Europa je na raskrižju između veće strateške autonomije i dezintegracije

Nakon tri godine ukrajinskog rata vodi li put prema miru ili prema nastavku sukoba; može li Donald Trump doista okončati rat i koja je cijena toga - pitali smo doc. dr. sc. Branka Kasala s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru?

- Okončanje rata u Ukrajini (agresije na Ukrajinu) svakako je moguće, ali kako bi se to i ostvarilo, potrebno je oblikovanje prostora za pregovore. U tom smislu može se promatrati pozicija i uloga Donalda Trumpa. On sebe vidi i u javnosti predstavlja kao dealmakera (osoba koja ima izvrsnu sposobnost postizanja dogovora), a taj pedigre proizlazi iz njegove poslovne karijere.

Ono što oblikuje taj svjetonazor je misao kako se dogovori mogu sklapati na način da sve strane, uključene u njih, budu zadovoljne i da iziđu iz pregovora s osjećajem kako su ostvarile svoje ciljeve i izašli kao pobjednici (tzv. win-win ishod). U sferi međunarodnih odnosa upitno je može li se primjenjivati ista strategija, tu prevladavaju ideje nulte sume gdje jedna strana na kraju izlazi kao pobjednik, a druga kao gubitnik.

U današnjem postmodernom i hiperinformacijskom svijetu ta pobjeda ne treba nužno biti konačna i konkretna (npr. rusko osvajanje Ukrajine), već je važnije stvoriti dojam kako je pobjeda ostvarena i cilj postignut. U tom smislu treba promatrati ruski pristup mirovnim pregovorima. Vlast u Moskvi svako će okončanje sukoba u Ukrajini proglasiti apsolutnom vlastitom pobjedom bez obzira na to koliko će se taj ishod razlikovati od prvih ciljeva zbog kojih je Rusija započela sukob. S druge strane može se očekivati da će i Trump svako okončanje sukoba predstavljati kao vlastiti uspjeh. U kontekstu tih dviju pretpostavki može se izvući zaključak da će Ukrajina kao najslabija strana u tom trokutu biti percipirana kao najveći gubitnik. Međutim okončanje sukoba, očuvanje ljudskih života i prestanak razaranja svakako se nalaze visoko na listi prioriteta Volodimira Zelenskog i stoga postoji snažna motivacija da se postupak mirovnih pregovora napokon pokrene.

Što se tiče cijene mira, o njoj će odlučivati dionici pregovora, a konačni račun u najvećoj će mjeri snositi sama Ukrajina, figurativno kazano. Vjerojatno će doći do prihvaćanja stanja na terenu gdje Rusija kontrolira velik dio međunarodno priznatog ukrajinskog teritorija. Trumpova administracija djelovat će vjerojatno u tom smislu prema Ukrajini.

Kao opis stanja mogla bi se upotrijebiti sintagma "zemlja za mir" koja dolazi iz bliskoistočnog konteksta. Teško je pretpostaviti konačan izgled mirovnog sporazuma, ali naznake o tome kako će se odvijati pregovori i kako im pojedini protagonisti pristupaju govore nam da će osim na Ukrajinu on imati velike posljedice i na Europsku uniju. U Europi će doći do konačnog raskida sa zaključcima iz Helsinkija 1975., potencijalno će se pojaviti nova granična pitanja, otvara se prostor za novu utrku u naoružanju, trebat će se uložiti u obnovu Ukrajine i očuvanje njezine političke stabilnosti (dok će ruska strana činiti sve da Ukrajina postane nefunkcionalna država koju bi mogla kontrolirati).

Zašto rat traje toliko dugo i tko snosi odgovornost za dramu ovakvih razmjera?

- Primarnu odgovornost za rat snosi strana koja ga je pokrenula, a zašto rat nije okončan, moglo bi se proglasiti grijehom propusta. Taj teret nose različiti akteri i na zapadu i na istoku. Rat traje toliko dugo jer nijedna strana nema ljudsku, materijalnu i tehnološku nadmoć da prisili protivnika na kapitulaciju, a istovremeno imaju još dovoljno resursa da mogu nastaviti voditi rat ovog intenziteta. To je priroda ovoga rata, koji je prošao kroz razne faze, gdje su i jedna i druga strana imale određene trenutke uspjeha.

