Biti redatelj znači biti anarhist koji gradi barikade od riječi i misli

Redatelj čije se predstave očekuju s nestrpljenjem, one zbog kojih više nije moguće pronaći ni jedan raspoloživ primjerak knjige, djela prema kojem se predstava stvara. Publika koja na premijeru dolazi potkovana znanjem, odlučna da je secira i analizira, da progleda kroz retke i suudruži se s redateljem ili ga odbaci.

Na subotnjoj predstavi riječka je publika pokazala iznimno zanimanje jer u gradu se nije mogao pronaći ni jedan primjerak knjige Bekima Sejranovića »Nigdje, niotkuda«, a maestralan Ivica Buljan još je jednom zaokružio cjelinu ne samo ovog prostora već i puno šire. Opisujući nomadsku narav glavnog junaka, našeg nekadašnjeg sugrađanina Bekima Sejranovića, ukazuje na prikrivenu nomadsku narav svakog od gledatelja. Suživot nježnosti i neizbježnog otpora Buljan stavlja u suodnose očekivanja suvremenog čovjeka i njegovih dvojbi.

Unutar kazališta ovaj talentirani redatelj upisao se prethodno i s brojnim predstavama koje su oduševile gledatelje, a spomenimo tek neke poput »Ciganin, ali najljepši«, »Baba Jaga je snijela jaje«, »Jazz«..., a koje su bile predstavljene i riječkoj publici.

Ivica Buljan bio je i ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu od 2014. do 2022., a prije toga od 1998. do 2001. i ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu. Suosnivač je Mini teatra u Ljubljani i Festivala svjetskoga kazališta u Zagrebu. Dobitnik je brojnih nagrada kao što su Borštnikova nagrada, Sterijina nagrada, Vjesnikova nagrada »Dubravko Dujšin«, nagrade »Branko Gavella« i »Petar Brečić«, zatim medalje grada Havane te najvišeg priznanja Republike Slovenije na području umjetnosti, nagrade Prešernove zaklade. Nosilac je Odlikovanja viteza reda umjetnosti i književnosti Republike Francuske. Osim u Hrvatskoj i Sloveniji režirao je predstave u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj, Portugalu, Belgiji, Rusiji, Crnoj Gori, Obali Bjelokosti i Srbiji. Najnovijom predstavom »Nigdje, niotkuda« još jednom je predstavio ukupnost složenog redateljskog promišljanja i scenske odvažnosti koju je i ovaj put uspješno prelio na čitav glumački ansambl.

Arheolog urbane melankolije

Iako ste se riječkoj publici već odavno predstavili, nedavno ste režirali koncert dobrodošlice nove intendantice Dubravke Vrgoč, a u ovoj godini režirali ste i prvu predstavu »Nigdje, niotkuda« Bekima Sejranovića. Zbog čega ste odabrali riječkog autora i baš taj naslov?

- Bekim Sejranović nije samo riječki autor, on je arheolog urbane melankolije. »Nigdje, niotkuda« nije samo roman o egzilu, već partitura neizgovorenih trauma generacije koja je preživjela raspad svih referentnih sustava. Kao što je Rijeka grad između, tako je i Bekim bio čovjek između: između Jugoslavije i Norveške, između punk anarhije i akademije.

Naslov, parafraza meni tako drage pjesme »Niotkuda« Leta 3, podsjeća kako je riječka alternativna scena 80-ih bila naš Cabaret Voltaire, mjesto gdje se umjetnost miješala s otporom. Za moju i starije generacije to je izvor nostalgije, a za mlađe to može biti kronika propasti koja traži svjetlo s obzirom na lokalnu baštinu. Izlažemo se riziku reinterpretacije identiteta i stvarnosti, ali riječka scena, sa svojom buntovnom energijom, upravo je idealna pozornica za ovakvu dramu koja spaja literaturu, glazbu i umjetničku subverziju.

Djelo je autobiografskog karaktera i vrlo je fragmentarno. Koliko je to redateljski bio zahtjevan zadatak?

- Fragmenti, bljeskovi, rubovi oko kojih se ispliću priče, su Sejranovićev način pisanja. Mogu navesti autore kao Eribon, Ernaux, Louis, pa i norvežani Knausgaard i Harstad, sve do mladog Lovrenskog, koji svi na različite načine ispisuju autofikcionalne romane. Važno je ipak naglasiti fikcionalne u kojima osobne živote ne treba brkati s ponekad neočekivanim ishodima za junake koje doživljavamo projekcijom stvarnih osoba.

