Umjesto sudnjeg dana dogovor koristan svima

Bio jednom jedan film u originalu naslovljen Oh, Brother, Where Art Thou? (2000.), koji su naši distributeri "preveli" kao "Tko je ovdje lud?", što je u startu možda i bilo nezgrapno, no potvrdilo je bit same crnohumorne pustolovne priče, unikatnog filma ceste, jednog od komercijalno i kreativno najuspjelijih ostvarenja braće Joela i Ethana Coena. Upravo se taj hrvatski naslov filma često citira u mnogim situacijama iz stvarnog života kao opća ironijska poštapalica za neko manje ili više poremećeno stanje u društvu, neku situaciju, neki događaj, osobito kad ga mediji prezentiraju kao spektakl u kojem se ne zna "tko pije, a tko plaća".

Tako se referencom na glasovitu rečenicu u prenesenom ili doslovnom smislu možemo poslužiti i za elaboriranje aktualne situacije s trgovinskim/carinskim ratom, koji, s jedne strane, doista podsjeća na ozbiljan izazov kako za SAD tako i za ostatak svijeta, a, opet, s druge strane, s obzirom na metodu "batine i mrkve" koju Trump primjenjuje, sve se doima kao nekakav teatar apsurda, spektakl trijumfa i straha, pa i histerije i paranoje. Drugim riječima, u igri kakvu su na ekonomskom, gospodarskom i financijskom planu zaigrali Donald Trump i njegovi pobočnici završnica je nepredvidljiva i kraj teško dokučiv, bar za sada, uz otrcanu frazu da nitko ne zna što donosi svaki novi početak tjedna nakon što se Trump vrati s Floride, gdje vikendom redovito igra golf.

Ludi rollercoaster

“Carine nisu samo alat za povećanje prihoda ili zaštitu domaćih industrija - one su politička poluga široka raspona, a često i s neželjenim posljedicama. Njihova privlačnost na kratak rok može prikriti dugoročne troškove inflacije, konkurentnosti i međunarodne suradnje", piše u svojoj analizi Ralph Ossa, glavni ekonomist Svjetske trgovinske organizacije (WTO), koja je i sama, uz Transtihooceansko partnerstvo (TTP), na udaru DT-a još iz vremena njegova prvog mandata.

Naš ugledni ekonomist Velimir Šonje također detektira Trumpovu protekcionističku carinsku politiku kao izazov na koji svi pogođeni trebaju pronaći mudar, ali efikasan i održiv način brzog odgovora. "Prva je strategija dobrog saveznika. Ne uzvratiti odmah. Pregovarati, jer revanš je trošak i za osvetnika. Nuditi rješenja, osobito u uvjetima kada je očuvanje preostalog savezništva sa SAD-om bitno i zbog sigurnosne situacije u EU-u, osobito u Ukrajini. Druga je strategija ljutog osvetnika. Fuck off, America! Problem sa strategijom ljutog osvetnika je dvojak. Prvo, nemoguće je pridobiti velik broj država članica EU-a za takvu strategiju jer se nacionalni politički i ekonomski pogledi razlikuju. Drugo, Amerikanci će bez previše dvojbi parirati svakom kontranapadu. Jedino što ih stvarno može boljeti jest napad na američki izvoz usluga u EU, koji je u debelom suficitu od 50 milijardi dolara. EU bi trebao iskoristiti neke vrlo nestandardne instrumente (npr. poreze na digitalne transakcije, međunarodne prijenose podataka i slično) koji bi direktno pogodili američke Big Tech kompanije, koje velik dio prihoda ostvaruju u EU-u. Amerikanci i ne pomišljaju da bi EU mogao izvesti takvo što jer pretpostavljaju da se EU u tom slučaju plaši potpunog i nepovratnog raspada zadnjih tračaka transatlantskog partnerstva. Moje je mišljenje da za strategiju ljutog osvetnika uvijek ima vremena i da ne treba ići u rat bez vojske i pričuve. Trump je postavio ludi rollercoaster, ali nikoga ne tjera da se niz njega spusti", piše Šonje u svom komentaru za Ekonomski lab (arhivanalitika.hr).

No bez obzira na to kako se u konačnici bude raspleo gordijski čvor Trumpovih carina, show DT-a teško da će ući u neku normalnost, prije se mogu očekivati novi činovi u teatru koji je u nekom trenutku teška drama, a već idućeg dana sve postaje komedija, pa se sve doima ne samo kaotičnom predstavom za javnost nego i skliskim terenom, kakve svjetske burze teško podnose jer poremećaji na financijskim tržištima odmah u sjećanja prizivaju duhove propasti koji su harali, recimo, 2008. godine, da ne idemo dublje u prošlost. Usto, dodatni strah generiraju i katastrofične prognoze u medijima o "kraju globalizacije" i "početku trumpizacije", premda malotko takve kvalifikacije može suvislo objasniti, a DT-ov "križarski pohod" protiv svijeta s carinama kao glavnim oružjem pretvara se u paradu samohvale, žalopojki i obostranih prijetnji.