Međutim, vidljivo je kako je od neuspješne ukrajinske ofenzive u ljeto 2023. ruska strana u prednosti. Rusija je od tada ostvarila vidljive teritorijalne pomake i osvojila neke važne urbane centre, ali cijena koja je pri tome plaćena bila je visoka. Ukrajina, uz podršku Zapada (često je ta podrška bila s figom u džepu), uspijeva održavati bojišnicu, ali sve veći problem postaje osiguranje dovoljnog broja ljudi za ukrajinsku vojsku.

EU i bivša američka administracija vidjeli su mogućnost da ovaj sukob iskoriste za slabljenje Rusije i njezinih vojnih, ljudskih i financijskih kapaciteta i u tome su u velikoj mjeri uspjeli bez obzira na to što ruska strana pokušava konstruirati sliku o vlastitoj vojnoj i gospodarskoj snazi. Cijena koju Rusija plaća u ovom sukobu svakako je visoka.

Nova Trumpova administracija problemu pristupa na drugi način i spremna je prihvatiti Rusiju kao partnera u pregovorima, i to je svakako bitna promjena paradigme. Jer Rusija i Vladimir Putin SAD uvažavaju kao najmoćniju zemlju svijeta, ali paralelno traže poziciju za sebe kao velike sile koja utječe na oblikovanje međunarodnog poretka. Samo pokretanje dijaloga na toj premisi Putinov je uspjeh i on će svaki ishod pregovora predstaviti kao pobjedu Rusije i početak stvaranja nove arhitekture međunarodnih odnosa u kojima Rusija zauzima važno mjesto.

Kako komentirate rezultate Minhenske sigurnosne konferencije i položaj EU-a u novom globalnom poretku?

- Minhenska sigurnosna konferencija potvrdila je da među zapadnim saveznicima postoje ozbiljne razlike na mnogim poljima, Ukrajina je samo jedno od pitanja. Govor J. D. Vancea, Trumpova potpredsjednika, bio je fokusiran ponajprije na vrijednosna pitanja poput slobode govora. On je u svom istupu, mimo diplomatske prakse, komentirao unutarnje stanje u mnogim europskim zemljama gdje je upozorio na problem ograničavanja političkih sloboda u Europi na temelju konsenzusa unutar političkog establišmenta.

Europska unija u tom se kontekstu nalazi u nezavidnoj poziciji: iako želi demonstrirati stratešku autonomiju, njezina vojna i ekonomska ovisnost o SAD-u je očita. EU birokracija, na koju se Vance također referirao, postala je golemi problem. Termin "duboke države" koji već neko vrijeme postoji u političkom govoru SAD-a može se upotrijebiti kao najbolji označitelj za briselsku birokraciju. Ta nakupina birokrata (bez demokratskog/izbornog legitimiteta) stvara enormne količine zakonskih propisa koji oblikuju živote milijuna ljudi, a ne snosi nikakvu odgovornost i zadržava svoju moć bez obzira na izborne mijene koje se događaju. Najbolja ilustracija birokratskih tlapnji u koje je Europa upala je nedavna konferencija o umjetnoj inteligenciji koja je održana 10. i 11. veljače u Parizu, gdje se Europa nameće kao regulatorna supersila, a u stvarnosti nema apsolutno nikakav utjecaj na razvoja AI tehnologija.

Budućnost Europe izravno će ovisit o ishodu mirovnog sporazuma u Ukrajini. Europa se nalazi na raskrižju između veće strateške autonomije ili dezintegracije. Naravno, više je putova kako se oba ta scenarija mogu odvijati, ali neke promjene sigurno će nastupiti kao rezultat europske akcije ili njezina izostanka. Realpolitika sugerira da će EU imati ono mjesto u međunarodnim odnosima za koje se izbori. Međutim, EU, kao zajednica nacionalnih država, imaginaciju svojega budućeg razvoja može temeljiti samo na uvažavanju aspiracija nacija koje ju čine. Demokratski legitimitet nacionalnih država treba ostati temeljna odrednica budućnosti EU-a. Mislim da bi svaki pokušaj političke reforme koji bi išao u suprotnom smjeru doveo do snažne protureakcije, a onda bi i sudbina EU-a bila upitna.