Europom haraju autoritarne demagogije: Povratak 1930-ih u digitalnom izdanju

Elektrifikacija i omasovljavanje proizvodnje te izum novih medija radija i filma, tijekom druge industrijske revolucije u 1930-ima, omogućili su puno napredniju političku propagandu, što posljedično dovodi do konačne pretvorbe seljaka u radnika te feudalca u kapitalista, ali i do porasta nacizma i naposljetku krvoprolića Drugog svjetskog rata. Današnje doba možemo usporediti s 30-ima prošlog stoljeća, ne samo po obilježjima medijsko-političke komunikacije i atmosfere društva koje traži promjene, već i po ideološkom ratovanju suprotstavljenih strana.

Simboli ovog vremena su svakako informacijska obmana i politički populizam, koketiranje s nacizmom, jačanje autoritarnih sustava, nepoštivanje međunarodnog prava i demokratskih procesa te cenzuriranje nepoželjnih kultura. Podsjetimo se da je Hitler jeftinom prodajom modernih tranzistora omogućio usmjeravanje nacističke propagande u njemačke domove i da je putem kultnih propagandnih filmova Leni Riefenstahl izgradio monumentalni imidž Velike Njemačke.

Digitalna postmoderna

Manipulacija digitalnom sferom koja sve dublje raslojava narod i pridonosi porastu protestne kulture ne izostavljajući niti jednu tržišnu segmentaciju, djelomično je omogućena tehnološkim dostignućima četvrte industrijske revolucije. Procesi automatizacije, interneta stvari (IoT) i umjetne inteligencije (AI), građane ostavljaju u nedoumici što će biti s njima ako svijet nastavi razvoj, više u korist milijardera, a manje u korist radnika te više u korist svjetskih sila, na štetu manjih zemalja.

Nakon Drugog svjetskog rata i stvaranja novog blokovskog poretka posljedično su se razvile i nove kulturne estetike života. Narodi iza željezne zavjese bili su uokvireni u socijalistički modernizam, a zemlje Zapada u kozmopolitski modernizam. Kao akademska reakcija na kulturne promjene u 1930-ima, razvijaju se i prve medijske kritičke teorije Frankfurtske škole koje će ostati bitne za promišljanje medija sve do danas.

U doba informacijsko-digitalnog kapitalizma i prevlasti društvenih mreža koje su ljude prikovale za ekrane, promijenjene su, ne samo životne navike, već i matrice društvenog djelovanja. Kritičko promišljanje stoga postaje glavni spoznajni alat za snalaženje u moru nepotrebnih informacija. Politika gubi na sadržajnosti i biva do kraja medijatizirana, a kulturni i umjetnički ostracizam služi kao instrument kontrole nepoželjnih oblika ponašanja glasačkog tijela.

Modernizam Amerike, Europe i Rusije prve polovine prošlog stoljeća donosi avangardno čišćenje od svih dosadašnjih historicističkih formi. Izražen je kroz urbanističko, umjetničko i društveno uređenje navedenih svjetova. Osim oblikovne funkcije u dizajnu i arhitekturi, modernizam ima i političku i simboličku dimenziju jer pruža mogućnost apstraktnog gledanja na problem, za razliku od prethodnih stilova koji u oblikovanje ucrtavaju željene povijesne i ideološke narative. Funkcionalnost modernizma ogledava se u dizajnu i arhitekturi, a pojam funkcionalizma opisuje stil društveno-političkog uređenja, gdje građanin živi unutar institucionaliziranog modela, unutar kojeg je očekivano da su sve njegove životne potrebe zadovoljene. Ipak, sjetimo se oskudnih mogućnosti sloboda govora u komunističkim režimima, pod izlikom da bi sve što izlazi iz okvira zadane doktrine moglo ugroziti pojedinca.

