Esencija jazza je u istraživanju, hodanju po rubu, provokaciji

Svestrani umjetnik, aktivan kao gitarist, skladatelj, organizator, ali i pjesnik, Ivan Kapec je još jednom zaintrigirao ljubitelje jazza, a ovoj put i čitatelje. Naime, objavio je svoj novi album, ali i knjigu. Još jednom pokazao je da za objavljivanje novih izdanja ima valjan razlog, da ih je dobro osmislio i da može poslati važne poruke.

- Postoji neki nemir, nelagoda u početku, neko kovitlanje raznih ideja što, ako imaš sreće, polako stvara i artikulira svoj izraz, rekao je u razgovoru što smo ga vodili u povodu novih izdanja.

- Ti si tu da to sve nadzireš, hraniš i usmjeravaš. Razlog objave nekog oblika izraza, bilo albuma ili knjige, za mene znači da podijeliš to uzbuđenje koje se nakuplja u procesu oblikovanja. To je stvarni razlog. Međutim, biti aktivni glazbenik, djelovati u zajednici, zahtijeva i ispunjavanje nekih formi. Snimanje albuma je isto tako jedna forma. Autorski album, pod kojim se podrazumijeva da pokušavaš oblikovati autohtonu glazbu, koja se na neki način razlikuje od neke druge, zapravo je jedna vrsta izloženosti, da ne kažem ogoljelosti.

Potrebna je doza hrabrosti i odlučnosti da se pokažeš svima kakav ‘stvarno’ jesi. Znači, prvo moraš vjerovati da to što radiš ima svoje mjesto pod suncem, koliko god je velika gužva na plaži, zatim isplanirati i organizirati realizaciju tih ideja i imati malo sreće pri tome, da se sve posloži najbliže onome što bi htio. I naposljetku, treba pronaći način da taj svoj rezultat na pravi način predstaviš i promoviraš da dospije do onih kojima bi nešto mogao značiti. To je neizvjesno putovanje s puno potencijalnih opasnosti koje vrebaju na svakom zavoju. Osim toga, s jedne strane današnja produkcija je znatno veća nego prijašnjih godina i potrebno je puno više od samog bavljenja glazbom da bi dospio do slušatelja, a s druge strane smanjilo se vrijeme prosječne slušateljeve fokusiranosti i sposobnosti percipiranja nečega takvog kao što je jazz album ili zbirka poezije.

Naime, živimo u svijetu, u kojem je većina ljudi začarana novim formama - brzim slikama, kratkim porukama, neprovjerenim iskazima, ishitrenim prosuđivanjima - svime što daje instant uzbuđenje i osjećaj involviranosti u neki opći tijek zbivanja, a zapravo smo svi u strahu da ćemo ostati sami pred vratima iza kojih se čuje žamor, smijeh i zveket čaša.

Zarezati do kraja

Iako je najpoznatiji kao glazbenik koji je više od tri desetljeća prisutan na sceni, Kapecu nije stran niti spisateljski aspekt bavljenja glazbom. Primjerice, pisao je za časopis WAM i uređivao je temat o glazbi u časopisu Quorum, a osim toga prevodi s latinskog renesansnu i novovjekovnu filozofiju Descartesa, Petrića, Boškovića itd. No, sada se prvi put odvažio javnosti razotkriti svoju intimu u formi poezije.

Intrigantan je već sam naslov njegove zbirke pjesama, »Život u modrozelenoj aleji«, koju je krajem 2024. objavilo Hrvatsko društvo pisaca, a koju će promovirati 5. veljače u zagrebačkom klubu Spunk. U predstavljanju će sudjelovati Damir Šodan, Ana Brnardić, Maja Posavec i Hrvoje Galler. »Modrozelena boja je ona, kako joj samo ime govori, koja pripada i svijetu modroga i svijetu zelenog«, kaže.

- Znači negdje između, ili malo u jednom, malo u drugom. Boja modrozelene je boja morske vode u plitkim dijelovima ili lišća pri određenom kutu svjetlosti. No, zanimljivo je da ja uopće ne vidim tu razliku, niti nijansu, svojim fizičkim očima, jer sam daltonist. Samo nagađam kakav je taj svijet u tim frekvencijama boje. Da bih uočio zbivanja i aktere tih zbivanja, u takvim okolnostima oslanjam se na intuiciju i na neko unutrašnje oko koje me vodi kroz ta područja.