Sejranovićev tekst je kaleidoskop sjećanja. Nije linearan, već radi na principu musique concrete. Ja sam s ekipom htio stvoriti scenski ekvivalent tog kaosa: koristili smo različite stilove, od klasične naracije, dijaloških prizora, performansa, monoloških umetaka koje presijecaju priču. Kompozitor Mitja Vrhovnik Smrekar svemu tome je dodavao zvukove koji miješaju poznate pjesme s kulisom koja stvara protočnu dramaturgiju. Scenografija Aleksandra Denića je arhitektura raspada, sve se događa na ostacima nekadašnjeg pristaništa, bilo onog riječnog na Savi uz Brčko, ili u Rijeci. Domaće obale pretvaraju se u norveške fjordove. Ovo što je iz romana napisao drugi veliki regionalni pisac Goran Vojnović nije adaptacija, već seansa egzorcizma na bekimovski način.

Odabir glumačkog tima

Glavni lik tumači Leon Lučev, a i još ste neke glumce pozvali iz drugih kazališta. Što vam je bilo važno u odabiru glumačkog tima?

- Leon Lučev je metafizičar glume, pratio sam ga u njegovim počecima i nekako u naponu naših radnih puteva nismo se uspjeli susresti, ali zato jesmo sad obojica zreli, i neopterećeni sobom i idejama koje o nama imaju drugi. U njemu sam vidio Bekimovu dualnost, nježnost borca koji udara glavom u zid. Pronašao sam glumce koji mogu igrati između jezika, stilova, glazbe i tišine.

Nives Ivanković i ja poznajemo se i radimo dvadeset i pet godina, od davnog Koltesa, do lanjske »Crvene vode« gdje je kreirala nevjerojatnu ulogu Vesne. Nives je institucija, zauzima spektar od stotina tisuća sljedbenika na YouTube kanalu s njezinim scenama, do vrhunskih filmskih rola i studija karaktera.

Zoran Prodanović Prlja i ja dosad smo zajedno uradili devet predstava, od mitskih »Fedre« i »Kiklopa«, riječkih »Jazza«, »Marša« i »Babe Jage«. On donosi jednu neviđenu surovu iskrenost, a kao glumac fascinantan je jednako kao pjevač. I s Damirom Orlićem ovo je četvrta suradnja, on je jedan od vodećih hrvatskih glumaca koji zbog svoje skromnosti još nije ni približno dao ono što može.

Jelena Lopatić fascinirala me od rada s Bacačima sjenki, ona je tako predan performer, a u isto vrijeme ljekovit pedagog za sve ljude oko sebe. Ana Vilenica je elektricitet u tišini, zajedno smo radili Koltesov »Pijani proces« po Dostojevskom gdje je igrala Dunju. Aleksandra Stojaković je kompletna umjetnica, sa savršenim izvedbenim darom i smislom za režiju mikroprizora. Prvi put radim s Draženom Mikulićem, iz stare riječke ekipe, koji je neko divno čvrsto uporište u dramskom kazalištu. Kvartet Nika Grbelja, Romina Tonković, Deni Sanković i Petar Baljak su okosnica novog snažnog riječkog ansambla kojima samo želim što kompleksnije radove u kojima će razvijati svoje ogromne talente.

Koliko je bilo zahtjevno glumcima svladati specifičnosti bosanskog govora?

- Bosanski je ovdje prije svega jezik tijela, a ne samo pitanje dijalekta. Radili smo na tome da uhvatimo ritam sreće i ritam patnje. Riječi se lome o zube kao krhotine stakla, od sretnog nazdravljanja, pjevanja, do tužne sevdalinke. Nives Ivanković studirala je u Sarajevu, i bila je od neizmjerne pomoći u tom antropološkom poslu. Uživao sam kako je tu jugoslavensku senzibilnost savladao mladi riječki glumac Tarik Žižak koji igra mladog Bekima. Glumci su morali savladati ne samo naglasak već i jezik šutnje koji karakterizira govor poslije ratne traume.

Ansambl se mijenja, duh Rijeke ostaje

Kad pogledamo unatrag, moglo bi se reći kako dugo niste režirali za riječki teatar, zadnja je bila predstava »Baba Jaga je snijela jaje«... Kao redatelj uviđate li neke razlike s obzirom na to da se glumački ansambl uvelike izmijenio, mnogi su glumci i otišli?

- Ansambl se mijenja, ali duh Rijeke ostaje. Ovdašnja škola koju su formirali veliki ravnatelji i intendanti uvijek je bila specifična po upornom radu, sklonosti istraživanju, miješanju klasičnog i vrlo avangardnog. Tu se najviše osjetio utjecaj slovenske škole. Dok su neki glumci otišli, novi donose energiju nemira. Usprkos promjenama koje se ubrzano događaju posvuda, ovaj grad je i dalje laboratorij otpora.

