Možeš biti talentiran i završiti Akademiju, ali glumac nećeš postati bez truda i rada

Kava s glumcima, četverogodišnji projekt Hrvatskog narodnog kazališta Zadar, započela je novu sezonu s gostovanjem svestranog Alena Liverića, glumca ovog kazališta, koji iza sebe ima bogatu karijeru na kazališnim daskama, filmskom platnu i u TV serijama. Dugo je radio u riječkom HNK-u, neko je vrijeme bio u HNK-u Varaždin, da bi se potom vratio u rodnu Rijeku. No, kako nam sam kaže, trebalo mu je nešto novo, osvježenje, novi koncepti i ljudi, pa je odlučio preseliti u Zadar, gdje je pronašao svoj mir i gdje gušta.

- Iako mi nedostaje riječki mentalitet, koji je pomalo otvoreniji u odnosu na dalmatinski, to ne mijenja kvalitetu života. Meni osobno to nije problem, jer su mi roditelji Dalmatinci, pa mi je to blisko. Stalno ističem da volim biti u Zadru jer uz ovu okolicu za mene predstavlja pravi raj na zemlji. Ovo što imamo ovdje, nema baš svugdje, otkriva Liverić, koji je rođen u Rijeci 1967. godine.

Počeci karijere

U razgovoru se prisjetio svojih početaka, kada mu je crtanje bilo prva ljubav. Čak se pripremao za upis na Likovnu akademiju, no život ga je odveo u drugom smjeru. Glazba, pak, bila je stalna pratiteljica njegova odrastanja. S prvim bendom, Prazni džepovi, započeo je svoj glazbeni put, koji je nastavio s još jednim sastavom. Kasnije je osnovao demo bend Laufer, s kojim je imao nekoliko nastupa, da bi na kraju došao Urban i stvorio onaj prepoznatljivi Laufer. Ipak, gluma nije bila planirana – ona je pronašla njega, a ne on nju.

- Sve je počelo krajem '85. godine kada je jedna profesorica primijetila moj glas. Bila je štafeta koja je išla iz jednog mjesta do drugog, a upravo su mene odabrali da pročitam pozdravno pismo štafete. Tada su me primili u dramsku skupinu i pozvali da uskočim kao zamjena za jednog glumca. Nakon toga je sve krenulo, a voditelj dramske skupine Josip Silov me kasnije pripremao za pripremni ispit za Akademiju. I tako je povijest počela, prisjeća se ovaj talentirani glumac.

Govoreći o studentskim danima na Akademiji, priznaje da je na početku bio povučen i sramežljiv. Gledajući kolege, često je mislio da nikada neće doseći njihovu razinu, ali ključni preokret dogodio se na drugoj godini studija.

- Instinkt me je s vremenom gurao naprijed, tjerajući me da prebrodim vlastite nesigurnosti. Akademija mi je zapravo otvorila vrata drugačijem načinu razmišljanja, nakon toga sam svijet počeo gledati nekim drugim očima. Uz predavanja, znali smo raditi i po dvanaest sati na predstavama koje su pripremali za kraj semestra, a koje je onda komisija ocjenjivala. Bilo je intenzivno, ali lijepo, a profesori su bili sjajni i prenijeli su nam puno znanja.

Vjerujem da kada studiraš nešto što voliš, to niti ne osjetiš. Najgore je kada netko studira nešto što zapravo ne želi. Radije nemojte raditi ništa nego nešto zbog čega se osjećate kao da idete prema prosjeku, jer to vas neće učiniti sretnima. Zamka je u tome što neki mladi glumci, kada završe Akademiju, misle da su postali glumci. No, stvar je u tome da je to samo uvod u glumački svijet. Sve ostalo je rad na sebi. Možeš biti talentiran, ali ništa bez truda i rada, naglašava Liverić.

U razgovoru nam je ispričao kako se njegova generacija zabavljala. Kako priča, većinu vremena posvetio je svirkama s prijateljima te nikada nije bio boemski tip, premda u društvu često vlada uvjerenje da su glumci povezani s boemskim načinom života.

- Taj boemski život možda je bio zanimljiv '70-ih, ali vremena su se jako promijenila i ja se nikada nisam upuštao u to. Gluma je profesija u kojoj glumac ulazi u ulogu sa svim svojim osjećajima. Ako netko konzumira opijate, zapravo gubi sposobnost empatije, a empatija je jedan od najvažnijih glumačkih alata. Kako odigrati ulogu tuđeg ili sretnog čovjeka ako to ne osjećaš? Kada je izvedba zaista uvjerljiva, publika to osjeti, proživi i doživi katarzu. U grčkom teatru katarza je bila spoznaja istine, a upravo je to naš zadatak – da publika osjeti, da otvorimo neka pitanja i potaknemo ih na promišljanje, ističe ovaj kazališni glumac, kojem nisu strani ni mali ni veliki ekrani.

Osjetljiva profesija

Dotaknuo se i tekstova, otkrivajući koliko glumci zapravo imaju prostora za vlastitu interpretaciju, a koliko su ponekad prisiljeni »slijepo« držati se napisanog.

