François Beaune: PRIČE NE ZAVRŠAVAJU U LADICI - ONE PUTUJU I PRONALAZE SVOJU PUBLIKU

Priče su se te večeri u Knjigozemskoj nizale jedna za drugom – istinite, osobne i ogoljene, ali i univerzalne. U središtu pozornosti bio je francuski pisac, sakupljač priča François Beaune, koji je Zadranima predstavio svoj međunarodni projekt »Istinite priče s Mediterana« (Histoires vraies de Méditerranée) – digitalnu knjižnicu stvarnih priča iz zemalja koje dijele obalu i sudbinu Sredozemlja.

Naime, Beaune bilježi priče u pisanom i zvučnom obliku, u jezicima u kojima su izvorno ispričane, uključujući dijalekte i govore, a sve s ciljem da zadrži njihovu autentičnost i glas onih kojih ih dijele. U prvom dijelu večeri okupljenima je približio kako i zašto je nastao projekt, koje metode koristi u njegovoj realizaciji te na koncu zašto je važno da priče ostanu upravo takve kakvima ih ljudi sami izgovaraju. Drugi dio večeri protekao je u opuštenoj atmosferi, uz otvoreni razgovor i razmjenu, a Zadrani su imali priliku podijeliti i neke od svojih osobnih priča, dok je Beaune sve to snimao diktafonom.

Više o samom projektu, njegovim počecima, kriterijima za ono što naziva »true story« ili »istinitom pričom«, Mediteranu kao poetskom i političkom konceptu, te o razlozima zbog kojih je stigao upravo na Jadran, u razgovoru nam je otkrio Beaune.

Od Španjolske do Gaze

Kako je sve počelo – što vas je potaknulo da krenete u prikupljanje priča s Mediterana? Kako prikupiti prave priče?

- Počeo sam 2011. godine, u vremenu velikih previranja – Španjolska, Tunis, Libija, Sirija, Egipat... sve te zemlje bile su u borbi za slobodu. Osjetio sam potrebu da putujem, da slušam ljude i zabilježim njihove priče. Krenuo sam iz Španjolske, pa nastavio kroz Maroko, Nigeriju, Tunis, Egipat, Libanon... Bio sam i u Izraelu i Palestini – nažalost, nisu mi dopustili ući u Gazu, i to mi je tada bilo jako žao. Ali kasnije sam ipak uspio prikupiti i dodati priče iz Gaze. Sve je to bio dio šire slike. U nekom trenutku shvatio sam da mi nedostaju priče s Jadrana. Da nisam dotaknuo taj prostor. Upravo zato sam sada ovdje, u Zadru. Ovaj projekt »Istinite priče s Mediterana« postoji kako bih saznao tko su ti ljudi – da kroz njihove priče upoznam ovaj prostor iznutra, ne samo geografski, već i emocionalno, kulturno i ljudski.

Što su »Istinite priče s Mediterana«?

- To je kulturni projekt i digitalna knjižnica koju sam pokrenuo 2013. godine u sklopu programa Marseille-Provence – Europske prijestolnice kulture. Cilj je bio prikupiti stvarne priče iz života stanovnika Mediterana, ispričane u njihovim izvornim jezicima. Te priče oslikavaju kompleksnu stvarnost i raznolikost života na Mediteranu, i upravo kroz njih pokušavam približiti koliko je to područje slojevito i bogato različitim perspektivama. Iz tog projekta nastale su i konkretne forme – knjiga »La Luna dans le Puits« objavljena na Le Monde.fr, zatim zvučne priče za Art Radio, kao i kazališni nastupi temeljeni na tim pričama. Od 2015. godine projekt djeluje kroz istoimenu udrugu, putem koje smo proveli više od trideset projekata i uključili više od 3.300 sudionika. Naša web stranica projekta nije samo arhiv, ona je i multimedijalna knjižnica i interaktivna platforma. Korisnici ondje mogu slati vlastite priče – bilo u tekstualnom, zvučnom ili video formatu – i tako aktivno sudjelovati u stvaranju zajedničkog identiteta Mediterana.

Iskrenost kao kriterij

Kako biste osobno opisali Mediteran i na koji način vaš projekt doprinosi očuvanju i širenju mediteranskih priča?

- Moja definicija Mediterana je iduća: »Mediteran su ispucale usne – gornja govori latinskim, donja arapskim jezikom. Kad pokušava udahnuti, boli je, peče, jer su posvuda stražarnice, bodljikave žice i nadzorne točke koje joj ne daju disati.« Za mene je to snažna slika složenosti, napetosti, ali i bogatstva različitosti koje Mediteran nosi u sebi. Priče koje se nalaze u našoj bazi podataka, na mrežnoj stranici projekta, strogo su »copyleft«, odnosno donirane od samih ljudi. Time im se omogućuje da nastave živjeti jer ih umjetnici i pisci mogu koristiti u svojim djelima, dati im novi oblik, poslati ih na put, nositi ih sa sobom i dijeliti dalje.

Što tražite od priče?

- Tražim slobodu pojedinaca – za mene nema bolje teme od toga. To može biti i sasvim mala anegdota, ali ako je relevantna, ako nosi istinu i osjećaj – onda je vrijedna. Ne postoji dobra ili loša priča, ono što je ključno jest kvaliteta – iskrenost, autentičnost. Svim sugovornicima postavljam ista pitanja - je li to priča koju želite podijeliti sa svijetom? To može biti priča o obitelji, smrti, ratu, sportu, ili bilo čemu drugome. Nema ograničenja. Kroz te priče – bez obzira na temu – mi otkrivamo jedni druge.