Postmoderna 1970-ih donosi upravo narušavanje i preispitivanje modernističke strukture i poziva na izlazak studenata i građana diljem svijeta na ulicu u borbu protiv nametnutih sistema i otuđenih, elitističkih i uspavanih institucija. Iako potaknuta različitim okolnostima, prosvjedna kultura buja i posredovanjem medija nekom nevidljivom silom povezuje mlade u želji za izražavanjem generacijskog jaza i rušenjem službenih poredaka. Dva karakterno različita studentska prosvjeda u našem europskom okruženju su prosvjedi diljem Francuske 1968. godine, protiv kapitalizma, konzumerizma i američkog imperijalizma te oni u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Ljubljani iste godine, zbog represije izražavanja nacionalnosti, potiskivanja liberalnog pristupa ekonomiji i ukidanja sloboda govora. U Parizu građani, radnici i studenti, predvođeni skupinom radikalnih umjetnika, pisaca i filozofa, izlaze na ulice zbog prisilne pasivnosti potrošačkog društva umotanog u modernističke okvire. U državama bivše Jugoslavije razlozi protesta studenata su više egzistencijalni, a bune se zbog funkcionalističkog sistema koji je naštetio ekonomiji slobodnog tržišta i društvenom razvitku. Iako je životni standard i odnos prema slobodi govora u Jugoslaviji bio puno bolji nego u drugim komunističkim zemljama, među populacijom su klasne razlike vidljive te se građani bune protiv lažnog socijalizma. Studentski prosvjedi su ostavili snažan utjecaj na društvo toga vremena, doprinijeli razvoju post-strukturalističkih teorija i novih umjetničkih strujanja te konačnici doveli do pada komunističkih režima i rušenju Berlinskog zida.

Kad pričamo o prosvjedima koji se danas dešavaju diljem svijeta, vidimo da su također organizirani iz dijametralno suprotnih razloga i teško ih je sve staviti pod isti nazivnik. U tom smislu, prosvjedi protiv suradnje s radikalno desnom opcijom AfD u Njemačkoj, zatim prosvjedi protiv ruske propagande i premijera Roberta Fica u Slovačkoj i val prosvjeda protiv vlasti u Srbiji, svakako da u osnovi imaju zajedničku nit, a to je pobuna protiv sistema. Ipak, svi su u potpunosti različiti zbog suprotnih okolnosti u kojima se organiziraju i opasno ih je miješati i poticati digitalnu atmosferu nereda poradi političke dobiti oporbenih opcija.

Prosvjedne estetike

Mlada studentica Z generacije Catherine Myers kaže da je eksplozija platformi omogućila aktivistima da koriste društvene medije kao učinkovit način širenja informacija o društvenim problemima i da su društveni mediji postali mjesto susreta gdje ljudi diljem svijeta mogu razgovarati i dijeliti informacije. Svakako je pozitivno tako razmišljati jer kroz korištenje društvenih medija, prosvjednici stvaraju alternativni prostor za razmjenu informacija i imaju priliku popularizirati same prosvjede koji često postaju katalizatori društvenih promjena. Ipak, osim pozitivnog utjecaja na javnost, digitalna prosvjedna estetika također u sebi nosi opasan potencijal širenja dezinformacija što mnoge može navesti na donošenje odluka temeljenih na laži.

Naša regija upravo prati prosvjede studenata i građana u Srbiji koji traju zadnja četiri mjeseca. Radi se o prosvjedima koji po važnosti i intenzitetu podsjećaju na prosvjede koji su 1999-ih srušili Slobodana Miloševića. Prosvjednici u konačnici žele srušiti autoritarni režim predsjednika Aleksandra Vučića, ali do izražaja dolazi da nemaju jasno definiranih lidera koji bi zamijenili trenutačnu vlast koja je ogrezla u korupciji i politikama koje nisu u skladu s demokratskim procesima. Svakako, mladi prosvjednici ne odustaju od borbe za novu Srbiju i žrtvuju semestar studiranja blokadom i obustavom mnogih fakulteta i rektorata Sveučilišta diljem zemlje. Prosvjedna estetika im je drugačija od uobičajenih jer nigdje ne naglašavaju izričitu želju za smjenom Vučića, dapače, ne žele niti razgovarati s njim i pozivaju vlast na krivičnu odgovornost radi nesreće urušavanja nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu u kojoj je tragično stradalo 15 ljudi.

