Mir je Europu skupo stajao, sad ga plaća oružjem

Samo nekoliko mjeseci nakon završetka Drugog svjetskog rata saveznička idila postala je noćna mora. "Od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu željezna je zavjesa spuštena preko kontinenta", slavna je rečenica Winstona Churchilla koju je premijer Ujedinjenog Kraljevstva izrekao u Fultonu 5. ožujka 1946. i u govoru pozvao na zaustavljanje sovjetske ekspanzije te najavio početak Hladnog rata.

Ujedno je Churchillovo upozorenje bilo znak za početak nemilosrdne utrke u naoružavanju između dojučerašnjih ratnih saveznika koji su zajedničkim snagama porazili Hitlera i nacističku Njemačku. Drugim riječima, oružje je utihnulo, ali nije nestalo, naprotiv, iz godine u godinu gomilale su ga obje strane - SAD i NATO te SSSR i Varšavski pakt, pa je utrka u naoružavanju zapravo bila svojevrsni jamac ravnoteže vojne moći, odnosno jamac mira tijekom godina Hladnog rata.

Velike promjene

Doduše Opća skupština UN-a donijela je već 1946. prvu rezoluciju o razoružanju, prije svega vodeći se strahom od nuklearne katastrofe, no malotko je o tome vodio računa, a testiranje atomskih bombi postalo je maraton između SAD-a i SSSR-a. U međuvremenu održavale su se kojekakve konferencije o razoružanju i donosile deklaracije (uključili su se i tada aktualni tzv. Nesvrstani), a od 1960-ih, početkom detanta, postignuto je više međudržavnih sporazuma koji su se odnosili na različite aspekte razoružanja, kao i na zabranu nuklearnih pokusa.

I onda se nakon godina idile i iluzije o trajnom miru, Europa naglo probudila iz vlastite posthladnoratovske zone komfora, doduše još ne posve svjesna ozbiljnosti kad je 2014. Putin anektirao ukrajinski Krim, a nakon invazije Rusije na Ukrajinu prije tri godine šok je postao totalan i dramatičan. Drugim riječima, doba mira iznenada je završilo na najgori mogući način - ukrajinskim ratom, pa je za Europu/Europsku uniju nastupila dnevna i noćna mora neprocjenjivih posljedica.

No kako se prema Murphyjevu zakonu, kad krene jadna nevolja, nezadrživo gomilaju sve druge, novi šok došao je, doduše očekivano, s drugim mandatom Donalda Trumpa na čelu SAD-a, pa je staroj dobroj Europi iznova skočio tlak u neslućene visine. Između ostalog ne samo zbog kronične ugroze iz Moskve nego i zbog opetovanog Trumpova upozorenja da NATO jest tu da ostane i da je i dalje jamac mira za Europu, ali da članice Saveza hitno moraju sudjelovati s većim postotkom financijskog ulaganja (više od dosadašnjih 2 % BDP-a) kako SAD ne bi kao dosad snosio najveći dio troškova u NATO savezu. U suprotnom, Trump je čak zaprijetio da bi SAD mogao izići iz Saveza. To se dakako neće dogoditi, ali dogodilo se to da se Europska unija naglo ozbiljno zamislila što i kako dalje, dok u međuvremenu Trump i Putin bez EU-a "dogovaraju" prekid vatre, a njihovi doglavnici razmjenjuju ideje oko uspostave dogoročnog mira u Ukrajini.

To što i kako dalje u sjeni neslavne trogodišnjice ukrajinskog rata iz EU-a je nedavno dobilo i neke konkretne obrise, planove, ideje, zaključke. Za početak, reagirala je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i u optimističnom tonu predložila novi zajednički instrument za povećanje vojnih izdvajanja Europske unije. Radi se o planu od pet dijelova za povećanje obrambenih troškova državama članicama EU-a za koji bi se hitno izdvojilo 150 milijardi eura, i to u zajmovima. No to je samo manji aspekt utrke u naoružavanju, onaj koji bi se mogao nazvani sprintom, a onaj drugi odnosi se na maratonsku dionicu pod nazivom "Ponovno naoružanje Europe", u kojoj se predviđa otključavanje do 800 milijardi eura dodatnih sredstava za obranu u nadolazećim godinama.

Te je prijedloge von der Leyen iznijela u pismu nacionalnim vladama i sad se čeka rasprava uz uobičajenu birokratsku sporost s uobičajenim, gotovo histeričnim apelima ne samo za mir u Ukrajini, odnosno na istoku Europe, nego i za preuzimanje sudbine Europe/EU-a u europske ruke i ubrzanim gomilanjem oružja, njegovom proizvodnjom, ali i kupnjom na tržištu, jer osim Njemačke i Francuske (posredno i Velike Britanije, koja odavno nije u EU-u, ali jest u Europi), nitko zapravo i nema potrebne proizvodne kapacitete da bi se EU za godinu-dvije bolje naoružao i bio spremniji za nove izazove vlastitoj sigurnosti, prije svega sa strane Rusije.

