TAMARA ŠOLETIĆ: TELEVIZIJA ME UČINILA POPULARNOM, NO UVIJEK SAM OSTALA VJERNA KAZALIŠTU

Roditi se i odrasti na daskama koje život znače malo tko ima čast. No, zahvaljujući ocu - Karlu Šoletiću, zadarskom lutkaru, jedna od najpoznatijih zadarskih glumica od rođenja je bila okružena glumcima, lutkama, te kreativnošću koja je živjela u Kazalištu lutaka Zadar (KLZ). Kada su mu, kao mladom glumcu, u Kazalištu lutaka dodijelili stančić smješten tik iznad scene, pucketanje starih dasaka, kostimi i svjetla pozornice postali su sastavnim dijelom života njegove kćeri Tamare, koja je proslavila 35 godina lutkarsko–glumačke karijere u Kazalištu lutaka Zadar. Svojim sugrađanima poznata prvo kao lutkarica, a onda kao dramska i filmska glumica, Tamara Šoletić jedno je od najpoznatijih imena ansambla KLZ. Prvih je pet godina tako provela živeći u kazalištu. Već je tada, kazala nam je, razvila ljubav prema lutkarstvu, promatrala i proučavala glumce, te upijala ono što je vidjela.

- Zato mi se i čini da ne slavim nikakvu obljetnicu, jer sam cijeli život u kazalištu, kazala je na početku.

Između košarke i pozornice

Lutkarstvo je njezin cijeli život. KLZ je, uvjerena je, Zadru donijelo više zlata i priznanja od ikojeg sportaša.

- Zadar je po lutkarstvu, koje kazalište njeguje već 80 godina, itekako poznato u cijeloj Hrvatskoj. Rodila sam se u Jazinama, između zvuka škripe tenisica iz košarkaške dvorane i glazbe iz kazališta. Tamo sam prohodala i na toj se pozornici družila s glumcima. Slušala sam i pratila glumačke probe, kazalište je bio moj vrtić. Gledala sam sve predstave koje su postavili i pamtim sva lica koja su prošla kroz kazalište. Lutkarstvo i gluma zato su za mene bili jedini izbor, prisjetila se Šoletić. Kroz proučavanje drugih lutkara na pozornici, dodaje, bilo joj je lakše naći svoj vlastiti glumački i lutkarski izričaj kasnije u životu.

- Kad god sam bila na pozornici, imala sam sliku sebe kao male djevojčice dok u gledalištu gledam prema pozornici. Zato sam i osjećala je li moj izričaj na pozornici dobar, kako lutka izgleda i ponaša se, te koliko je uvjerljiva, kazala je glumica te dodala kako se i ova kazališna sezona, kao i svaka od premijere, zaključila predstavom Crvenkapica, a koja se nije promijenila od prvog dana, od dana kada je počela igrati.

- To je raritet u kazališnom svijetu i namjerno smo je sačuvali nepromijenjenom. Ja sam ju gledala kao dijete, a potom moja djeca. Ja sam gledala svog oca, a moja djeca mene. U publici nam tako sjede gledatelji koji su danas bake i djedovi, a sami imaju sjećanja na svoju Crvenkapicu koju gledaju s unucima.

Kuća uspomena

Napustiti svoj dom – Jazine, zato joj je, ističe, bilo iznimno teško. Svaki hodnik, svaki kut kazališta, za nju je bio prepun uspomena. Prijeći u novi prostor i novi život kazališta, dodaje, bio je iznimno zahtjevan, no godinama se čekalo na useljenje u novu kazališnu kuću.

- Bili smo presretni kada smo se napokon preselili, iako je cijeli proces bio jako emotivan. Prešli smo u bolje sutra, no, ipak vjerujem da Jazinama treba nova, bolja budućnost. Taj je prostor u kolektivnoj svijesti Zadrana itekako značajan, ali je ovako napušten i oronuo najgora opcija. Vrijeme nas uči da život ide dalje i da taj prostor živi nekim drugom duhom, no ja bih rado da dio starog duha Jazina ostane živ. Arhitektonski gledano, malo je dokaza kao što su Jazine ostalo u gradu. Kakva je budućnost tog kompleksa, to ne mogu prejudicirati, no svakako treba sačuvati povijest koja se tamo plela, smatra Šoletić. Nukleus je to grada, odakle su potekli mnogi zadarski velikani – umjetnički i sportski.