Ovo je potpuno novi oblik bunta bez istaknutih vođa, što je u jednu ruku dobro jer postoji manji rizik od stradavanja. Ipak, korumpirane strukture mora netko i zamijeniti, a naivno je misliti da će se, u zemlji gdje uopće ne postoje slučajevi procesuiranja političkog kriminala, svi odgovorni za nesreću predati i pokajati. Srbija svjedoči porastu kriminala, potpunoj kontroli medijskih sloboda, estradizaciji političke sfere i porastu nasilja među mladima, što nam govori o tužnoj društvenoj zbilji srpske nacije. Iako su simbolički prikazi krvavog dlana i povici "Ubojice, ruke su vam krvave" snažni te je hvalevrijedna posvećenost iznimno velikog broja studenata i građana da prosvjede organiziraju u mirnom tonu bez podjela, izražavanje stavova prosvjednika o bitnim političkim pitanjima potpuno je eutanazirano, posebno stav o priključenju Srbije Europskoj uniji.

Polarizirane (ne)vrednote

Prvi kritičari medija dolaze iz redova skupine filozofa Frankfurtske škole koja je djelovala 1930-ih. To vrijeme nas, po inovacijama novih medija i razvoju političkog marketinga, itekako podsjeća na današnje digitalno doba. Kritičari Frankfurtske škole razotkrivaju simptome i posljedice pojednostavljenja kulturnih sadržaja. Tvrde da je glavna uloga kulturnih industrija radija i filma stvaranje umjetnih potreba kod ljudi s ciljem ostvarenja profita. Time se pojedinac, da bi preživio u takvom društvu, mora pridružiti općem ukusu, a posljedice su vlastita pasivnost i u konačnici podložnost manipulaciji.

Institut za društvena istraživanja (IfS) pri Sveučilištu u Frankfurtu tada je oko sebe okupio većinom intelektualce marksističkog usmjerenja koji su se kritički odnosili prema praksi u kapitalističkim društvima, ali su isto tako bili kritički nastrojeni i prema boljševičkim praksama bivšeg SSSR-a. Njihov interdisciplinarni pristup je uključivao filozofiju, sociologiju, politiku, estetiku i brojne druge znanosti te se danas naziva kritička teorija, odnosno kritičko sagledavanje društvene, medijske i političke stvarnosti. "Umjesto da ljudi kontroliraju nove tehnologije, događa se suprotno, nove tehnologije kontroliraju ljude" postaje njihov glavni argument. Objašnjavaju da same tehnologije po sebi nisu problem, već način na koji se koriste u kapitalizmu kako bi kontrolirale ljude, umrtvile njihove kritične sposobnosti i ograničile pobune protiv inherentno izrabljivačkog sustava. Naime, bujanjem holivudskih filmova B produkcije 1930-ih unazadio se kulturni ukus i publiku sveo na masu s najmanjim zajedničkim nazivnikom, dok je radio u domove donio masovnu kulturu, sport i nacističku propagandu.

Danas proživljavamo vrijeme koje po mnogočemu nalikuje tom dobu i važno je kritički sagledati posljedice dezinformacija kojima se hibridno ratuje preko kratkih digitalnih sadržaja koji često iskrivljavaju stvarnost. Propagandna mašinerija ruskog predsjednika Vladimira Putina razdire Europu potkupljivanjem političkih osoba i stranaka desnog radikalnog usmjerenja. Tehnooligarsi, u suradnji s vodećim politikama, monopolom kontroliraju algoritme društvenih medija. Poduzetnik Elon Musk sam se proziva tobožnjim borcem za slobodu govora u okviru djelovanja njegove društvene mreže X. Kineski Tik Tok je najpopularnija mreža mlade generacije, a istovremeno i velika baza podataka, a američki predsjednik Donald Trump nam pokazuje nenadmašivi talent kreiranja vlastite političke ličnosti u turbulentnom i frekventnom ritmu skrola.