I tu sad, s povišenim tonovima na sveopćoj razini, pa i strahom, uz prjeteću sjenu Donalda Trumpa, čiji trgovinski/carinski rat dodatno remeti planove EU-a oko ubrzanog naoružavanja, dolazimo do ključnog pitanja - novca! EK i Ursula von der Leyen zato pokušavaju što prije pronaći optimalno rješenje za financiranje naoružavanja (ujedno i osposobljavanje vlastitih europskih vojnih snaga, u nekom drugom-trećem koraku) bez narušavanja fiskalnih pravila koja ograničavaju nacionalni dug i proračunski deficit EU-a i njezinih članica. U tom smislu von der Leyen je najavila aktivaciju klauzule o izuzeću vojnih izdvajanja iz mehanizma EU-a za sankcioniranje zemalja koje prekoračuju proračunska ograničenja. To je pak mogućnost koja se može aktivirati u "izvanrednim okolnostima izvan kontrole država članica koje imaju znatan utjecaj na javne financije", prema pravilima EU-a revidiranim prošle godine.

U tom kontekstu jedan od mogućih kraćih putova do golemih iznosa vodi i preko Europske središnje banke (European Central Bank), ali i prema Europskoj investicijskoj banci (EIB), međunarodnoj financijskoj instituciji u javnom vlasništvu čiji su dioničari države članice Europske unije. Te dvije novčarske institucije realne su opcije za financiranje naoružavanja, no zasad sve ostaje u domeni razmišljanja, jer da bi se takvi izvori uopće mogli upotrijebiti za "ratnu ekonomiju", što bi naoružavanje u jednom svom segmentu i bilo u stvarnosti, treba povesti "krizno" otključavanje privatnog kapitala kroz jedinstveno investicijsko područje EU-a i izmjenu pravila Europske investicijske banke kako bi se povećala vojna potrošnja. To jest složen proces, a EU novac treba brzo i u velikom iznosima. To jest i zaduživanje, koje samo po sebi nikad nije idealna opcija, posebno u izazovnim vremenima inflacije i moguće opasnosti od globalne recesije, nesigurnosti na tržištima kapitala, prouzročene i Trumpovim carinskim ratom.

No ako se to pitanje uskoro riješi i Europa zakorači u tzv. ratnu ekonomiju, u to uđu bar neke članice EU-a, koje su kadre u kratkom roku svoje kapacitete prilagoditi zahtjevima masovne proizvodnje modernog naružanja (ili za to izgraditi nove pogone), plus Ujedinjeno Kraljevstvo, logičnim se nameće i pitanje zar ne bi bilo bolje da se golemi novac koji EU planira za oružje i naoružavanje uloži u jačanje NATO-a. Na tom tragu pojedini vojni analitičari upozoravaju da se stvaraju dva paralelna sustava obrane i sigurnosti, te se pitaju gubi li Europska unija povjerenje u NATO savez. Da o pitanjima oko načelne (i moralne) opravdanosti u mirnodopskom razdoblju prelaziti iz civilne na ratnu ekonomiju i ne govorimo.

Bilo kako god, uzimajući u obzir širu i dublju sliku, nedvojbeno je da se dosadašnji mirovni mentalitet Europe mijenja, što međutim ne znači da smo u ratnom stanju, nego ulazimo u fazu prilagodbe na situaciju u kojoj i politika i ekonomija poprimaju višu razinu odgovornosti za sigurnost i za mir narušen prije svega ruskom invazijom na Ukrajinu i ratom koji traje već više od tri godine.

Drugim riječima, Europi/Europskoj uniji sad treba više razuma, a nikako bezumlja u svemu što ju čeka, pa i kad se radi o naoružavanju i tzv. ratnoj ekonomiji ili bar nekoj inačici proizvodnje oružja u novonastalim okolnostima. Da sad ne ulazimo dublje u prošlost, do, primjerice, Sjedinjenih Američkih Država, koje su bile i ostale poučan primjer upravo ratne ekonomije, ali u ratnim okolnostima, a mi smo još uvijek, srećom, u miru, pa onda i takva iznuđena ponovna militarizacija Europe/EU-a mora biti u korist mira, odnosno u korist odvraćanja od rata, što onda opet neizbježno priziva sjećanje na doba Hladnog rata i ravnoteže uspostavljene snagom zaliha oružja, uključujući i nuklearne kapacitete velikih sila.

Hrvatsko oružje

I za kraj, u kontekstu svega što se zbiva, osvrnimo se i na Hrvatsku, u jednom važnom aspektu. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku (DZS), uvjerljivo najveće izvozno tržište oružja iz Hrvatske jest ono SAD-a, s 516 milijuna eura vrijednosti u razdoblju od 2020. do prvih šest mjeseci 2024. godine.

Hrvatska vojna industrija doduše jest malena, ali je u određenim segmentima konkurentna na svjetskoj razini. Posebno to vrijedi za pištolje, u izvozu kojih je Hrvatska mala svjetska sila (6,34 posto ukupnog svjetskog izvoza 2023.). Od samog oružja u Hrvatskoj se proizvode i jurišne puške (tvrtka HS Produkt), raketni bacači i lanseri granata (Madlerd). Godine 2023. počela je i proizvodnja dronova kamikaza, Đuro Đaković ima dugu tradiciju obnove i modernizacije oklopnih borbenih vozila i tenkova, a DOK-ING je svjetski poznat kao proizvođač strojeva za razminiranje. Uz proizvodnju samog oružja postoji i niz proizvođača vojne opreme, kao Belina (šatori, cerade...), Croshield (tjelesni oklop), Šestan-Busch (šljemovi), Takrad (taktički vojni radio) i mnogi drugi. No sad se tu javlja problem jer bi hrvatsku vojnu industriju, prije svega njezin izvoz u SAD, magle ograničiti, pa i zaustaviti, Trumpove carine uperene protiv EU-a, a time i Hrvatske...