Putinov konačni cilj invazije na Ukrajinu zapravo je razbijanje EU-a i NATO saveza

Iako se čini kako je američki carinski udar koji je započeo predsjednik Donald Trump protekih dana pao u drugi plan, jer se SAD i Europa sad više bave ukrajinskim ratom, odnosno pitanjem kako početi pregovore i uspostaviti mir, trgovinski rat u međunarodnim ekonomskim odnosima tema je koja nikako ne gubi na aktualnosti. O tom problemu, ali i odjecima Minhenske konferencije s referencama na događanja iz prošlosti te očekivanjima glede američkih planova za okončanje rata u Ukrajini, u intervjuu govori dr. sc. Stipe Kljaić, viši znanstveni suradnik s Hrvatskog instituta za povijest.

- Trgovački ratovi nimalo ne raduju. Povijesna je zakonitost da su oni prethodili pravim ratovima. Ali čini se da se Trump zasad povukao od uvođenja carina Kanadi i Meksiku. Tek ćemo vidjeti hoće li ih uvesti Europskoj uniji. Uvođenje carina političkim saveznicima i zemljama koje imaju sličan model gospodarstva temeljen na privatnoj inicijativi i tržištu po meni nisu racionalni. To može oslabiti i Ameriku, tako da Trumpov proklamirani nacionalni protekcionizam ne mora nužno voditi jačanju Ameriku po onom geslu trampizma America First. Druga je stvar s Kinom, koja je glavni izazivač na polju gospodarstva i novih tehnologija, čija ideologija i sustav nisu kompatibilni s američkim.

Gruba realnost

Vidimo da se u sjeni trgovinskog rata zahvaljujući inicijativi Trumpa i nove američke administracije sad intenziviraju planovi za okončanja ukrajinskog rata. Kakvi su izgledi da se u tome uspije?

- Što se ukrajinskog rata tiče, nije mi jasna Trumpova ideja da se preko noći može dogovoriti s Rusijom. Trump je po vokaciji poslovni čovjek, ali to nije dovoljna kvalifikacija za vođenje politike i političkog dogovaranja, premda može biti dobra pretpostavka. Politika i ekonomija nisu isto. Meni ideja, inače promovirana u njegovoj kampanji, da on može okončati rat u treptaju oka i da se može tek tako lako dogovoriti s Putinovom Rusijom zvuči prilično naivno. Ne bih se čudio da rat u tom pokušaju dogovaranja s Rusima rezultira još gorom eskalacijom.

Ironija je da dok se govori o primirju ruski napadi na bojišnici i na ukrajinske gradove ne jenjavaju. Ako je njegov plan da se Rusiju odvoji od Kine i time oslabi Kineze, pitanje je koliko je to moguće s obzirom na to da je rat u Ukrajini jako privezao moskovski režim s pekinškim u čvrsti blok. Rusija je prije invazije potpisala ugovor o beskrajnom prijateljstvu s Kinom. Nije ovo nikako slučajno, Putin nije mogao udariti na Ukrajinu bez kineske podrške, Putin je tu bio veoma racionalan i proračunat. I sada Rusija bez kineske asistencije ne bi mogla voditi ovaj rat s ovolikim intenzitetom, ako bi uopće bila sposobna voditi ga bez kineske podrške. Putinov režim već 25 godina nije ništa drugo nego prijetnja međunarodnom poretku i svjetskoj sigurnosti. Izgleda mi kao da Trump toga nije svjestan. Mislim da se Rusija jedino može zaustaviti na bojnom polju, a ne za pregovaračkim stolom. Nažalost, to je gruba realnost iskustva s dosadašnjim Putinovim ekspanzionističkim režimom.

Prije tjedan dana u Münchenu je održana tradicionalna sigurnosna konferencija (MSC) koja je već 60-ak godina ključni skup kad se radi o EU sigurnosti. Zanimljivo je naglasiti da je MSC-u nazočio i Putin prije 18 godina.

- München nosi negativne uspomene prošlosti. Podjela Čehoslovačke 1938., kada su zapadni vođe Velike Britanije i Francuske, Chamberlain i Daladier, neuspješno pokušali zadovoljiti Hitlerove apetite u srednjoj Europi. Onda Putinov govor na istoj minhenskoj konferenciji 2007. koji je naznačio zaokret u ruskoj vanjskoj politici, kada je kritizirana američka unipolarna pozicija u rasporedu svjetske moći i kada je napao NATO i njegovo širenje. Uopće, bio je to jedan retorički tada posve antizapadni Putinov govor koji je najavio današnji stvarni sukob sa Zapadom. Putin je tada odbacio posthladnoratovski konsenzus priopćivši otvoreno da ga je spreman redefinirati. Ukrajina je danas vidljiva žrtva tog pokušaja Putinova redefiniranja s ciljem da se poništi raspad Sovjetskog saveza i da se bivše sovjetske republike ponovno milom ili silom reintegriraju pod moskovski kišobran.

Kako vas se dojmio govor američkog potpredsjednika J. D. Vancea u Münchenu, koji je i dalje vruća tema, napose među europskim političarima.?