Snažne ličnosti novog doba svoju interakciju s publikom ne ostvaraju samo javnim istupima, već i kontrolom digitalnog prostora u vlasništvu tek nekolicine ljudi. Neki od nedavnih primjera su uplitanje Muska preko mreže X u parlamentarne izbore u Njemačkoj, davanjem javne podrške radikalno desnoj opciji AfD ili Mark Zuckerbergovo ukidanje fact-checkinga, odnosno provjere točnosti tvrdnji u javnom prostoru Instagrama i Facebooka. Kao sudionici cjelokupnog političko-medijskog univerzuma uviđamo da smo na mrežama izloženi ekstremno polariziranim (ne)vrednotama i upitnim normama koje često nesvjesno dijelimo i širimo s ostalim istomišljenicima. Korisnici su sve više motivirani shvaćanjem onoga što smiju ili ne smiju činiti, a manje s dubljim proučavanjem problematike objavljenih sadržaja. Možemo se samo nadati da tehnokapitalistička opasnost koja gazi sve pred sobom iz smjerova Amerike, Rusije i Kine, neće zamijeniti europske demokratske modele solidarnosti.

Trumpova šok terapija

Kina je danas jaka gospodarsko-vojna sila te pravi protivnik i suradnik Amerike, a prvi put na inauguraciji američkog predsjednika Trumpa bio je i njihov visoki dužnosnik. Ipak, kojim argumentima će Trump, nakon što je rekao da želi zauzeti Gazu i Grenland, zabraniti kinesko zauzimanje Tajlanda. Doživljavanjem sve dominantnije pozicije Kine u svjetskom poretku, eurocentrično gledište na kartu svijeta se mijenja i u centar slike dolazi upravo Grenland kao teritorij kojim bi Kina izgradila novi pomorski Put svile u Arktičkom oceanu uz pomoć Rusije. Naime, Trump je još u prvom predsjedničkom mandatu rekao da razmatra pokušaj kupnje Grenlanda iz strateških razloga, a nedavno je na mreži X objavio da "za potrebe nacionalne sigurnosti i slobode u cijelom svijetu, Sjedinjene Države smatraju da su vlasništvo i kontrola nad Grenlandom apsolutna potreba."

Začetnik kritičkog dizajnerskog promišljanja, Buckminster Fuller 1960-ih dizajnirao je subverzivnu projekciju svijeta nazvanu Dymaxion karta. Radilo se o poliedarskoj kartografskoj projekciji Zemljine kugle na dvodimenzionalnu površinu. Namjera je bila prikazati Zemljine kontinente s minimalnim izobličenjem, pogotovo afričkog kontinenta u usporedbi s ostatkom svijeta. Svrha ove karte također je bila izbrisati ideološko poimanje suprotnih stana svijeta te podjelu na onaj prvi i drugi, bolji i lošiji, bijeli i crni, bogatiji i siromašniji, odnosno na Istok i Zapad te Sjever i Jug.

By Justin Kunimune - Own work, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=65694588

Na Dymaxion karti, upravo je Grenland pozicioniran u središte mape, čime je zamijenio eurocentričnu projekciju na kakvu smo do sada navikli. Grenland opet dolazi u središte pozornosti nakon novog promišljanja Trumpove podjele svijeta te njegovog redefiniranog doživljaja međunarodnog poretka i demokratskih dostignuća. Trump se ponaša kao trgovac koji uvijek traži maksimalni udio, što suprotnu stranu ostavlja u stanju šoka, a zatim u drugom krugu pregovara i dogovara plijen. Duboko je zabrinjavajuće što je pokrenuo priču o tome da želi zauzeti Grenland bez dogovora s Danskom i samim Grenlandom, povodeći se vlastitom racionalizacijom. Duboko je zabrinjavajuće i to što želi Palestince iseliti i pretvoriti Gazu u kozmopolitsku rivijeru za bogate. Ovakvo prekrajanje svijeta nismo vidjeli nakon Drugog svjetskog rata i pada Berlinskog zida te svih događaja koji su uslijedili nakon toga.