Ta modrozelena važna je zato što se u njoj skriva nešto autentično. Nešto što mi pokazuje da ne postoji slučaj, da je sve povezano, iako to ne možemo odmah uočiti, možda nikad ni nećemo, ali osjećaj da sve ima neki smisao važan je da bismo preživjeli, tj. da bismo uopće mogli reći da živimo. Aleja je staza, ulica ili put ukrašen obično drvoredima. Na neki način odražava dva nastojanja: jedno predstavlja civilizaciju, izradu puta, sređivanje i pokoravanje divljine, time što gradimo cestu, a drugo nastojanje želi još uvijek prisutnost biljaka, dakle prirodnost i neukrotivost. Sve se to sjedinjuje u izrazu ljepote jer aleje obično imaju i tu dimenziju - lijepo uređenih prostora za šetanje. Sama riječ dolazi od francuske riječi allée, što znači cesta oko koje su uređena stabla, a ova pak najvjerojatnije od latinske riječi ambulare, što znači šetati. I tako šetnjom kroz aleju možemo proviriti u modrozelenu stvarnost.

Ne bismo li upravo pjesnike mogli usporediti s biljkama, tim tankoćutnim, nježnim, osjetljivim dušama koje nas zadivljuju, ali i potiču da uronimo duboko u našu nutrinu?! Kao što biljke, ni krive ni dužne, to čine jednostavno zato što to jesu, tako i istinski pjesnici ne mogu suspregnuti taj poriv, iako bi mnogi od njih, zbog svoje samozatajnosti, upravo to htjeli.

- Mislim da svaki čovjek nosi u sebi poriv da progovori, da kaže nešto. Na to ga potiču drugi ljudi koje čuje i s kojima se želi povezati. To je instinkt. Već od malih nogu želimo sudjelovati u tom razgovornom prostoru, jer nas na taj način primjećuju i tako i sami sebe primjećujemo jer i mi sami slušamo to što govorimo, što izlazi iz nas. To nas na neki način korigira, usmjerava i određuje.

Kažu neki da je prvotni čovjek više govorio u stihovima nego u prozi. Ako gledamo povijest književnosti, stihovi su daleko stariji od proze. Ritam i melodija važni su čimbenici komunikacije, kako u jeziku, tako i u glazbi. Sve je to međusobno prožeto. Znači pisanje poezije je zapravo stari čovjekov instinkt koji ga vodi u komunikativnu mrežu s ostalim ljudima, bogovima, duhovima, životinjama odnosno svim bićima za koje pretpostavlja da ga razumiju i da mu se obraćaju ili da im se on može obratiti. Za mene je poezija sažeti i ogoljeli način govora koji pokušava zarezati do kraja, dospjeti do samog dna našeg iskustva i podijeliti ga s drugima, tvrdi Kapec.

Lucidna tumačenja

No tom iskustvu potrebno je odrediti formu da bi se moglo uobličiti u umjetničko djelo.

- Svaki sadržaj na neki način sam bira formu. A opet sadržaj mora već biti u nekoj formi kad se pojavi. To je zeznuto. Teško je to odvojiti. Rekao bih da jedno određuje drugo neprekinutom uzajamnošću. Na primjer, ako nam neki stih padne na pamet, ili se nametne nekako, on već u sebi sadrži formu u što se treba razviti, tj. ono što treba postati - cjelovita pjesma. Kao sjeme koje u sebi sadrži oblik biljke u koju će narasti. Naravno, u užem smislu pjesme iz ‘Modrozelene aleje’ su sastavljene u tzv. slobodnom stihu, nema vanjskih pravila. Ali to je već pojava odavno prisutna u suvremenoj poeziji, objašnjava Kapec.

Kapecove pjesme svatko može protumačiti na svoj način; upravo zato je zanimljivo čuti kako ih tumači sam umjetnik, ako je to uopće moguće.

- Gotovo sve tumačimo na svoj način. Kad kreneš u šetnju, vremenske prilike, kiša, sunce ili vjetar drukčije će djelovati na svakoga od nas. Nekoga će deprimirati, nekoga ushititi, nekoga ostaviti ravnodušnim. Ono što je slično kod poezije i atmosferskih prilika, barem kako ja vidim, je cjelina doživljaja. Kad čitaš poeziju, doživljaj je cjelovit, teško ga možeš razrezati ili kvalificirati, sve se događa istovremeno i sveobuhvatno, slično kao i osjećaj atmosferskih prilika. Upravo zbog toga što je to sveobuhvatno, tumačenje je samo jedan nastavak iskustva čitanja poezije, kod svakog stvara drukčije rukavce.