- Vanceov govor naznačio je potencijalni sukob u transatlantskom savezu što bi bila velika promjena od kraja Drugog svjetskog rata. Ideološka konfrontacija američke desnice s europskim progresivizmom prelijeva se na vanjskopolitičku konfrontaciju Amerike i Europske unije. No Vanceov govor bio je vrlo netaktičan i neoprezan. Vidljivo je da se radi o čovjeku koji nema diplomatskih vještina, ali ni nekih važnih spoznaja o europskoj politici i prilikama. Ispao je gori u nastupu nego tehnokratski i birokratski govori frazerskih političara.

Toliko o formi, a sadržajno ako se i možemo složiti oko nekih stvari kao što su agresivne lijeve agende inspirirane kulturnom revolucijom koje se nameću i od socijalističkih/socijaldemokratskih pa čak i demokršćanskih/pučkih stranaka, teško da se možemo složiti s ocjenom da Rusija nije tolika prijetnja Europi koliko su same te i takve europske vlade. Vance kao da ne razumije da unutarnji kulturni rat u Europi nema veze s vanjskim ratom s Rusijom, da su to dva različita rata i po naravi i po okolnostima i ne mogu se dovoditi na ovakav način u vezu. Uz to, neoprezno je uvrijedio i vojni establishment europskih država koji se na terenu u okviru NATO-a suočava sa svakodnevnim prijetnjama sabotažom u Baltičkom moru od Rusije. Nedostajalo mu je iznijansiranosti i smisla za ove detalje, što bi se očekivalo od američkog potpredsjednika. Ovako mislim da je postigao više štete nego koristi u odnosima zapadnih saveznika.

Kad se sve zbroji i oduzme, zašto ukrajinski rat traje toliko dugo? Tko je zakazao, tko je odgovoran što se dosad uopće nije ozbiljno razgovaralo o prekidu rata i uspostavi mira, sve dok se, vidimo, Trump nije angažirao? Koliku krivnju u svemu tome snosi i EU?

- Ja bih odgovornost svalio na Putina. On je nametnuo argument sile. On je počeo rat. On se odlučio za ratno rješenje. On nije uspio kontrolirati Ukrajinu mekom silom. Pokretanje invazije posljedica je toga njegova političkog neuspjeha da na miran način Ukrajinu stavi pod moskovsku sferu utjecaja.

Živimo u "zamućenom" relativizmu kad se čini da je teško prepoznati tko snosi najveću odgovornost za ukrajinski rat i za njegovo trogodišnje trajanje. Rusija je nametnula Ukrajini rat. Od početka invazije jasno je da je Putin spreman ići do kraja u vojnom smislu, čak je aktivirao i nuklearnu strategiju. Beskompromisnost Kremlja velika je prepreka za bilo kakav pregovarački proces. Na kraju, nije istina da sankcije ne djeluju na Rusiju, itekako djeluju, ali to će se vidjeti na dugi rok.

Međutim, Putin ima puno saveznika, i otvorenih i prikrivenih, što mu omogućava da i dalje vodi rat s nesmanjenom žestinom. Europska unija jednostavno je dizajnirana za mirnodopske uvjete, za ustaljene šablone, nikako za ekscese, za nepredvidljive okolnosti, ratne uvjete, izvanredne prilike. Njezini mehanizmi usuglašavanja članica, njezina izbirokratiziranost čine je inertnom i neučinkovitom. To je velika slabost u suočavanju s Putinom, to više što i neke europske države i njihovi vođe vode promoskovsku politiku, i to gotovo bez sankcija. Putinov konačni cilj invazije na Ukrajinu zapravo je bilo razbijanje Europske unije i NATO saveza, i to se sada sve više počinje jasno vidjeti. Europa između Trumpa i Putina zbijena u sendvič mogla bi se naći na testu izdržljivosti i pred najtežim izazovima do sada.

Vizije budućnosti

Kad se sve uzme u obzir, što nas čeka u budućnosti, napose kad je Europa/EU u pitanju, s Trumpom u "novom svjetskom poretku" ili bez njega, s nekim vlastitim vizijama EU-a izvan utjecaja SAD-a, u nekom svom sigurnosnom, ekonomskom i političkom "poretku", ako je takvo što uopće moguće u okolnostima kakve su sadašnje...?

- Rusija, Kina i SAD imaju komparativne prednosti u odnosu prema Europskoj uniji, izgledaju u usporedbi s njom kao monoliti, sustavi upravljanja gdje se odluke donose puno brže s obzirom na tamošnju autokraciju, diktaturu i predsjednički sustav vlasti. U izvanrednim i ratnim prilikama takvi sustavi pokazivali su se učinkovitijima gledano povijesno i politološki. Zapravo, Europi sada nedostaju carevi i pape. Ni car ni papa nisu nikada imali toliku centraliziranu moć u europskoj povijesti kao ruski i kineski režimi, ali su bili integrativni faktor kao politički i moralni autoriteti, te tako čimbenici jedinstva.

Europska unija ne može ponuditi tu kohezivnu identitetsku snagu kakvu su joj davali pape i carevi u europskoj prošlosti kada su organizirali europske saveze protiv vanjske prijetnje. Nije nemoguća dezintegracija Europske unije na proameričke i proruske države ili njezina redefinicija kroz više manjih unija europskih država kroz tzv. male europske unije, kao i scenarij da ona ipak opstane u sadašnjem obliku i da se nametne kao novi čimbenik u novom svjetskom poretku, unatoč svemu.