Trump nije pokazao očekivani interes za jače vojno sudjelovanje u Gazi ili volju za uništavanjem Hamasa već je direktno doveo u pitanje poimanje dviju država, Palestine i Izraela, koje je do sada bilo prihvaćeno. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu trenutačno ima apsolutnu pomoć Trumpa i ne izražava svoj stav o navedenom prijedlogu, dok je cijeli demokratski svijet protiv toga.

U nizu svakodnevnog šokiranja javnosti, Trump uvodi sankcije zaposlenicima Međunarodnog kaznenog suda (ICC) protiv američkih građana ili saveznika poput Izraela. Ovdje se radi o Trumpovom odgovoru na sudski nalog za uhićenje Netanyahua i na već otprije izdan nalog za uhićenje ruskog predsjednika Vladimira Putina. Međunarodni kazneni sud predstavlja civilizacijsko dostignuće i Hrvatska je u skupini od 79 država koje su osudile Trumpove sankcije i dale podršku Sudu. Hrvatska je bila jedna od država koja je potaknula njegovo uspostavljanje i da nije bilo takvog suda nitko ne bi sudio srpskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću za genocid nad Hrvatima i Bošnjacima.

U naručju tehnogiganata

Veliko Trumpovo izborno obećanje da će okončati rat u Ukrajini u jedan dan čim dođe na vlast se ostvarilo, ali u obliku iznenađenja kakvog je malo tko očekivao. Dan nakon razgovora Trumpa i Putina i najave pregovora o obustavi rata u sklopu kojih su planirali izostavili Europsku uniju i Ukrajinu, od američkog potpredsjednika J.D. Vancea na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji (MSC) slušamo šokantnu i kulturološki neprihvatljivu izjavu za sve čelne političare i građane Europske unije. Naime, umjesto da široj javnosti pruži kontekst razvoja budućih diplomatskih pregovora vezanih uz obustavu rata, Vance Europskoj uniji nameće kompleks manje vrijednosti, proziva ju za nedostatak slobode govora i predlaže joj američka viđenja o problemu migrantske krize. Ovim izlaganjem Vance pokazuje da u Trumpovskoj Americi nedostaju diplomatski kapaciteti, a želja mu je bila poniziti Europsku uniju i nagovijestiti novu eru u kojoj će o onima slabijima odlučivati oni jači, a to su carsko-kolonijalna Rusija, gospodarsko-komunistički div Kina i "opet velika" Amerika. Budimo svjesni da je Trumpovo poimanje slobode govora zapravo ukinuti sve regulacije Europske unije kojima se štitimo od profitnih interesa tehnogiganata i dominacije američke digitalne kulture. Dok Rusija vojno-informacijski napada Europu, Vance i Trump nam dociraju o našim demokratskim problemima koji su usporedno s onim američkim neusporedivi.

Predsjednik Ukrajine Vladimir Zelinski bio je spreman trgovati s Amerikom vrijedne prirodne resurse u vidu minerala i ruda koje Ukrajina ima u izobilju u zamjenu za vojnu pomoć i podršku. Ipak, bivši general Keith Kellogg, novi američki specijalni izaslanik za Ukrajinu i Rusiju, osim što je najavio da Europa neće sudjelovati u pregovorima o okončanju rata u Ukrajini, otkrio je da se od Ukrajine očekuju teritorijalni ustupci i da nisu spremni podržati njezino članstvo u NATO savezu. Dapače, Trump u nastavku ovog komunikacijskog prevrata, optužuje samog Zelenskog za trogodišnji rat. Činjenica jest da je Rusija već anektirala područje Donbasa i ne dopušta Ukrajini ulazak u NATO savez i dovođenje NATO snaga na granicu s Rusijom. Zasigurno će se i postaviti pitanje čije bi mirovne snage imale kontrolu nad tim prostorom ako dođe do sklapanja bilo kakvog sporazuma.