foto: Nataliya Vaitkevich/PEXELS

Što se pak burzi tiče, taj je aspekt itekako važan, no je li i presudan za Trumpove poteze tipa "toplo - hladno" kad se radi o carinama, pojasnio je prof. dr. sc. Ljubo Jurčić, ekonomski analitičar s Ekonomskog fakultetu u Zagrebu: "Nije bilo nekih debelih razloga da burze padnu niti sad postoji neki debeli razlog da rastu. Burza je, da tako kažem, na vrhu gospodarskog sustava i kad je Trump nametnuo carine, tog se trenutka u realnom životu nije dogodilo ništa posebno, niti će se dogoditi ovog mjeseca. Posljedice će se na trgovini vidjeti tek za tri-četiri mjeseca, a u proizvodnji za pet-šest mjeseci. A na dionicama, koje trebaju odražavati vrijednost poduzeća, to ćemo vidjeti za šest mjeseci do godinu dana. Tek tada ćemo znati kome će ići u prilog Trumpove mjere, a i odgovor na te mjere", mišljenja je Jurčić, uz opasku da "špekulanti stvaraju paniku na burzama", što također u širem kontekstu treba uzeti u obzir.

Zanimljivo viđenje cijele priče oko trgovinskog i carinskog rata dao je Axios: "Trump se kocka tvrdnjom da je on u pravu, a da su u krivu generacije političara, ekonomista, direktora firmi, vlasnika malih i srednjih biznisa, akademika, te čak i njegovi suradnici", piše Axios, koji tvrdi da je ta politika osuđena na propast.

U sve se, očekivano, uplelo i brojno bratstvo iz domene teorija urote i kojekakvih alternativnih istina (i laži), što samo dodatno osnažuje cjelokupni medijski spektakl, u kakvom se inače i sam Trump odavno snalazi kao riba u vodi. Senzacionalizmu nisu odoljeli ni neki od uglednih svjetskih ekonomista, pa je tako Brent Neiman, dužnosnik Ministarstva financija iz Bidenove ere, izjavio da je američki predsjednik Donald Trump iskoristio njegovo istraživanje za svoj plan o uvođenju sveobuhvatnih carina. "Moje prvo pitanje je bilo: Kako su, zaboga, izračunali tako visoke stope", napisao je u analizi za The New York Times pod naslovom "Trumpova administracija citirala je moje istraživanje kako bi opravdala carine. Sve su pogriješili". Neiman zaključuje da Trumpove carine imaju snažan utjecaj na radnike, tvrtke, potrošače i tržišta dionica diljem svijeta te upozorava da će one "dovesti prosječne carine na najvišu razinu u 100 godina". S time se slažu i drugi ekonomisti, koji navode da bi carine mogle ponovno potaknuti inflaciju, povećati rizik od recesije u SAD-u i povećati troškove prosječne američke obitelji za tisuće dolara - što je potencijalna odgovornost za predsjednika koji je kampanju vodio na obećanju da će sniziti troškove života.

Bilo kako god, priča s carinama bit će aktualna i vruća tema, na sveopću radost medija, naravno, i u ovom tromjesečnom razdobolju stanke koju je proglasio američki predsjednik, a koji je uzela u obzir i Europska unija, pa je privremeno "zamrznula" svoje inače pomno isplanirane protumjere. Zapravo je teško bilo što s većom sigurnošću prognozirati i u tom smislu ponuditi odgovor događa li nam se doista početak kraja globalizacije, u kojem će trumpizacija postati nova realnost kako u ekonomskom tako i u političkom, odnosno geopolitičkom, smislu, što je aspekt bez kojeg se ne može s obzirom i na totalni poremećaj sigurnosne ravnoteže kakav je Europi "podario" ruski car Putin krenuvši u totalni rat s Ukrajinom i posredno sa Zapadom.

Kineski sindrom

Sve u svemu, zasad nema odgovora na pitanje "tko je ovdje zapravo lud, a tko pametan", ali hladne glave, bez obzira na Trumpa ili s njim u obziru (i u obzoru), jedno se ipak može zaključiti bez previše rizika da "promašimo metu". A to bi bila konstatacija, ponovit ćemo je još jednom, da će nakon ovako pomno isplanirane američke ofenzive s Trumpom u prvom planu slijediti neizbježna konsolidacija, faza prilagodbi, dogovora i kompromisa. Nikome, naime, nije u interesu globalni dugotrajni poremećaj na burzama i globalna recesija koja vodi u sveopću katastrofu svih i svakoga, pa i Amerike. Bez obzira na trenutke očaja i upozorenja da carinska "zakotrljana gruda prijeti globalnom lavinom", ostaje nada da će razum i logika ipak prevladati. Čak se provlači i teza da je američki predsjednik zapravo u pravu kad poduzima ovakve poteze, ali to rijetko tko želi priznati, jer njegova "doktrina šoka" udara na dosadašnje privilegije (i privilegirane) i pravila igre, čija bi promjena, dugoručno gledano, navodi se, mogla biti svima od koristi.

No nešto se ne smije smetnuti s uma. U krajnjem slučaju, možda i najvažniji aspekt svega što se sad događa jest odnos SAD-a i Kine. To je, kazat će mnogi, onaj presudni trenutak u kojem se sve može sanirati, stabilizirati ili eskalirati i eksplodirati i doslovno s ratom globalnih razmjera. To je tema koja zaslužuje poseban i sveobuhvatan tretman.