Druga faza palestinske patnje

Gledam cijeli Pojas Gaze sada i to je nered, totalni nered. Govorimo o milijun i pol ljudi, samo ćemo očistiti cijelu stvar - kazao je američki predsjednik Donald Trump, odgovarajući na pitanja novinara koji su ga pratili na letu od Las Vegasa do Miamija u prvom tjednu njegovog novog mandata.

„Volio bih da Egipat uzme ljude i volio bih da Jordan uzme ljude. Nešto se mora učiniti, to je sada demolirano mjesto. Skoro sve je demolirano, i ljudi ondje umiru. Radije bih uključio neke od arapskih nacija i sagradio kuće na različitim lokacijama, gdje bi možda za promjenu živjeli u miru“ - u istom je razgovoru nastavio fingirati humanitarnu zabrinutost, nastojeći da se njegove navodne dobre želje i instinkt osobe koja nudi rješenja na najteže probleme probiju u perceptivni fokus javnosti kao primarna motivacija njegovih političkih poteza.

U zdravijim geopolitičkim uvjetima „plan za premještaj” palestinskog stanovništva s područja na kojem su vijekovima živjeli bio bi materijal za međunarodne pravnike koji bi analizirali službenu politiku najmoćnije države na svijetu i iz nje iščitavali jasnu ratno-zločinačku namjeru. Ovako, najava etničkog čišćenja iz Pojasa Gaze, s teritorija na koji su već protjerani prije 77 godina, globalnim je medijskim prostorom protutnjala kao još jedna šokantna izjava nekontroliranog naprasnika.

Trump kao da nije bio zadovoljan popratnim odjekom svog soft-launch plana za zapadnu Aziju koji se utopio u mnoštvo dnevno produciranih kontroverzi pa je, što bi se reklo, dodao gasa. Prvi gost njegova drugog stolovanja kojeg zove u Bijelu kuću, procijenio je, imat će potencijal da zaposjedne naslovnice dnevnih novina i web portala, ne samo zato što će on sa sobom donijeti optužnice dvaju haških sudova. Jednotjedni posjet SAD-u izraelski premijer Benjamin Netanyahu nije iskoristio samo kako bi svijetu pokazao kako iza svega što radi stoji vodeći centar globalne moći. Razrada strategije sa svojim glavnim sponzorom kada se radi o upravljanju palestinskim teritorijima, kao i nadolazećih faza koje će (na)slijediti krhko primirje u Gazi, dogodila se iza zatvorenih vrata, gdje su donesene odluke čija bi izvedba mogla definirati ne samo Trumpov predsjednički mandat, nego i cijelu eru američke vanjske politike.

No dok se sadržaj tih dokumenata pečatirao oznakom „klasificirano”, pred kamerama se izvodila predstava u dva lica, u kojoj se jedno prepredeno smješkalo, a drugo ocrtavalo do kojih je razmjera imperij spreman ići kako bi Pojas Gaze poklonio kolonizatorima. Nakon što je šejtan na desnom ramenu američkog predsjednika pojasnio ideju o „Rivijeri na Bliskom istoku”, hipnotizirani nekretninski magnat bio je kupljen. U zanosu investicijske prilike, Trump je stao pred govornicu i izjavio: „SAD će preuzeti Pojas Gaze i tamo ćemo napraviti posao. Svi s kojima sam razgovarao obožavaju ideju da SAD posjeduju taj komad zemlje“.

Kralj i pijun

Nije da je protjerivanje Palestinaca potpuno nova ideja koja se upravo pojavila niotkuda. Prije točno godinu dana u hebrejskim i ostalim regionalnim medijima pisalo se o „pomoći“ koju bi stanovništvo Gaze dobilo na susjednom Sinaju, a na kojem bi izraelska vojska u koordinaciji s Egiptom smjestila nekoliko stotina tisuća prognanika, no Joe Biden i njegov državni tajnik Antony Blinken na ovaj samo prividno privremeni plan nisu uspjeli nagovoriti egipatskog predsjednika Sisija. Najveći broj Palestinaca, koji su znali da bi im povratak nakon napuštanja Gaze bio zabranjen, kao što je slučaj s pristupom teritoriju današnjeg Izraela, svoje domove i zemlju nije napustio ni pod cijenu smrti, zbog čega američke i izraelske vlasti sada traže novi način da slome narod čiju odlučnost nije pokolebao ni genocid.