Silno uzbuđenje i euforija od sreće i zadovoljstva, teme i osjećaja odgovornosti još su joj uvijek živi u sjećanju na njezinu prvu premijeru – Ribara Palunka i njegovu ženu iz 1989. godine.

- Moje prvo profesionalno pojavljivanje na pozornici u Jazinama ipak je bilo u predstavi kada sam kao mlada glumica uskočila u cipele iskusnijih kolega, i to u opernoj predstavi Ero s onoga svijeta. Kolege lutkari i glumci zato su pojedinci koji su obilježili moj život i karijeru, pomogli mi da rastem kao lutkarica i bili sa mnom u svakom dijelu mog života. Oni su nenadoknadivi. Kao ljudi, osobnost, glumci, naglasila je Šoletć.

Desetljeća lutkarstva

Kazalište je uvijek raslo i razvijalo se temeljeno na jakim ženskim glasovima. Od Milene Dundov, koja je odgojila generacije zadarskih lutkarica, do Tamare, Gabrijele Meštrović – Maštruko, Vjere Vidov, Sanje Grgina i Anđele Ćurković – Petković, koje su također već desetljećima članice ansambla KLZ.

- Zajedno smo sazrele kao žene i glumice. Mali smo kolektiv, te naš posao iz nas izvlači emocije i otvara nas svijetu. To su žene koje me poznaju bolje nego neki bliski prijatelji, upravo jer zajedno dijelimo dobro i loše, emocije i uzbuđenje. Svjedočimo našim kreativnim procesima, te vidimo kako svaka od nas raste i razvija se kao lutkarica. Kazalište je uvijek bilo prepoznatljivo po svojoj ženskoj energiji, naglasila je.

Mlade glumice polako uskaču u uloge koje je ona godinama igrala, sprema se polako smjena generacija, što joj, ističe, više ne smeta. Jedan je period, ipak, priznaje, bila nezadovoljna kada bi redatelji u podjelama uloga prednost davali mlađim glumicama. No, prihvatila je da polako ide prema mirovini, jer lutkarstvo je iznimno fizički zahtjevno.

- Godinama sam hodala na koljenima i na sebi nosila težak teret lutaka. Lutkarstvo traži zaigranost i dinamiku, tjelesnu i mentalnu, što ipak bolje pristaje mladim glumcima. No, glumac i mirovina ipak ne idu zajedno, jer glumac mora biti na pozornici. Iza mene su i periodi kada nisam bila na pozornici, što me jako mučilo, no to je iza mene, istaknula je Šoletić.

Škola glume

Iako ju Hrvatska prvenstveno pamti po televizijskim i filmskim ulogama, Šoletić na rukavu ponosno nosi znak Kazališta lutaka Zadar, te ističe kako je prvo lutkarica, a potom glumica.

- Lutkarstvo je ono što sam ja. Okušala sam se i surađujem s našim dramskim kazalištem, te probala sve rodove glume. Televizija je čudesan medij koji me odmah učinio popularnom. Jako mi je bila intrigantna, no, nikad nisam otišla iz Zadra. Uvijek sam ostala vjerna svom kazalištu. Da sam mlađa, možda bih donijela neke druge odluke, no kultura se mora raditi i izvan Zagreba. To smatram svojom misijom, pojašnjava Šoletić, rekavši kako su iskustva i poznanstva koja je stekla kroz godine nezamjenjiva, no lutkarstvo ju je naučilo svemu što zna o glumi.

- Kazalište lutaka Zadar mjesto je mog života i profesionalnog rasta. Lutka je svestrana. Čovjek se sakrije iza lutka, postane lutka. Dok si u dramskom teatru ograničen zakonima vlastita tijela, lutkarstvo je neusporedivo maštovitije od bilo kojeg drugog medija. Gledati na lutkarstvo kao na karijerni neuspjeh pojedinaca koji nisu uspjeli doći do žive scene za mene je zato potpuna budalaština. Lutkarstvo je umjetnost za sebe. Mi smo specijalizirani u toj vještini. To je zanat i poseban način razmišljanja, drži Šoletić, naglasivši kako se lutkari u svom radu uvijek vode mišlju kako svaka stvar mora imati svoju dušu, koja se na pozornici može oživotvoriti.

