Najmanje deset godina potrebno je da EU izgradi jedinstveni obrambeni sustav

Nedvojbeno je da se dosadašnji mirovni mentalitet Europe mijenja, što međutim ne znači da smo u ratnom stanju, nego ulazimo u fazu prilagodbe na situaciju u kojoj i politika i ekonomija poprimaju višu razinu odgovornosti za sigurnost i za mir narušen prije svega ruskom invazijom na Ukrajinu i ratom koji traje već više od tri godine. Drugim riječima, Europi/Europskoj uniji sad treba više razuma, a nikako bezumlja u svemu što je čeka, pa i kad se radi o naoružavanju i tzv. ratnoj ekonomiji ili bar nekoj inačici proizvodnje oružja u novonastalim okolnostima.

Prva stepenica

Vojni stručnjak i profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Slavko Barić smatra da rješenje koje su predložile europske države pod nazivom »Voljni« pokazuje kako one shvaćaju da konačno moraju pokrenuti nešto što će podići obrambenu otpornost europskih država.

- Prije svega se to odnosi na povećanje proizvodnje u vojnoj industriji, odnosno povećanje kapaciteta, ali i ulaganje u nove tehnologije. To je nešto što je prva stepenica ako želite ozbiljno promišljati stvaranje novog obrambenog sustava Europe. Drugi je korak kako senzibilizirati mlade ljude, ali i sve ljude u EU-u za pitanje obrane i za ponovno ulaženje u taj obrambeni sustav. Jer ako želite nove tehnologije, morate imati i ozbiljan broj ljudi koji ne samo što su u sustavu oružanih snaga, nego i imaju određene razine obučenosti za rad u ratnim uvjetima. A poslije će se onda morati vidjeti kako međusobno koordinirati cijeli taj sustav obrambenih priprema europskih zemalja, smatra Barić.

Europa se u ovom trenutku oporavlja od šoka koji je proizveo novi američki predsjednik Donald Trump, koji je otvorio mirovne pregovore s Rusijom bez Europe i s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom pregovara o završetku rata u Ukrajini. Cijela ta situacija dovodi u pitanje čak i daljnju opstojnost NATO saveza. Barić smatra da stvari ipak neće ići tako daleko, da neće doći u pitanje postojanje zapadnog vojnog saveza općenito, ali ni američka uloga u obrani Europe.

- Sustav vođenja zapovjedništva NATO-a za Europu još uvijek nitko ne dovodi u pitanje. Međutim, postoji još niz drugih pitanja koja bi trebala biti razjašnjena. A to je prije svega hoće li se stvarati neka nova europska vojska ili će Europa, što se, po meni, baš sada događa, težiti tome da se nacionalne vojske bitno ojačaju - brojčano, tehnološki i da budu međusobno na što višem stupnju kompatibilnosti. U ovom trenutku o nekakvom većem zajedničkom zapovjedništvu ili stožeru europskih oružanih snaga ne vode se rasprave. Tu treba riješiti i pitanje međusobne razmjene informacija iz vojno-obavještajnog dijela. Jer ne postoji taj centar koji bi prikupljao sve informacije. Međutim, činjenica jest da je velik broj zemalja prihvatio da će više ulagati u naoružavanje, kaže Barić.

Nacionalni projekti

Prema svemu što se dosad zna, Europa se nije odlučila za stvaranje neke zajedničke i jedinstvene europske vojske kojom bi se zapovijedalo iz jednog središta, nego će cijeli projekt ići preko jačanja nacionalnih oružanih snaga.

- U ovom trenutku radi se o tome da nacionalne države same vode te projekte nacionalnog donaoružavanja, a onda i u sklopu Europe. To bi onda bio taj europski projekt. Nema tu zadanih veličina, standarda ili količina, nego otprilike svatko na osnovi svojih procjena pokušat će proizvesti nešto u tom dijelu. To neće dovesti do nekog većeg jedinstva, odnosno do stvaranja nekakve jedinstvene europske vojske, mišljenja je Barić.