Ipak, osim vijesti da Donald Trump s ponosom najavljuje počinjenje zločina iz kategorije „protiv čovječnosti“, novosti u praktičnoj realizaciji etničkog čišćenja Palestinaca ne čine se pomnije razrađenim. U nedostatku detalja o tome tko će i kako izvesti „prisilno iseljenje“ kada se zna da izraelska vojska u 15 mjeseci tome nije došla ni blizu, kao friškim se ističe jedino zaključak o američkom preuzimanju operative te guranju neuspješnog Netanyahua podalje od terena. Iz Trumpove najave moglo bi se izvući više interpretacija, poput one da republikanac želi napinjati nacionalne mišiće i dodatno obezvrijediti Međunarodni sud pravde (ICJ) i Međunarodni kazneni sud (ICC), no možda najznačajnija među njima govori o tome da je Washington u ovom povijesnom trenutku spreman dodatno žrtvovati američki imidž u svijetu kako bi i prišparao ostatke izraelskog.

Predstavnici Hamasa i Palestinskog islamskog džihada Trumpov su plan, dakako, osudili, kazavši kako njegove tvrdnje o „kontroli Gaze“ odražavaju duboko i arogantno nepoznavanje Palestine te kako obmanjujuće i rasističke izjave neće postići ono što nisu uspjele postići bombe. Prije igrokaza u Bijeloj kući, vanjska ministarstva Egipta, Jordana, Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata poslala su zajedničko otvoreno pismo u kojem su izrazili suprotstavljanje SAD-u, naveli ilegalnost protjerivanja Palestinaca te napomenuli kako bi ono bilo prijetnja regionalnoj stabilnosti i sigurnosti. U neočekivanom javljanju, etničkom se čišćenju suprotstavila i njemačka inoministrica Annalena Baerbock, dok su očekivanije, ali identične reakcije stigle od španjolskih, kineskih, ruskih i drugih njezinih kolega. Ipak, upitno je koliko će na razvoj situacije utjecati međunarodni pritisak, a koliko (realna) mogućnost da Trumpova retorika ponovno prednjači nad uporabnim političkim mjerama koje zahtijevaju ogromnu organizaciju, opremu, logistiku, novac te nedostižnu razinu domaće političke podrške koja ovdje nije na strani američke demonstracije sile.

Na novinarsko pitanje oko američke spremnosti da u Gazu pošalje svoje trupe, što je dugo vremena bila primarna želja izraelskog vojno-političkog vrha, Trump je odgovorio da će „učiniti sve što bude potrebno“, no realnost je da se na uništenom području kontingent američkih plaćenika već nalazi. Od prvih dana primirja između izraelskih snaga i palestinskih militantnih skupina predvođenih Hamasom, na tzv. Netzarim koridoru, kojim su Izraelci podijelili Gazu na sjeverni i južni dio, patrolira nekoliko stotina pripadnika privatnih vojnih podugovarača iz dvije američke i jedne egipatske tvrtke. Njihov službeni zadatak sprječavanje je transfera oružja na sjever Pojasa te nadgledanje desetaka tisuća izmučenih, iscijeđenih i izgladnjelih Palestinaca koji se nakon nekoliko mjeseci vraćaju svojim razrušenim domovima u gradu Gazi i okolnim naseljima. Naglo kršenje jedva postignutog primirja i njihovo tjeranje na jug bili bi nova tragedija za narod koji je već propatio najgore.

Širenje totalnog uništenja

Po povlačenju izraelske vojske Palestinci su brzo organizirali najosnovniji život, bez kriminala i kaosa, te počeli s uklanjanjem ruševina, pronalaskom mrtvih i nestalih te sanacijom svojih domova. Prema novim podacima Gazinog ministarstva zdravstva, od listopada 2023. godine do danas nasilno je ubijeno barem 61.700 ljudi, dok vodeći medicinski časopis The Lancet navodi kako je očekivana životna dob Palestinaca u tom razdoblju prepolovljena, zbog čega sada iznosi 35 godina kod muškaraca te 47 godina kod žena.

Istovremeno, humanitarna pomoć koja u Gazu dolazi nakon otvaranja graničnih prijelaza još uvijek nije dovoljna. Suprotno dogovorenom, Izrael otežava distribuciju hranom, medicinskom pomoći i drugim esencijalnim potrepštinama te blokira dovođenje teške mašinerije kojom bi se otklonile ruševine, a tijekom ovih neizvjesnih dana, Izraelci su stigli i zabraniti rad UN-ove agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA) koja je za stanovnike na palestinskim teritorijima ključna kada je riječ o opskrbi te osiguravanju smještaja, obrazovanja i zdravstvene skrbi.