- Sve ovisi o redatelju. Na primjer, kod Nenni Delmestre u predstavi "Laž" moraš biti točan. Gospodin Mimi ima važnu ulogu jer nam šapće ako zaboravimo tekst i pomaže nam s replikama koje nedostaju. Tako sam isto dodatno učio. No, zanimljivo je što ja tekst pamtim na specifičan način jer sam razvio svoj sustav pamćenja. Ne mogu tekst »nabubati« napamet, moram ga razumjeti – tek tada dolazi do prave interakcije s publikom. Kad sam radio sapunice ili filmove, često sam imao gomilu teksta. Prvo bih ga prepisao, zatim bih sve vizualizirao poput stripa jer sam vizualni tip, i to mi pomaže u učenju. Također, pamtim tekst i po situacijama. Na primjer, ako piše »trebao bih kupiti olovku«, a u toj sceni već držim olovku u ruci, odmah to povežem. Uz to, nakon mjesec i pol ponavljanja istog teksta, tijelo ga samo zapamti. Ipak, postoje vrlo teški tekstovi koje je teško naučiti, pogotovo ako ih ne razumiješ. Primjerice, za film Vibrato, koji se bavi putovanjem svemirom, morao sam učiti puno stvari o crnim rupama i sličnim temama. U takvim trenucima čovjek se stvarno pogubi, priča nam.

Liverić nam otkriva i kako su tekle probe za predstavu Laž te je podijelio svoje iskustvo suradnje s nagrađivanom redateljicom Nenni Delmestre.

- Delmestre i ja surađivali smo na mnogim predstavama. Uvijek donosi zanimljive tekstove, vrlo je precizna i posvećena detaljima, tako da moraš biti maksimalno fokusiran. Ne bih rekao da je stroga – jednostavno zahtijeva ono što je zamislila i traži to od svih, ali se ne miješa u samu izvedbu. Jednu ulogu možeš odraditi na potpuno različite načine, a da svejedno funkcionira. Sve je to stvar prilagodbe. Primjerice, Bruce Lee nije bio samo borac, već i pjesnik i filozof. Rekao je »moraš biti kao voda u čaši« – stalno se prilagođavati situaciji. S druge strane, kolege su također jako bitan segment u svemu tome. Gluma je osjetljiva profesija jer je ključan ljudski faktor.

U kazališnom svijetu ima svakakvih ljudi – spletki, ljubomore, kao i u svakom drugom poslu. Zato nemam previše prijatelja iz tog svijeta. Hoću reći, jako mi je bitno s kim radim. Moje kolege iz predstave "Laž" zaista su bili jako radišni i predani. Poštovali su redateljicu, kao i sve sugestije koje smo jedni drugima davali. Nije bilo »egotripaštva«, a tijekom dva mjeseca proba stalno smo otkrivali nešto novo. Predstava je zanimljiva jer govori o laži – o tome kako svi lažu. U njoj igram ulogu muža koji se pokušava snaći u situaciji preljuba. Ne bih rekao da moj lik brani nešto, već se jednostavno snalazi u priči koju će ispričati svojoj ženi. U principu, ne zna se tko je varalica, a ključno je pitanje što je istina, a što laž. Predstava je komedija, ali u osnovi se bavi situacijama iz stvarnog života. Svi smo lagali, muljali, govorili istinu – sve su to alati životnih iskustava koje koristiš kada radiš na nekoj ulozi, pogotovo na ovoj, podijelio je Liverić, dodajući kako primjećuje da publika jako voli ovu predstavu.

Psihologija lika

Budući da je glumio i u televizijskim sapunicama, podijelio je svoje razmišljanje o tome kako u društvu prevladava mišljenje da su sapunice prostor za lošu glumu i plitke radnje, ali i svoja iskustva.

- Što se tiče sapunica, to je vrlo površno i »light«. Tekstovi su često nekvalitetni, daleko od dubine Dostojevskog ili Čehova, koji su cijeli život posvetili proučavanju čovjeka i ljudske sudbine. Sapunice su lagani sadržaj – ljudi ih pogledaju i zaborave. Ono što mi je bilo posebno teško tijekom snimanja sapunica je izgovaranje nekih glupih rečenica, poput: »Zar si to obznanio?«. To mi je bilo zaista teško, pa sam često mijenjao tekst i pokušavao ga prilagoditi svom jeziku kako bih bio što vjerodostojniji i kako bi zvučalo kvalitetnije, iako je sve to u osnovi namijenjeno instant publici.

Poznajem velike glumce, neki su bili i moji profesori, ali za njih nitko ne zna. S druge strane, netko se pojavi u sapunici i odjednom je mega zvijezda. To je tako providno. Mi smo malo tržište, sve to traje nekoliko mjeseci i nema ništa na duge staze – sve je to samo varka. Televizija kao medij također polako gubi utrku s raznim novim medijskim formatima. Sve je to prolazno, zaključuje Liverić.

