europskim machiavellianskim momentom. Odbacio je ideju da se radi o tipičnom pozivu na buđenje za Europu, koji je ona na tim konferencijama stalno doživljavala. »Pozivi na buđenje su precijenjeni«, rekao je Franke, te dodao: »Ostavljaju vas u magli – možda se na trenutak trgnete, ali onda opet utonete u san. No ono što je Vance toga dana izveo, radilo se u borilačkom udarcu u vitalnu točku koji stvara bol koja izaziva trenutačnu reakciju. Drugim riječima, Vanceov dosad neviđeni govor učinio je Europi uslugu. Pitanje sada glasi: Hoće li Europa zapravo reagirati? Ili će se samo protrljati i nastaviti po starom? Bol je bila preoštra da bi se ignorirala. Igra je počela.«

Novo nenormalno

S obzirom na drastične carinske postotke koje Trump jedan dan obznani pa ih onda drugi dan naglo ublaži, logičnim se čini postaviti pitanje što se zapravo događa. Prvo batina pa onda mrkva! Zar Trump i njegovi ekonomisti doista ne znaju što rade ili je sve to pomno isplanirano? Drugim riječima, kakva je prava pozadina cijelog tog »teatra« s carinama, krije li se osim ekonomskih interesa i neka »dublja« politika, geopolitika ili nešto treće? Ili, pojednostavljeno rečeno, »tko je ovdje lud«, da se referiram na jedan poznati (američki) film?

- U drugom nedavnom razgovoru s iskusnim britanskim diplomatom i obavještajcem s dugogodišnjim iskustvom – otkrivam alarmantnu istinu: klasična pravila igre više ne vrijede! Nema više dugoročnih strateških planova, nema predvidljivih poteza. Umjesto toga, suočeni smo s nečim što jedan od njih naziva totalnom stohastikom – kaotičnim, nepredvidljivim okolnostima za koje jednostavno nemamo uobičajene odgovore.

»Ovo nije više šah sa standardnim potezima«, rekao mi je jedan od sugovornika, te dodao: »Ovo je kao da igramo poker u potpunom mraku, dok nam netko stalno mijenja pravila tijekom igre. Što to znači za globalnu ekonomiju? Da smo ušli u eru gdje klasične kontramehanizme treba baciti kroz prozor. Najveća opasnost nisu više samo geopolitičke krize nego i sama nemogućnost da se bilo što predvidi.« Stoga ako mislimo da je ovo samo još jedna faza u međunarodnim odnosima, varamo se, ovo je potpuno nova igra – a mi još uvijek tražimo upute za upotrebu. Dakle, pitanje nije više kako odgovoriti, nego kako uopće prilagoditi instrumentarij za svijet u kojem je jedina konstanta – potpuna nekonstantnost. Dobrodošli u novo nenormalno!

Još jedna brutalna istina koju novi službeni Washington očito nije shvatio: dok Trump s jedne strane nabija carine i klikće »MAGA – Make America Great Again«, s druge strane sistematski uništava upravo one mehanizme koji su desetljećima činili SAD globalnim liderom. Govorim o organizacijama poput USAID-a, čije postupno ukidanje prolazi gotovo nezapaženo, ali ima efekt nuklearne bombe na dugoročni američki utjecaj. Svjetska banka također drhti za svoju budućnost, kao i drugi razni programi »pomoći« koji su zapravo bili sofisticirani instrumenti mekog imperijalizma, a sad nestaju u tišini. A tu je »kvaka« – kroz te strukture Amerika je desetljećima gradila mrežu ovisnika, zemalja koje su se osjećale dužne surađivati. Bio to kredit, bila donacija ili tehnička pomoć - uvijek je postojao neizgovoreni ugovor: »Mi vam dajemo, vi nas slušate.«