Druga faza primirja oko koje traju pregovori, a koja će prema inicijalnom sporazumu nastupiti početkom ožujka, daleko je od sigurne. U njoj bi, nakon razmjene civila i izraelskih vojnikinja koja je u tijeku, slijedilo vraćanje muških izraelskih vojnika koji imaju status ratnih zarobljenika te odabranih Palestinaca, redom važnih političkih vođa koji borave u izraelskim tamnicama. No s obzirom na novosti iz Washingtona, kao i izraelsko nepoštivanje humanitarnih uvjeta te nastavak bombardiranja graničnih područja Gaze, Netanyahu će učiniti sve da do nastavka primirja ne dođe.

Još izravniji pokazatelj da izraelska vlada s Palestincima ne misli graditi mir, navode regionalni analitičari uključujući izraelskog zastupnika u Knesetu Ofera Kasifa, eskalacija je na Zapadnoj obali koja proživljava treći tjedan brutalne vojne represije. Netom nakon povlačenja izraelskih trupa iz Gaze, kao i oružanih snaga Palestinske samouprave iz „svog“ teritorija, izraelski su vojnici na Zapadnoj obali započeli Operaciju „Željezni zid“ u kojoj zračnim napadima, tenkovima, dronovima i snajperima ubijaju obitelji, gađaju kuće, cijele stambene četvrti, ceste i drugu infrastrukturu na sjeveru palestinske regije. Aktualni nasrtaj najveći je na ovom prostoru još od 2002. godine i Druge palestinske intifade, a njega prate i pogromi naoružanih fašističkih bandi koje imaju podršku izraelske vojske u akcijama teroriziranja Palestinaca, paljenja njihovih kuća, uništavanja imanja i poljoprivrednih površina te ubijanja stoke.

Očiglednog povoda za nasilje, koncentrirano u izbjegličkom kampu u gradu Dženinu, ovog puta nema. UN je izvijestio da bombardiranje Dženina prati uništavanje vodoopskrbne i električne infrastrukture, pljačka domova i sprječavanje medicinskih radnika da stignu do unesrećenih, a gradonačelnik Mohamed Džarar, koji je zavapio kako se na Zapadnoj obali „replicira situacija iz Gaze“, naveo je kako je najmanje 20 tisuća ljudi ostalo bez doma, kako 50 posto grada nema pristup vodi, hrani i struji te kako je agresijom pogođeno barem 400 tisuća Palestinaca sa sjevera ovog palestinskog teritorija. U nešto više od pet tjedana Izraelci su ubili više od 70 stanovnika, a hebrejske novine „Israel Hayom“ ovog su utorka pisale kako je „izraelska vojska promijenila svoju borbenu doktrinu na Zapadnoj obali i sada radi ono što je radila u Gazi i Libanonu“.

„Objavili smo rad protiv palestinskog terora u okupiranoj Zapadnoj obali. Operacija Željezni zid cilja na poraz infrastrukture terora sagrađene u palestinskim izbjegličkim kampovima pod iranskim financiranjem i opskrbom. Dženin neće biti onakav kakav je bio. Nakon što zaključimo operaciju, izraelske trupe ostat će u kampu i pobrinut će se da se teror ne vrati“ - plastično je svoje ciljeve opisao Israel Katz, Netanyahuov ministar obrane koji je djelovanje proširio i na susjedna naselja poput Tulkarema, Tubasa, Tamuna i izbjegličkog kampa Al-Far'a.

Glavnu prepreku proširenju genocida nad Palestincima na Zapadnoj obali, 16 puta većem teritoriju od Gaze na kojem živi 3.3 milijuna ljudi, trenutno čine kapaciteti izraelske vojske koja itekako osjeća negativne posljedice dugotrajnog i neprestanog ratovanja s relativno rijetkim rotacijama snaga. Osim njihove vojne moći, iz jednadžbe nažalost izostaje i snažnija međunarodna reakcija koja Palestince ponovno iznevjeruje.

„Izraelova genocidna kampanja premjestila se na Zapadnu obalu tijekom primirja u Gazi i usred šutnje međunarodne zajednice. Ne možemo čekati prije nego Zapadna obala bude pretvorena u ruševinu kao Gaza, moramo intervenirati“ - kazala je UN-ova specijalna izvjestiteljica za palestinske teritorije Francesca Albanese, no njene riječi zasad ne dospijevaju do prijemčivih ušiju.

Planovi za aneksiju

Na drugoj strani kolonizacijskog plana, onog u kojem će Židovi iz ostatka svijeta napustiti svoje domove i useliti u kuće protjeranih Palestinaca, stvari teku nešto teže, ali ne zato što se Izrael u tome ne trudi. Naseljavanje na oteta područja raskomadane Zapadne obale, inače ilegalno prema međunarodnom pravu, trenutno nije omiljena solucija zbog nedvojbenog manjka sigurnosti, no to izraelske institucije nije odvratilo od pripremanja pravnog terena za još drastičniji potez potpune aneksije Zapadne obale. U jeku genocida proteklog proljeća, izraelski je parlament jednostrano položio prava na gotovo 21 kvadratni kilometar palestinskog teritorija, a ministar financija Bezalel Smotrich u studenom je izjavio kako „nema dvojbi da će Trump podržati Izrael“ u aneksiji.