Mnogi čelnici Europske unije su reagirali da je ovakav obrat veliki izazov za Europsku uniju i cijeli demokratski svijet, jer se ruše temelji međunarodno-pravnog poretka. Zaključujemo da je Europska unija u razgovorima Trumpa, Putina i kineskog predsjednika Xi Jinpinga potpuno marginalizirana. Izazovi za Europu su politički, diplomatski, vojni i sigurnosni i nema se puno vremena za odgovor i definiranje stavova. Europska unija što prije treba djelovati, svakako ubrzati prijem zemalja kandidata koje imaju jasne proeuropske stavove i osposobiti i zajedničku europsku vojsku, zatim raditi na otklanjaju euroskepticizma i povratiti vjeru u stabilnu uniju koja i dalje prednjači u demokratskim, kulturnim i socijalnim procesima.

Odnos Hrvatske prema Trumpu je oprezniji od onog odnosa kada je tadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović s njim potpisala ekonomsku i političku Inicijativu triju mora (BABS). Svakako moramo biti svjesni da se tada radilo o Trump 1.0. komunikacijskom modelu, a da upravo gledamo i strepimo od Trump 2.0 autoritarnijeg izdanja i njegove najave da će odluke manjih zemalja, umjesto njih donositi glavne svjetske sile.

Naseljavanje pastoralnih krajolika

Problem ilegalnih migracija će u budućnosti sve više opterećivati Europu i Ameriku, posebice klimatske izbjeglice iz Afrike i Indije, kao i sve one potaknute zbog političkih nestabilnosti. Kao što je i najavljivao u predsjedničkoj kampanji, Trump se odlučio radikalno boriti protiv ilegalnih migracija iz Meksika i Južne Amerike te je najavio najveću deportaciju u povijesti. Hoće li njegov plan uspjeti u praksi tek ćemo svjedočiti. Neki od njegovih argumenata za deportaciju su opravdani, posebice kad se radi o migrantima optuženima za kaznena djela ili onima koji u Americi borave ilegalno. Postavlja se pitanje je li opravdan ovakav okrutan model deportacije, još ne zabilježen u povijesti? Dapače, osim upitne etičke dimenzije predviđa se da će njihov odljev ostaviti Ameriku bez vitalnih radnika i potkopati ekonomski rast.

Tek nekoliko dana nakon provedbe ove odredbe, Trump je iznio još jedan u nizu šokantnih prijedloga, već spomenut u tekstu, kako bi potpuno razrušeni pojas Gaze mogao postati obnovljena rivijera s turističkim kompleksima za bogatu elitu, gdje bi valjda do jučer istjerani Palestinci imali privilegiju da ovom nanovo naseljenom pastoralnom krajoliku služe kao radna snaga. Spomenuto nasilno iseljavanje naroda u kontekstu izgradnje novog svijeta na starom teritoriju i preuzimanje teritorija jednog naroda drugom narodu, a gdje su oba naroda povijesno naseljavala isti prostor, i sve to uz blagoslov zapadnog i modernog svijeta, iznova se proživljava.

Pri dizajniranju suživota Židova i Palestinaca na istom teritoriju nakon Drugog svjetskog raza, autori Adam J. Goldwyn i Renée M. Silverman opisuju povijesni kontekst kozmopolitskog modernizma Mediterana, ukazujući kako su se njegove estetske vrijednosti prevele u one etičke i političke. Poetika novog multikulturalnog mediteranskog prostora odbacila je tradicionalizam i bila je umotana imperijalističko-eurocentričnu ideologiju, odnosno u okvir u kojem će nekad marginalizirani narodi, u ovom slučaju Židovi, govoriti sami za sebe. Tendencije ove estetike ističu kozmopolitsku povezanost sa Zapadom dok se palestinskoj i arapskoj lokalnoj kulturi umanjuje njezina vrijednost. Tako je narodne mitologije i arhetipove pobijedila frigidnost zapadnjačkog rasuđivanja s ciljem interkulturne hibridnosti. Kulturna mješavina mediteransko-kozmopolitskog modernizma anticipirala je buduće postkolonijalne i post-strukturalističke brige koje će dominirati kasnijim razmišljanjima u humanističkim i društvenim znanostima 1970-ih.