Neka bivša vremena

- Maštač je esencija duše. Lutkarstvo je zato više od rada na pozornici. To je način razmišljanja i hodanja kroz život. Simbioza lutke i lutkara zato je vrlo metafizička. Rad s djecom i za djecu i mlade za mene prvenstveno počiva na iskrenosti lutkara i neposrednosti djece. Žamor u publici za nas je zato dobra stvar, jer nam govori kako su djeca zainteresirana i intrigirana onime što igramo. Naš je zadatak da ih začaramo i pokrenemo njihovu maštu, pojasnila je Šoletić. Kazalište lutaka početak je odgoja djece u kazališnu publiku, iako je fokus uvijek na doživljaju.

- Nisam sklona sentišu da je sve bilo bolje kada smo bili mlađi, ali svakako je bilo više stvaralaštva, kao i ansambl predstava, koje su bile naš prozor u svijet. Danas se rade male predstave, što meni nikada neće biti jasno, dodala je. Upravo svoj prvi profesionalni nastup – Ribara Palunka i njegovu ženu, gdje je igrala najmlađu morsku djevicu, pamti kao komad u kojem se u potpunosti ostvarila kao lutkarica.

- Branko Stojaković, Antun Dolički, Edi Majaron samo su došli i posložili predstavu prema svojim vlastitim vizijama. Prasak i ushit koji se u meni rodio izvodeći taj komad neponovljiv je osjećaj, koji se rijetko doživi. Ponovilo se to i u Juditi Marina Carića. Ne sjećam se tegoba rada na tim komadima. Najveće smo naše predstave napravili kao u "čas posla". Iako iza kreacije svake predstave stoje sati rada i truda, neke su jako teške, kako zbog svoje priče, tako i njezine izvedbe na pozornici. Cijeli period njihova nastanka tako prati osjećaj težine na koji zaboravimo jednom kada ju počnemo izvoditi. No, ovakvi veliki komadi za mene nikad nisu nosili takav osjećaj težine. Bile su lagane kao perce, sjetila se Šoletić.

Revolucija lutkarstva

Iza sebe tako nosi brojne uspomene, prijatelje i predstave koje publika nikada neće zaboraviti.

- Naš najveći zajednički trenutak tako se ukazao u obliku Robinzona Sunnyija Sunninskog. Kad bi igrali tu predstavu, svaki bi nam se put dogodilo nešto nadzemaljskog. Također, Avanture Mupija i Čupija i dan-danas je omiljena kod publike. Puna je dinamike, glazbe, boja i poruka. Zato još i dobivam reakcije na nju, zaključila je Šoletić, koja se, zajedno s kolegama, nikad nije libila uhvatiti u koštac i s najtežim produkcijama, promovirajući istovremeno lutkarstvo kroz predstave za odrasle, po čemu je zadarsko Kazalište lutaka svjetski poznato.

- Kazalište lutaka je sveprožimajuće. Od glasa, do scenografije i lutaka. U svom sam životu i karijeri vidjela sve mijene lutkarstva. Kao dijete bih se svaki put kada bih lutkara vidjela na pozornici uvijek jako razočarala. Njegova bi mi pojava rušila čaroliju priče. Današnje je lutkarstvo drugačije. Mijenjalo se upravo u Zadru. Postojani kositreni vojnik napravio je revoluciju u lutkarstvu. Srušio paravan i uveo dimenziju u naš posao. Mi smo kompletni glumci. Mora se prvo biti glumcem da bi se moglo biti lutkarom. Svaki se lutkar zato snađe u dramskom kazalištu. Rad u obrnutom smjeru zato je puno teži. Naš je način rada i razmišljanja istodobno bez ograničenja, te je zbog toga i zastrašujući, zaključila je Šoletić.