To što navodi nekoga da piše stihove, može se uobličiti samo kroz te stihove, a svako tumačenje je izvan tog prvog poriva. Poezija može inspirirati vrlo lucidna tumačenja, ali sam pjesnički izraz je takav jer ne može biti drukčiji. Poznat je citat: ‘Pisati o glazbi je kao plesati o arhitekturi’, ali to ne znači da ljudi neće pisati o glazbi ili da ne trebaju, nego samo da su to dvije različite prirode izraza i da ih ne treba izjednačavati. Osim toga, zamislite neko drvo kako raste pored vaše kuće. Gledate ga svako jutro kroz prozor. Svaki put je drukčije, ovisno o tome koje je godišnje doba, koliko je naraslo, koje je doba dana, kakav je položaj sunca ili oblaka, boja i na koncu, vi ste svako jutro malo drukčiji, nove misli u vašoj svijesti, a vaše tijelo je za jedan dan starije, iskustvo je drukčije. Dakle, iste pjesme su svakim novim čitanjem drukčije, a kamoli sa svakim novim čitateljem. Ne da nije potrebno znati kako ja (ili bilo tko drugi) tumačim pjesme, nego nije ni moguće znati.«

Najdublji instinkt

Intrigantni su i naslovi nekih pjesama. Jedna od njih je »Kako je Ruđer Bošković spasio psa«. Poznato je da je Kapec osoba žedna znanja, posvećena znanosti, i zato ne čudi što ga nadahnjuje Bošković, ali u kakvoj se opasnosti našao pas..?

- Ruđer Bošković je čovjek koji je brojevima dao veliku važnost. Sav njegov svijet sazdan je od proporcija i odnosa. Pas je životinja koja nema apstraktnu predodžbu brojeva, ali ipak osjeća privrženost čovjeku ili nekom drugom biću, živi svoj nebrojevni i neapstraktni život. Brojevi su entiteti koji odvajaju objekte u stvarnosti. Odvajamo jabuke tako da kažemo ovo je prva, druga, treća itd. Riječ spasiti sadrži u sebi riječ pas. Mi to vidimo jer razdvajamo, jer brojimo. Tako je Ruđer Bošković ‘spasio psa’ iako nije znao što to tutnji u zemljinoj utrobi. Jer ni brojevi nam ne mogu sve objasniti, kaže.

Kako je Ruđer Bošković spasio psa

Dva i dva.

Uvijek četiri, uvijek

potmulo negodovanje iz zemljine utrobe.

Da bar sve utihne na pola sata

otprilike kao na Sljemenu.

Zadaviti, da rekao sam to.

Samoinicijativno i neodgovorno.

Zadiviti, e to je tek riječ –

surogat.

U pjesmi »Samoća« propituje agresiju, ili...?

- Samoća je neugodna. Ona raste vremenom, što ste dulje sami, samoća je veća, deblja se. Noću je intenzivnija jer je manje zvukova koji nam daju dojam nečije prisutnosti. Samoća nije stanje odvojenosti ni spokoja, nego stanje čežnje i nemira, tvrdi.

Samoća

Agresija

zadebljanja i

svakakvih izgovora.

U čudesnim

okovima

noći

u sjeni

labudova

sviklih

na brišuće letove.

U pjesmi »Pustinjak« utočište pronalazi u kolibi...

- Koliba pustinjaka je velika dvorana u kojoj odjekuju misli onoga tko se odlučio udaljiti od buke u kojoj te misli nije mogao čuti, rekao je.

Pustinjak

Koliba za svakog

i više ti ništa ne treba.

Staklo pred zanemarenom

svijesti.

Hej, a gdje je tvoje

razgovijetno razlaganje?!

Takav si

i u divovskom obredu.

Odškrinuo je »Vrata spoznaje« ne bi li dokučio tajnu koja se krije iza...

- Oni koji ne žele čuti svoje skrivene ili zaogrnute misli ne mogu proći ni kroz vrata spoznaje. Kad otvorite neka vrata, ugledate neku sobu, dvoranu ili dvorište koje vam je bilo do tad skriveno. Da biste otvorili ta vrata potrebna vam je želja i volja da to učinite. Neki ih imaju, neki ne. Taj novi prostor koji se otvara pred vama može vas privući ili odbiti, ali u svakom slučaju vas mijenja, štogod vi namjeravali, objašnjava.

Vrata spoznaje

O tome

sasvim sigurno

nemaju mišljenje

ni oni

koji su prezirali

odlazak

u kamenu pustinju.

U Kapecovim se pjesmama osjeća povezanost s jazzom koji svira od mladosti, najviše u slobodi izraza, spremnosti na iznenađenja, nenadanim promjenama ideja, riziku...