Spomenimo i postojanje iznimno utjecajne kulturne teorije levantinizma 1960-ih, izraelske spisateljice i arapkinje-židovke Jacqueline Kahanoff, odrasle u Kairu. Kahanoff je začetnica promišljanja koje izaziva tradicionalne predodžbe o nacionalnom identitetu dovodeći u pitanje ideju homogene nacionalne države i promičući mješovite identitete. Govoreći iz pozicije manjina, ona obrađuje traumu prisilne homogenizacije nakon Drugog svjetskog rata i zapravo vidi neuspjeh levantinizma u kontekstu porasta arapskog i židovskog nacionalizma tijekom poslijeratnog razdoblja. Levantinizam unutar svoje kulturne mješavine povezuje arapski utjecaj i islamsku tradiciju jezika, arhitekture i društvenih običaja te europski utjecaj umjetničkih pokreta, tehnologija i kulinarske tradicije, uvažavajući vjersku raznolikost i međureligijski suživot.

Autorica Yifat Bitton kaže da levantinizam u svojoj biti prihvaća kozmopolitski pogled koji se hrani vezama između europskog Zapada i mediteranskog Istoka, dok kritiku levantinizma daje autorica Susan Slyomovics te kaže da je poetika doseljeničke umjetnosti modernizma kolonijalnim naseljima zapravo okupirala tradicionalnu umjetnost i mediteransku arhitekturu, primjerice onu palestinskih Arapa, a kroz diskurse o hibridnosti posjedovanja i pripadanja mjestu, zapravo se otela zemlja domorodcima.

Oligarhijski kapitalizam

Inauguracijska uniforma Melanie Trump njujorškog dizajnera Adama Lippesa sažela je jedinstveni retro duh 1930-ih godina i najavila razdoblje straha od moderne autokracije tehnokapitalizma koja nas očekuje u narednim godinama. Žena graciozne slavenske ljepote do sada nije posrnula u vlastitoj poetici stoičkog podnošenja ponašanja svojeg kontroverznog muža. Uspravnim vojničkim držanjem i decentnim stilom odijevanja Melani glumi nimalo laku ulogu bivanja profesionalne supruge najpopularnijeg i najnepredvidljivijeg političara na svijetu. Cjelokupna inauguracija je zbog sigurnosnih razloga bila izmještena u zgradu Kapitola, a od uzvanika je najveću pozornost zadobila loža tehnomilijardera.

Melania Trump (Foto REUTERS/Chip Somodevilla/Pool via CNP)

Unutar tog paradigmatski drugačijeg ceremonijalnog postava, Melania se kao svjetionik razuma, na distanci i dostojno držala u spomenutom odjevnom izdanju, koje neizrecivo podsjeća na kostim glavne glumice u filmu "Gospodin Smith ide u Washington" redatelja Franka Capre gdje u kultnoj sceni u prostorijama Kongresa pruža moralnu podršku ojađenom mladom senatoru. Capra je 1930-ih navedeni film ostvario kao čin revolucije i suprotstavljanja nacizmu a posebice propagandnim filmovima njemačke redateljice Leni Riefenstahl. Film su nacisti zabranili u okupiranoj Francuskoj, a kritiziran je i kao ujedno antiamerički i pr-komunistički u SAD-u zbog kritike korupcije i demokratskih procesa u SAD-u.

Radnja filma prati naivnog mladog idealista koji igrom slučaja postaje američki senator, a dolaskom u Kongres uviđa da politika nije toliko plemenita. Vrlo brzo dolazi u izravan sukob s najmoćnijim vlastodršcem političke scene, medijskim magnatom koji kroz potplaćivanje medija i senatora, upravlja donošenjem njihovih odluka u korist osobnog bogaćenja. Također, osim spomenute odjevne kombinacije, cjelokupna ikonografija filma upozorava na simboliku koju Trumpova era donosi sa sobom.