Jazz je bio moja osobna legitimacija i realno ulaz postdramskog teatra u instituciju, u doba Mani Gotovac. »Baba Jaga je snijela jaje« bila je predstava prema romanu Dubravke Ugrešić o demontaži mitova, a sada »Nigdje, niotkuda« demontira iluzije identiteta. Spletom okolnosti naša je premijera tjedan dana nakon izlaska filma »Fiume o morte!« Igora Bezinovića koji govori koliko slojeva memorije nosi ovaj grad. Jedan od njih predstavlja ova generacija oformljena na Šerbedžijinoj školi koja je ostavila sjajne rezultate.

Bili ste i ravnatelj Drame HNK-a Zagreb, a prije toga i Drame u Splitu za vrijeme intendantice Mani Gotovac. Kako biste opisali iskustvo rada u teatru iz perspektive tog radnog mjesta, biste li ga ponovili ili ste skloniji u ovom životnom razdoblju isključivo režiranju?

- Iskustvo vođenja kazališta bilo je poput dirigiranja orkestrom u oluji, gdje svaki instrument mora biti u savršenoj harmoniji unatoč vanjskim olujnim uvjetima. U Splitu sam naučio da je kazalište temeljno politički akt. U Zagrebu je velik dio nevidljivog rada išao za tim da svi glumci dobiju zadovoljavajuće umjetničke zadatke, a publika suvremene predstave. Institucije su često muzeji vlastite prošlosti. Imao sam mogućnost da ih dijelom promijenim, jesam li uspio to mogu ocjenjivati drugi. Danas sam skloniji režiranju, i tu je moje potpuno zadovoljstvo. Biti redatelj znači biti anarhist koji gradi barikade od riječi i misli, to sam naučio od norveškog pisca Jensa Bjorneboea.

Optimum je balans između kaosa i kontrole

Može li se postići optimum između kreativnosti, discipline i konačne produkcije?

- Optimum je balans između kaosa i kontrole. Pasolinijeva maksima Kreativnost je pobuna, a pobuna zahtijeva disciplinu, kaže zapravo sve. Važno je imati tim koji vjeruje da je baš ova predstava posljednja na svijetu, da nema sutra, samo ovaj trenutak. Bez tog apokaliptičnog nagona, kazalište postaje mrtvi ritual bez vjere.

Moji veliki uzori ostali su velika Arianne Mnoushkine koja režira i u svojim devedestima, i Patrice Chéreau. Upoznao sam se s njegovim radom krajem osamdesetih, kad je bio prvi režiser Koltesovih drama. Prepoznao sam u njegovim predstavama utjecaj Geneta, Fassbindera i Pasolinija. Zamućenog pogleda od zagrebačkog repertoarnog kazališta, i očiju sanjivih od ostataka Kuglinih eksperimenata, ostao sam zaslijepljen njegovim radom zbog posebnog ukusa za estetske inovacije i najviše – zbog stila glume koji je prenosio glumcima u teatru, na filmu i u operi. Njegova inspiracija i lirizam daju mjesto misteriji, fantazmagoriji i hiperekspresivnosti tijela. Miješao je suvremenu i arhaičnu glumu. Njegove glumce krasili su senzualni izrazi lica, nasilne, sekularizirane i ritualizirane geste. Chéreau je režiser histerije, transa i međusobnih suodnosa tijela. Kao Ariane Mnouchkine i Giorgio Strehler, radikalni je nasljednik Brechta i Artauda. Chéreau je inspirirao odlučujući korak u ideji da se bavim režijom.

Poznavatelji kazališta kažu kako dobru predstavu ne jamči samo dobar tekst, redatelj i glumci, već i svojevrsna magija koja se dogodi u hodnicima pa to sve zaodjene. Događa li se ta magičnost često, odnosno može li se i kako isprovocirati?

- Magija se događa kad glumac »zaboravi da glumi«. Te mi je trenutke često priređivao Marko Mandić. On na trenutke izgovori nešto u tekstu, a publika prestane disati. Da bi se to dogodilo, morate stvoriti prostor rizika. Nešto kao u Cassavetesovim filmovima, gdje je kamera samo svjedok, a ne zapisivač. Ta magija mi se baš često događala u »Jazzu«, »Macbethu« u Mini teatru u Ljubljani, »Piladu« u New Yorku. Želim je stvoriti u svakoj predstavi, ali ona je kombinacija inteligentnog rada i divlje interpretacije koju smatram najvišim dosegom.

U svakoj sam predstavi režirao vlastiti dnevnik

Režirali ste brojne predstave, vrlo složena djela. Koja su vas intimno najviše dodirnula?

- Spomenuti »Macbeth« Heinera Müllera i prije toga »Edip u Korintu« s Markom Mandićem, »Noć na rubu šume« s Robertom Waltlom. »Ciganin, ali najljepši« u prizorima kad je davao glas onih koji nemaju glas. »Baba Jaga je snijela jaje« bila je moje ljubavno pismo Ani Karić, koja se, a da to nisam znao, zapravo opraštala u prizoru s Almom Pricom. Ali ovo sad postaje osobna autopsija. U svakoj sam predstavi režirao vlastiti dnevnik i svaka ima neki biljeg koji je za mene poseban.