- Postoji jaka veza između ta dva iskustva. Improvizacija, kao sama esencija jazza, ima u sebi tu prirodu znatiželje, istraživanja, hodanja po rubu, provokacije. Ali isto tako ima i neki unutrašnji, skriveni red koji sve to kontrolira. Bez obzira na to koliko postoji različitih mogućnosti da se ide od jedne točke do druge, ipak nešto dobro zvuči, a nešto ne. To nam govori naš najdublji instinkt bilo da je riječ o zvukovima ili riječima, promišlja.

Kapec se nadahnjuje različitim vidovima umjetnosti za stvaranje, bez obzira na to bilo to u pisanju ili skladanju/sviranju.

- Nisam gospodar svojih nadahnuća, ona dolaze, ona se stvaraju, nezavisno od onoga što bih ja htio. Na primjer, želim komponirati neku baladu, a na kraju ispadne blues, jer su me u tom smjeru odvela melodija ili neki motiv. To ne znači da čekam da mi nešto padne s neba, kako se kaže, nego osluškujem kamo me vodi taj zametak koji me potaknuo. A ta iskra, taj početak događa se trenutno, bez pripreme u različitim trenucima i situacijama, govori.

Tajanstveno i duhovno

Tako je bilo i u osmišljavanju glazbe za njegov novi album, »Interlocari«, koji je objavila diskografska kuća Nota Bene Records. Kapec je poznat i kao autor. Osim njegovih sastava, njegove su skladbe izvodili i drugi, primjerice Jazz orkestar HRT-a, Ratko Vojtek i Varaždinski komorni orkestar. On je autor svih skladbi i za ovaj album. Pisane u formi jazza, nadahnute su djelom »Mysterium Cosmographicum« Johannesa Keplera.

- Kepler je silno želio vidjeti smisao i uređenost u konstrukciji svijeta, tumači Kapec. 

- Za to se poslužio pravilnim geometrijskim tijelima. Ta njegova želja, da vidi povezanost između stvari koje su naizgled nepovezane, to je ono što mi je dalo poticaj da komponiram glazbu za ovaj album. Sve su skladbe povezane izvana i iznutra, kao pravilni poliedri između planeta, onako kako ih je Kepler ‘umetnuo’ - na latinskom se kaže ‘interlocari’. Otuda i naslov albuma. Netko bi mogao pitati kakve veze ima Keplerova astronomija s jazzom.

Jazz ima svoje forme u užem smislu, kao blues 12 taktova ili rhythm changes 32 takta ili 16 taktne kompozicije kao npr. ‘Doxy’ Sonnya Rollinsa itd. One su okosnice svih muzičkih događanja koje oblikuju jazz svirači. Sve te forme imaju neke svoje brojeve, odnose i proporcije. I Kepler se bavio proporcijama, odnosima i brojkama koji su se ticali kretanja nebeskih tijela, u ovom slučaju konkretno udaljenostima između planeta. Preslikao sam te proporcije u oblike koji su mi bliski i organizirao taktove, mjere i ritam harmonija prema Keplerovim idejama iz knjige ‘Mysterium Cosmographicum’. Time nisam dobio neku spektakularnu kozmičku glazbu sfera, nego forme za jazz kompozicije. Mogli bismo reći da su stanovite proporcije jednako lijepe u makrokozmosu kao i u mikrokozmosu.

No, kako sam rekao, najviše me zadivilo Keplerovo nagnuće da u hirovitoj prirodi želi pronaći red. Pronašao ga je na originalan način, ne zato što je on postojao u prirodi odavno, nego zato jer ga je sam stvorio. Taj moment potrage za onim što je već u tebi samome od prije, ključan je za bilo koji kreativan proces, govori.

Simbolika je u samom naslovu, u riječi mysterium. Naime i glazba je uvijek svojevrsni misterij.

- Sve što čovjeka zadivljuje, rekao bih, na neki je način misterij, dakle nešto skriveno, tajnovito, nepoznato. Misterij je kako ja vidim glazbu, trenutak povezivanja s njom. Kad osjetiš da je ona dio tebe, da se otkrila kao nešto tvoje, unutarnje, što nadilazi žanr, pa rekao bih i kulturne granice. Na primjer, nedavno sam otkrio kamerunskog kantautora Blicka Blassyja koji pjeva na svom kamerunskom jeziku, koji ne razumijem, i premda je tekst jako važan u njegovoj glazbi, ipak sam se uspio povezati s tim njegovim zvukovima i doživjeti ih kao dio sebe. To je misterij. Ili kad slušam renesansne majstore, npr. Francesca de Milana, znamenitog lutnjista iz 16. stoljeća, koliko god je vremenska razlika velika, duboko osjećam njegovu glazbu i, opet, doživljavam je kao nešto svoje, nešto što mi pripada, tj. kao nešto čemu i ja pripadam. To se ne može objasniti.