Što za vas čini jednu priču istinitom? Kako prepoznajete priču koja zaslužuje biti ispričana – što je čini »istinitom«?

- Za mene je priča istinita ako poštuje osnovnu definiciju – da je kratka i da nije mitološka. Ne tražimo stroge dokaze niti provjeravamo činjenice jer nismo policija. Umjesto toga, vjerujemo osobi koja priču priča, čak i ako postoji mogućnost da je nešto izmislila.

Bitno nam je njezino iskustvo, način na koji je ispričana i što ona otkriva o svijetu oko nas. Ponekad mi se, kao i drugima, dogodi da mi netko ispriča priču za koju svi vjeruju da je istinita, a kasnije se pokaže da je riječ o urbanoj legendi. No i to je dio procesa – vrlo zanimljiv, jer pokazuje kako kolektivna mašta i uvjerenja mogu oblikovati ono što smatramo »istinitim«.

Empatija kroz priče

Jesu li priče koje prikupljate više lokalne ili univerzalne?

- Rekao bih da su sve priče koje prikupljamo vrlo lokalne, ukorijenjene u konkretnim mjestima i kontekstima – bilo da dolaze iz Palestine, Casablance ili Barcelone. No istodobno su i univerzalne. Ljudi se mogu poistovjetiti s tim pričama, osjetiti empatiju, pronaći nešto svoje u njima. Te priče donose kompleksnost i otvaraju novu razinu razumijevanja svijeta oko nas. One nas uče da uzmemo vrijeme za nešto što nam često nedostaje – za slušanje drugih.

Zašto je digitalna knjižnica važna?

- Prije svega zbog slušanja i lake dostupnosti. Moramo iskoristiti mogućnosti koje nam tehnologija danas pruža. Na primjer, postoji stranica »True Stories of Sardinia«, gdje su priče objavljene na različitim jezicima i dostupne online – dakle, ljudi žele dijeliti svoje priče, pa čak i glazbu i glazbenu tradiciju Sardinije. S tim se pričama može svašta napraviti – one postaju materijal koji može inspirirati. No važno je razumjeti da te priče u svom izvornom obliku nisu ničije vlasništvo. Tek kada neki umjetnik od njih napravi nešto, bilo knjigu, glazbeno djelo, koncert, onda to novo djelo postaje autorsko. Tu je ključna razlika između sirovog materijala – samih priča – i onog što nastaje kada te priče posluže kao nadahnuće za nešto novo.

Kako je prošlo predstavljanje projekta u Zadru i na koji način prikupljene priče dalje žive kroz vaš rad?

- U prvom dijelu večeri predstavio sam Zadranima svoj projekt – objasnio sam kako prikupljam istinite priče s Mediterana, na koji način radim i što je cilj svega toga. Drugi dio večeri bio je zamišljen kao opušteno druženje, prostor u kojem smo kroz razgovor, predstavljanje postojećih priča i međusobnu razmjenu, dijelili i prikupljali nove priče – one koje su prisutni poželjeli podijeliti. Priče koje prikupljam bilježim u literarnom obliku, ali i kao audio zapise, u njihovim izvornim, često usmenim jezicima.

U Zadru su neki ljudi govorili na engleskom, drugi na hrvatskom, a posebno me dojmila razina izražajnosti i artikulacije na engleskom jeziku. Te priče ne završavaju u ladici. One putuju, transformiraju se i pronalaze svoju publiku u različitim formatima. Moj projekt im daje život kroz internet, knjige, umjetničke radove i, naravno, kroz usmenu predaju. Više o svemu može se pronaći na službenoj web stranici projekta, gdje se nalazi i online knjižnica istinitih priča s Mediterana – histoiresvraies.eu.

Bez predodžbi

Što se nadate otkriti kroz priče s Jadrana, i konkretnije – što ste dosad naučili iz priča koje su podijeljene u Zadru? Kakva su promišljanja ili pitanja one u vama potaknule?

- Što se tiče vašeg posljednjeg pitanja o Jadranu i Zadru, smatram da je najbolje pristupiti nekom teritoriju bez unaprijed stvorenih predodžbi. Puno je vrijednije ostati »nevin« tijekom cijelog procesa slušanja i prikupljanja priča – kako bi nas ono što se pojavi moglo iznenaditi i kako bismo ostali otvoreni prema svim stvarnostima koje će se otkrivati. Naravno, nakon toga dolazi istraživanje, potrebno je razumjeti što nam taj sirovi materijal govori. Ali prije svega, mora prevladati znatiželja, u pjesničkom smislu te riječi. Poezija, shvaćena kao način života, predstavlja otvorenost prema svemu što se može promatrati i doživjeti – to mora prevladati.

Koji su planovi nakon Jadrana?

- Ideja je sada prenijeti projekt vama – da vi ovdje nastavite s njim raditi, da pričate, istražujete, predstavljate, a možda i dođete k nama u Marseille. U konačnici, želimo upoznati Hrvatsku izvan one klasične, turističke slike – jer bivša Jugoslavija zasigurno ima mnogo više za ponuditi i ispričati. Tražim različitosti, kombinacije više priča koje zajedno stvaraju neki karakter. Zapravo, nikada ne znam kamo će me sve to odvesti. Ali cilj je uvijek isti – skupljati priče i dijeliti ih sa svijetom.