Govoreći o filmskom iskustvu, posebno ističe glavnu ulogu u nagrađenom filmu "Ničiji sin" za kojeg je dobio Zlatnu arenu. U njemu je igrao veterana Domovinskog rata koji je izgubio noge nakon što su ga zarobili četnici i natjerali u minsko polje. Kada je saznao da će igrati tu ulogu, odmah je zamolio da mu pošalju kolica u Rijeku i tri mjeseca kod kuće živio kao invalid.

- Kada se pripremate za ulogu, morate se potpuno unijeti u psihologiju lika – u ovom slučaju osobe s invaliditetom. Prvo što sam napravio bilo je dogovor sastanka s psiholozima koji rade s ljudima s PTSP-om. Također, razgovarao sam s jednim pukovnikom kojem se PTSP manifestira tako da nije mogao spavati – bio bi budan pet dana, a onda bi u petak uzeo tablete i probudio se tek u ponedjeljak. Tako funkcionira. Ne ide među ljude, a posebno izbjegava blagdane poput Nove godine kada se puca. Dok sam bio kod kuće, kada bih išao na WC, išao sam u kolicima. Tako sam se suočio s toliko ograničenja koje prije nisam mogao ni zamisliti. Nemate pojma kakav psihološki učinak ima to što svi oko vas stoje, a vi sjedite. To su užasno teški trenuci, jer se osjećate kao da niste ravnopravni. Vidite zdrave ljude oko sebe i postanete svjesni svojih ograničenja.

Sve te situacije pomogle su mi da kao glumac zaista uđem u psihologiju lika. Ta tri mjeseca bila su jedno od najzanimljivijih iskustava mog rada na glumi. Došao sam na filmski set, iskreno, potpuno lud. Prije snimanja mi se u kazalištu dogodio pravi kaos, skoro sam doživio živčani slom. Sve me pogodilo, i takav sam otišao na snimanje. Razmišljao sam, što je s ljudima? Sjednem u invalidska kolica i odjednom shvatim – to je to, taj osjećaj. Sve mi se posložilo. Film je na premijeri u Puli dobio nezapamćen pljesak, kako od kritike, tako i publike. Nakon filma, kad su se glumci trebali pokloniti, publika je bila u šoku jer su očekivali da sam i u stvarnosti invalid. To je bila moja prva glavna uloga. Prišla mi je jedna gospođa iz organizacije, koja tamo radi još od vremena Jugoslavije, i rekla mi da se nikada nije dogodilo da netko bude pozvan četiri puta na poklon. To je stvarno lijep osjećaj – kada radiš nešto iz srca i netko to prepozna. Stvarno godi, iskreno priča nam talentirani i predani Liverić.

Važno je dotaknuti publiku

Uz to, dodaje kako mu je zanimljiv bio i film "Posljednji bunar" čija je radnja smještena u 2030. godinu gdje se pitka voda prodaje iz posljednjeg bunara, dok mu je želja, kako kaže, glumiti u nekom hrvatskom brdskom westernu.

Na pitanje je li mu draže da neka predstava bolje prođe kod publike ili stručne kritike, kaže kako je publika najbolji pokazatelj je li nešto dobro ili nije.

- Možemo stvoriti nešto artistički kompleksno, ali to će razumjeti malo ljudi, ili uopće neće. Mislim da je idealan omjer 70:30 – 70 posto treba dati publici ono što želi, a pritom ih na neki način motivirati i educirati, dok onih 30 posto preostaje za umjetnost. Vjerujem da kazališna publika najbolje zna prepoznati što je dobro, a što loše. Među kritičarima ima vrlo stručnih ljudi, ali meni je važnije dotaknuti ljude nego čitati kritike o tome je li nešto dobro ili loše. Čak i kada je nešto zaista kvalitetno, kritika to zna nepotrebno »srezati« i mislim da je to suvišno. Neka publika odluči, naglašava iskusni glumac.

Usprkos razlikama između kazališta i filma, gdje na kazališnim daskama mora govoriti glasno, čak i kada šapće, dok pred filmskom kamerom može biti opušteniji, kazalište mu s druge strane pruža mogućnost improvizacije ako zaboravi tekst, ali obje vrste glume ističe kao jednako drage.

- Gluma mi je omogućila da izgradim razne karaktere i vjerujem da stalno vraćam dug toj umjetnosti jer je to zaista ono što volim. Kroz glumu mogu biti netko tko nisam, a zapravo nemamo pojma koliko različitih karaktera nosimo u sebi. Kada kopam po vlastitoj unutrašnjosti, tražeći sreću ili suočavajući se s tamnim stranama, to mi donosi ogromno zadovoljstvo i pomaže mi da se odmaknem od svakodnevice koja postaje sve napornija.

Gluma je moj svijet, u kojem se osjećam kao kod kuće. Svoju životnu filozofiju sažeo bih ovako – ne možemo mijenjati vjetar, ali možemo podesiti jedra kako bismo stigli do cilja, zaključuje talentirani Liverić, koji nas je oduševio svojom sugestivnošću u predstavi Laž, a istovremeno nasmijao do suza.