U tom smislu glazba na neki tajanstven način u nama oživljuje neke slojeve koji su na svaki drugi način nevidljivi. Tek ljudi daju glazbi smisao, tj. ona je na neki način duhovno i emotivno povezivanje ljudi istih ili različitih epoha i kultura. U tom smislu, glazba u kojoj sudjelujem na bilo koji način, tkivo je koje nas povezuje, više ili manje uspješno. Dakle glazba nije ‘poruka’ ili neki sadržaj koji jedan drugome šaljemo, nego način na koji se obostrano povezujemo i postajemo time dijelom nečeg većeg od nas, kako se to danas voli reći.

U tom smislu kreiranje jazz glazbe je posebno iskustvo jer pretpostavlja tu sposobnost dijeljenja i uvažavanja drugih oko tebe, a ta ‘povezanost’ ili ‘nepovezanost’ vrlo jasno iskače u prvi plan. Sa svakim novim bendom, tj. glazbenikom s kojim se događa stvaranje glazbe, postajem pomalo ‘drukčija’ glazbena osobnost, jer nas upravo ta povezanost i međusobni utjecaj mijenja ili formira. To je ono tajanstveno i duhovno u jazzu! A moj duh je na neki način posljedica međusobne reakcije sa svim duhovima koji su oko mene, objašnjava.

Čudesan paradoks

Album je snimio sa svojim kvintetom. On je svirao gitare, Mario Bočić saksofon, Šimun Matišić vibrafon, Hrvoje Kralj kontrabas, a Borko Rupena bubnjeve. Sve izvedbe uvrštene na ovaj album donose neku posebnu mirnoću, a u taj koncept zvuka i ugođaja sjajno se uklopio vibrafon.

- Važno mi je da mi se sviđa to što sviramo i kako sviramo u nekoj prihvatljivoj i realnoj mjeri. Jer ‘sviđanja’ su krhka stvar i vrijeme vrlo brzo pokaže što nam je stvarno dobro i privlačno. Kad treba objaviti album ili kad treba zasvirati pred publikom važno mi je da znam kako je to najbolje moguće što mogu u tom trenutku glazbeno pružiti. Općenito, više se povodim za principom da ljudi donose zvuk i da mi je važno da svira upravo ta osoba, u ovom slučaju Šimun Matišić. Da svira klavir ili čelo ili gitaru, svirali bismo skupa. Naravno, kroz neki radni proces stvari se filtriraju i polako od bubnjara postane Borko Rupena, od kontrabasista Hrvoje Kralj, od saksofonista Mario Bočić, dakle osobe koje svojim zvukom pridonose kreiranju glazbe.

To nije u praktičnom smislu uvijek lako izvedivo, ali, kako sam rekao, to je više princip kojim se povodim, tj. težim da se uspostavi takva ‘osobna’ priroda suradnje. Istina, i vibrafon kao instrument sjajno se uklopio s bojama bariton gitare i tenor saksofona, dobili smo jednu vrstu prozračnosti i reduciranosti, koja je značajno obojila ovu glazbu, tj. zvuk benda. Tome su pridonijele i suptilnosti glazbenika koji su međusobno reagirali. Teško je odvojivo da se radi više o jednom procesu u kojem smo našli neku vrijednost, nego o odluci da stvorimo ‘ovakav’ ili ‘onakav’ zvuk, govori.

U tom konceptu, koji se bavi egzaktnim postavkama, u Kapecovim aranžmanima bilo je podosta prostora za slobodu, ostavljeno je dosta mogućnosti da članovi sastava mijenjaju unutar skladbi, donose svoje tumačenje.

- Forma je bila zadana i to nismo mijenjali, no svaka skladba se isprobavala i ispitivala i svi članovi sastava sudjelovali su u oblikovanju konačnog rješenja. S obzirom na prošli album ‘Crta’ rekao bih da u ‘Interlocari’ ima više rasviranosti, dakle na neki način više slobodnije interpretacije, iako je vanjski okvir puno rigidniji nego kod ‘Crte’. Tu dolazimo do čudesnog paradoksa, kako kompozicije koje su u formalnom smislu ‘strože’ omogućuju veći stupanj slobode od onih koje su formalno ‘otvorenije’. Očito postoji neki unutarnji glas koji nas stalno podsjeća da je u svakom pristupu ipak najvažnija dobra ravnoteža, govori Kapec.