Crno-bijeli film tada najpopularnijeg holivudskog redatelja, iz doba dok su filmovi još imali moralnu poruku i sretan završetak, zlikovce i dobrice, elitiste i potlačene, kauboje i Indijance, govori o sukobu američkih ideala i stvarne političke prakse te postavlja pitanja o temeljima demokracije. U narodu popularan, Bernie Sanders, s druge strane mogao bi predstavljati utjelovljenje mladog senatora iz navedenog filma jer u američkom Senatu često oštro napada nove Trumpove politike za koje kaže da su dizajnirane da bogate Amerikance učine još bogatijima, time misleći na Jeffa Bezosa, Marka Zuckerberga i Elona Muska, koji su se od dolaska Trumpove vlasti, dodatno obogatili u nepojmljivim iznosima milijarda dolara.

Cenzura nepoželjnih kultura

Nezavisni senator Bernie Sanders kaže da bi tehnomilijarderi običnom puku prikrili istinu o tome koliko bogatstva stječu, u medijima potiču diskusije o ideološkim problemima. Da bi zamaglili percepciju o stvarnim problemima nejednakosti, siromaštava i kriminala, u javnosti Trump i Musk vode bitku s fokusom na cenzuriranje nepoželjnih kultura. U trenutačnom obračunu, Musk kao voditelj Odjela za vladinu učinkovitost (DOGE) radi na zatvaranju različitih saveznih agencija. Musk izaziva oduševljenje kod pristalica nastojanja da se radikalno smanji državna potrošnja i restrukturiraju prioriteti Sjedinjenih Država. Istovremeno, drugi dio javnosti proziva njegove ovlasti nad ukidanjem agencija koje je osnovao i financirao sam Kongres. Američka i svjetska publika zapanjena je činjenicom da je Musk dobio otvoren pristup saveznom sustavu plaćanja te svim osobnim podacima milijuna Amerikanaca. Osim što će imati mogućnost manipulirati tuđim podacima a da nikome ne odgovara, Musk će imati izravan uvid u najosjetljivije podatke o konkurenciji, jer prisjetimo se, on i dalje od iste Vlade dobiva poticaje za vlastite privatne tvrtke.

Šok i nevjericu je izazvalo i potpuno ukidanje Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) osnovan 1961. godine od strane predsjednika Johna F. Kennedyja. Agencija je igrala je ključnu ulogu u neizravnom promicanju ciljeva američke vanjske politike kroz slanja humanitarne pomoći i poticanja razvoja civilnog društva u zemljama koje se suočavaju s globalnim izazovima poput rata, siromaštva i bolesti. DOGE je također demontirao i DEI politike raznolikosti, jednakosti i uključenosti, koje je pokrenuo njegov prethodnik Joe Biden. Politike kojima se promicalo pravedno sudjelovanje svih skupina pri zapošljavanju, a koje su povijesno bile podložne diskriminaciji na temelju identiteta, spola, rasa ili invaliditeta, nailazile su na oštre kritike mnogih tvrtki zbog prakse sugeriranja preferencijalnog tretmana nekih skupina u odnosu na druge.

Svakako, veliki tehnološki divovi poput Mete i Amazona jedva su dočekali ukidanje DEI politika i potpuno promijenili paradigmu promišljanja. Od načela "jednakosti za crnce" i "LGBTQ+ prava" sada potiču "izgradnju najboljih timova s najtalentiranijim ljudima bez obzira na karakteristike poput rase, spola itd.", što je njih naravno daleko jednostavnije i profitabilnije. Nadalje, DOGE također stvara širi politički pritisak da se u javnom obrazovanju cenzuriraju određene vrste sadržaja i rasprava u učionicama koje uključuju podučavanje o određenim temama kao što su rasa, spol, LGBTQ+ identiteti, feminizam, klimatske promjene i američka povijest. Dugoročne implikacije na akademsku slobodu i intelektualnu raznolikost su postale predmetom intenzivne rasprave, budući da će škole, nastavnici i znanstvenici, kako bi izbjegli pravne ili profesionalne posljedice, prestati raspravljati o navedenim bitnim društvenim, političkim i kontroverznim temama koje potiču svijest o kritičkom promišljanju.