Koliko je redatelju dopušteno ostati u meandrima vlastitih promišljanja, a koliko ostavljate prostora glumcima i timu da sami istražuju materiju koju stavljate pred njih?

- Glumci su moji suautori. Dajem im okvir, kao što je Godard rekao: »Dajem im kameru i kažem: evo, snimajte istinu.« Leon me je dirnuo kad je rekao da režiram nježnosti, a Prlja kad je rekao da iz glumaca tražim i dobijem ono njihovo najbolje. Vrlo često to dolazi iz pažljivo pripremanog trenutka prvog izlaska na scenu. Ja sam samo postavio pitanje: Što znači biti stranac u vlastitom tijelu? A glumci odgovaraju na njega.

Zlo se često krije u rutini

U vašim redateljskim uradcima često se bavite sociološkim pitanjima, čovjek u društvu... Što vas u međuljudskim odnosima posebno intrigira, odnosno smeta?

- Ono što me intrigira je nasilje tišine, kako sustavi kontroliraju ne onim što kažu, već onim što prešućuju. Zlo se često krije u rutini. Smeta me lažna inkluzivnost, kazalište koje postaje atrakcija, a ne forum za revolt. Naglašavam, fassbinderovski revolt koji ne znači izbacivanje parola, već istraživanje naših drukčijosti s kojima ulazimo u dijalog s drugima i svijetom oko nas.

Jeste li se ikada našli pred nečim što vam iz bilo kojeg razloga nije bilo jednostavno slijediti?

- U HNK-u Zagreb često smo se susretali s političkim otporom desnice, pokušajima da nas se udalji jer smo bili previše kritički usmjereni. Danas se to čini smiješno jer su stigla mnogo opasnija vremena. Ali kazalište koje nije opasno nije kazalište, kao što je Artaud rekao da kazalište mora biti poput kuge – neizbježno i razarajuće.

S obzirom na to da ste s partnerom Robertom Waltlom suosnivač Mini teatra u Ljubljani, kao i Festivala svjetskoga kazališta u Zagrebu, kakve su vaše vizionarske ideje vezane uz budućnost kazališta? Hoće li ga »pojesti« suvremeni način života?

- Kazalište neće umrijeti, ali mora postati nomadsko. Mini Teatar i Festival svjetskog kazališta pokazuju da je budućnost u hibridnim prostorima gdje se individualne akcije susreću s radom u institucijama.

Ne vjerujte lažima

Konkretno, što vi kao redatelj želite poručiti današnjem gledatelju?

- Ne vjerujte lažima koje vas svakodnevno okružuju, ne dajte ni da vas lažna proročanstva tješe. Kazalište nije lijek, već ogledalo koje pokazuje rane. U svijetu preplavljenom ratovima, političkim krizama i globalnim bezumljem, umjetnost mora ostati nepokolebljiv prostor otpora, mjesto gdje se artikulira drukčija vizija svijeta. Smatram kako kazalište ima jedinstvenu moć kad reflektira stvarnost, i aktivno sudjeluje u njezinoj transformaciji. Svaki projekt u kazalištu treba biti forum za izlaganje istine, gdje se dominantni narativi osporavaju, a publika potiče na kritičko razmišljanje. Kazalište mora biti aktivan alat za preoblikovanje društva, pružajući alternativne, hrabre vizije svijeta koje se suprotstavljaju dominantnim strukturama moći.

Kako biste danas komentirali rečenicu Arsena Dedića koju vam je rekao dok ste radili na predstavi »Veliki Gatsby«: »Sva ta tobožnja briga za umjetnost samo je pljačka, otimačina i grabež.« Jesu li kazalište i kultura općenito mjesto »grabežljivih elitista«?

- Arsen Dedić, cinik s dubokim romantizmom, postavio je pitanje koje potiče na refleksiju o stvarnoj vrijednosti umjetnosti u suvremenom društvu. Kultura se ponekad doživljava kao pljačka, ali to je posljedica ako dopustimo da umjetnost postane roba tržišta i izgubi svoju autentičnu i revolucionarnu suštinu. Pravo kazalište za mene nije proizvod koji se kupuje, već živi, pulsirajući proces stvaranja i transformacije. Umjetnost, kada ostane angažirana i autentična, postaje sredstvo oslobađanja, a ne privilegirana domena elitista. Ova perspektiva omogućava da se kultura prepozna kao ključni društveni alat, sposoban oblikovati identitete i izazivati promjene. Prava umjetnost ostaje otporna, transformativna i sposobna preoblikovati našu stvarnost.