Ali sada, kad se ta pomoć povlači, događa se nešto što Washington nije predvidio: bivši »partneri« ne osjećaju samo nezahvalnost – osjećaju se oslobođeno. Kao bivši štićenik koji konačno može disati bez spona. I što sada rade, polako okreću leđa. Ironija je gorka: dok Trump misli da vraća Ameriku njezinoj izolacionističkoj slavi, zapravo je pretvara u globalnog usamljenika. Zemlje koje su jučer bile saveznici danas traže alternative – Kinu, Rusiju, čak i vlastite regionalne blokove; Japan i Kina, zamislimo samo! Globalna supremacija, quo vadis?! Pa SAD je ovim ponašanjem sam odbacuje jer ne shvaća da prava moć nije bila u nosačima zrakoplova, nego u čekovima koje su dijelili.

No ako razum ipak prevlada sadašnje bezumlje, što očekivati u budućnosti? Za pretpostaviti je da nikome nije u interesu globalna recesija, koja vodi u sveopću katastrofu svih i svakoga, pa i Amerike, EU-a također, pa i »svemoćne« Kine... O Rusiji i ukrajinskom ratu ovaj put nećemo!

- Ne znam što će budućnost donijeti, ali znam što bih želio vidjeti – realističan, ali ambiciozan plan za Europu novog doba. Zamislite EU koji je tehnološki napredan, ekološki održiv i usredotočen na ljude – Europa 5.0. Prvo, trebamo lucidnije vodstvo i brži mehanizam donošenja odluka. Dosta je blokada i podjela oko pitanja ključnih odluka. Nema više prostora za političke ucjene ili besmislene birokratske prepreke. EU mora postati agilan, sposoban donositi odluke koje su potrebne – bez beskonačnog kompromitiranja. Želim Europu koja ne ovisi ni o kome u pitanju sigurnosti. Vrijeme je da naša obrambena politika postane jasna, konsolidirana i, što je najvažnije, potpuno autonomna. Naša vojna industrija treba biti de facto najjača na svijetu. Ne samo što možemo nego i moramo biti tehnološki lideri u tom sektoru. Zašto se ograničavati, neka javni sektor postane pokretač inovacija, posebno u vojnim tehnologijama, kao što to rade SAD i Kina. Kako bismo bili kontinentalno konkurentni, trebamo robusniju komunikacijsku platformu, i tu nemam ništa protiv da to bude engleski jezik, koji već jest lingua franca modernog svijeta. Naravno, zadržavajući i dalje razvijajući naše specifične i autohtone jezike.

Zelena i energetska tranzicija je neizbježna, ali moramo biti spremni revidirati načine na koje ju provodimo. Ako postoje efikasnija rješenja, trebamo ih usvojiti, čak i ako to znači prilagodbu originalnih planova. Održivost mora biti pragmatična, ne dogmatska.

Nova Europa 5.0

S obzirom na sadašnju situaciju i s Trumpom, i s carinama, i s Europskom unijom, i s Kinom... kakva bi bila vaša poruka, završni komentar?

- Tržište neće samo od sebe stvoriti konkurentnu Europu. Nevidljiva ruka Adama Smitha nije dovoljna, trebamo proaktivnu ulogu EU-a u poticanju tehnološkog napretka. Javni sektor EU-a treba postati laboratorij za validaciju inovacija, posebno u ključnim industrijama, pa makar to bila i vojna industrija, koja je bila izuzeta iz programa financiranja inoviranja, za razliku od drugih velikih sila. Na kraju, Europa mora osigurati svojim građanima ne samo dug nego i kvalitetan život. Trebamo raditi na holističkom pristupu koji nazivamo silver, ili evergreen, ekonomija, a koji će omogućiti visokoproduktivnu treću dob, gdje ljudi neće biti samo »umirovljenici« nego i dalje aktivni sudionici u stvaranju društva te podupiranju njegove konkurentnosti.

Konačno, Europa 5.0 nije samo moguća, ona je NUŽNA! Ako želimo biti relevantni u novom svjetskom poretku, moramo biti hrabri, brzi i jedinstveni. Inače ćemo ostati u sjeni onih koji nisu čekali dopuštenje da preuzmu inicijativu.