Barić također drži da neće biti jednostavno brzo se naoružati, čak i ako Europa uspije ustrojiti sustav i donese sve potrebne odluke da se u kratkom razdoblju za naoružavanje potroši 150 milijardi eura.

- Vi možete imati novca koliko hoćete, a nemate dovoljno odgovarajućih kapaciteta. Danas apostrofiramo Rheinmettal kao najveću vojnoindustrijsku grupaciju koja proizvodi oružje. Ali čak i ta grupacija može danas proizvesti samo dva - tri tenka mjesečno i ništa više. Da biste uspostavili nove linije proizvodnje i razvili ih, vama treba negdje tri, pet, možda i sedam godina. Znači, to je samo proizvodnja. A da biste uspostavili novi sustav naoružavanja i novi doktrinarni sustav, realno je da nam ovim postojećim tempom koji imamo - da bismo mi mogli razgovarati o novom obrambenom sustavu Europe, za to treba najmanje deset godina. Tek tada ćete dobiti ne samo vojno naoružanje i opremu, nego i određeni broj ljudi koje ćete obučiti i opremiti. Dobit ćete i koordinaciju svih tih nacionalnih država, gdje se koordinira sve to o čemu sam govorio. I tek onda možemo govoriti da postoji taj europski obrambeni sustav, koji onda može odgovoriti na određene izazove, smatra Barić.

Nuklearni štit

Međutim, ovdje se postavlja i pitanje kako bi Europa mogla osigurati da i dalje odvraća Rusiju od eventualnog napada ako će joj trebati desetak godina da se naoruža do razine na kojoj bi joj se mogla suprotstaviti. Barić smatra da Europa ipak ima nešto što bi u tom razdoblju odvraćalo Rusiju od toga da pokuša iskoristiti relativnu nisku razinu europske naoružanosti.

- Ne treba zaboraviti da Europa u današnjoj situaciji ima dvije države, bez obzira na to što Velika Britanija nije članica EU-a, koje su nuklearne sile. Govorim i o Francuskoj. Također, javna je tajna da je Švedska reaktivirala svoj odgovarajući sustav. Ona je tijekom sedamdesetih bila vrlo blizu da proizvede nuklearno naoružanje. I Poljska pokreće jedan projekt, »Wisla«. A i Rumunjska je pokrenula projekt pod nazivom »Dunav«. Ona je svojevremeno, još dok je bila u okviru Varšavskog ugovora, bila prilično blizu proizvodnje nuklearnog oružja. Ima tu još jedna država. To je Finska, koja isto pokreće aktivnosti u tom području. Sve te države mogu vrlo brzo doći do toga da razviju svoj vlastiti sustav nuklearnog naoružanja. To je nešto što će vam dati garanciju. I sada kada pogledate Rumunjsku na jednom krilu, Finsku i Švedsku na drugom, i Poljsku u sredini, tada opet dobijete nešto što se naziva nuklearni štit u Europi.

Osobno nisam zagovornik toga, jer to će opet izazvati i druge da naprave isto. Rusi su premjestili dio nuklearnog arsenala u Bjelorusiju. Ušli su tako u neki trbuh Europe. Došli su na granice Poljske. I u tom smislu Poljska legitimno traži od Sjedinjenih Država da u njoj instalira određeni dio raketnih sustava koji mogu biti nositelji nuklearnih bojnih glava.

Sve to dovodi do sve veće eskalacije u naoružanju. I nove utrke, koja onda može bitno zakomplicirati neke stvari. A ni Sjedinjene Države neće do kraja ići na raskid s Europom. Za to postoje politički, a prije svega ekonomski razlozi. Ali Europa bi se tu ipak trebala okrenuti više sebi nego što je to bilo dosad, smatra Barić te naglašava da je Sjedinjenim Državama u ovom trenutku najvažnije da ne dopusti daljnje približavanje Kine i Rusije i da stoga pregovara s Vladimirom Putinom oko završetka rata u Ukrajini.