Ovotjedna Trumpova reakcija na pitanje o tome planira li priznati Zapadnu obalu kao izraelsku bila je, blago rečeno, bizarna. „Izrael je mala zemlja kada je u pitanju teritorij. Pogledajte ovu kemijsku, ovu predivnu kemijsku. Moj stol je Bliski istok, a vrh ove kemijske je Izrael. To nije dobro, jel' tako? Koristim to kao analogiju, prilično je precizna ustvari. Izrael je mali komad zemlje“ - kazao je američki predsjednik, za kog su brojni američki i izraelski mediji, uključujući dnevnik Harec, pisali kako je njegov potpis stvar formalnosti.

Naime, donacija od 100 milijuna dolara koju je njegovoj predsjedničkoj kampanji uputila izraelsko-američka kazino milijarderka Miriam Adelson (koja je prisustvovala predsjedničkoj inauguraciji) protumačena je upravo obvezom da Trump oko Zapadne obale postupi isto kao što je to učinio s Golanskom visoravni, koju je priznao kao izraelsku premda međunarodno-pravno pripada Siriji. U analizama je ustaljena i interpretacija prema kojoj je Trump prisilio Netanyahua na primirje u Gazi u zamjenu za poklanjanje Obale uz rijeku Jordan, no kao i u mediteranskoj enklavi, Palestinci svoju domovinu neće predati bez borbe.

Iako borci Hamasovih Al-Kasam brigada ondje uglavnom ne djeluju, otpor izraelskoj okupaciji postoji u obliku formacija predvođenih brigadama Al-Kuds (oružano krilo Palestinskog islamskog džihada), Mučenicima Al-Akse, te drugim, manjim formacijama poput Narodne fronte za oslobođenje Palestine (PFLP) i Lavlje jazbine. Ipak, bez obzira na manju geografsku izoliranost, naoružani Palestinci na Zapadnoj obali slabije su organizirani i opskrbljeni od onih u Gazi, a prednost koju će u nadolazećim borbama imati protiv Izraelaca ona je zahtjevnog i brdovitog reljefa koji okupatorima tradicionalno stvara velike probleme.

Usprkos svemu, primarni američki cilj u zapadnoj Aziji ostaje obnavljanje i sklapanje druge runde tzv. Abrahamskih sporazuma s nastojanjem da arapske nacije normaliziraju odnose te sklope ekonomska i politička partnerstva s Izraelom. Uvrštavanje UAE-a, Bahreina i Maroka u svoj pro-cionistički klub Trump je predstavio kao najveće diplomatsko postignuće svog prvog mandata, no palestinskom Operacijom Poplava Al-Aksa iz listopada 2023. kojom je probijen izraelski bedem oko Gaze spriječen je međunarodni momentum Tel Aviva.

Krunu na proširenoj listi izraelskih prijatelja predstavljala bi Saudijska Arabija, koja je prethodno bila voljna slušati ponude američke i izraelske ponude, no sada, barem službeno, traži koncesije koje Trump i Netanyahu nipošto ne žele dati. Osim što Rijad zahtijeva da mu se predstavi garancija za buduću uspostavu palestinske države, sve se češće spominje kako saudijski princ prijestolonasljednik Mohamed bin Salman od SAD-a traži sklapanje vojnog pakta koji bi Amerikance obvezao da svojom vojskom brane Saudijsku Arabiju u slučaju ugroze. Kao najvažnijoj članici Arapske lige i Organizacije islamske suradnje te državi koja se još predomišlja hoće li prihvatiti članstvo u savezu BRICS, američki će političari morati pristupiti s posebnom pažnjom i košarom punom lukrativnih ponuda.

U suprotnom, saudijski šeici, kao i njihovi monarhistički pandani iz Jordana, Katara ili UAE-a, žmirenje na ubijanje projekta palestinske države mogli bi iskusiti na najneugodniji mogući način, primjerice nekim novim Arapskim proljećem. Zato za internu sigurnost tamošnjih režima materijalna, diplomatska i svaka druga podrška palestinskim pravima nema alternativu. Iako spora i zasad nedostižna pravda s najviših sudskih instanci ostaje neopipljiva kao real-estate snovi obitelji Trump, američka obećanja, prijetnje, pa i realna moć, pokazuje nam vrijeme, više asociraju na psa koji laje nego na onog koji grize.