Čarobna večer kad je mag improvizacije poletio

Prije pola stoljeća pijanist Keith Jarrett snimio je, a iste, 1975., i objavio dvostruki LP »The Köln Concert« (ECM/Dancing Bear). Jednako toliko vremena to je jedno od najutjecajnijih diskografskih izdanja na području jazz glazbe, koje je prodano u više od četiri milijuna primjeraka. Osim što je ostvario kultni status, najprodavaniji je solo album u povijesti jazza i najprodavaniji klavirski album svih vremena, »The Köln Concert« proglašen je nezaobilaznim albumom za svaku diskofilsku kolekciju. Između ostalog, odigrao je važnu ulogu u podizanju popularnosti i ugleda neovisne diskografske kuće ECM, koja je tada već djelovala šest godina. Iako su do tada za tog izdavača snimali ugledni pijanisti kao što su Mal Waldron, Paul Bley, Chick Corea i Steve Kuhn, ali i sam Jarrett, upravo je taj album pomogao da sjajna diskografska izdanja, koja je ECM od početka objavljivao, dobiju na većoj vidljivosti i da taj izdavač zauzme mjesto u elitnom društvu diskografskih kuća koje objavljuju djela jazz umjetnika. Zahvaljujući »The Köln Concertu« ECM se uspio nametnuti i održati kao neovisna diskografska kuća, a danas je jedna od najuspješnijih na polju jazz diskografije.

Nesvjesno ili opsjena

Iako je i u prethodnom razdoblju ostvario sjajne albume, prije svega svirajući u triju s kontrabasistom Charliejem Hadenom i bubnjarom Paulom Motianom u stilu bliskom free-jazzu te njegovim American Quartetom koji je, uz njih trojicu, činio i saksofonist Dewey Redman, upravo je ovaj album izbacio Jarretta u orbitu i učinio megazvijezdom jazza. Album donosi snimku koncerta koji je proslavio Jarretta kao solo izvođača, a pomogao mu je i da lakše ostvari sve kasnije projekte, one s American Quartetom, European Quartetom, Standards Triom, ansamblima, orkestrima, solo i druge. Pijanist je i prije »Köln Concerta« objavio albume sa snimkama studijskih ili koncertnih solo ostvarenja, primjerice »Facing You« iz 1972. i »Solo Concerts: Bremen/Lausanne« iz 1973., koji donose također izvedbe na visokoj estetskoj razini, ali nisu naišli na tako veliko zanimanje slušatelja i kritičara.

Više je razloga za to. Primjerice, Jarrett je u tim izvedbama sintetizirao svoje dotadašnje iskustvo, primjerice ono što ga je stekao svirajući kao član kvarteta saksofonista Charlesa Lloyda, s kojim je započeo ozbiljniju karijeru i stekao popularnost, ali i svirajući s Jazz Messengersima te posebice Milesom Davisom, kao i vlastitim trijom i American Quartetom. Zahvaljujući tome u svoje je džezističke improvizacije, osim vlastitih skladbi koje je svirao u ranijem razdoblju, uključivao elemente raznih stilova, od klasike preko latina do gospela i folka, pa i onih tada aktualnih, koji su bili bliski novom naraštaju slušatelja.

Iskusio je to svirajući s Lloydom na rock festivalima i u dvoranama koje su do tada bile rezervirane samo za rokere, a poslije i Davisom, sudjelujući u snimanjima velikanovih tranzicijskih fusion albuma i svirajući pred rokerskom publikom, stvarajući povijest jazz-rocka. Bio je to glazbeni milje u kojem su Jarrettove pristupačne, ali izazovne improvizacije pronašle publiku i izvan jazza. Ta je glazba osvojila sve prostore. Primjerice, ako ste krajem 1970-ih i u 1980-ima ušli u neki butik, bar, knjižaru ili moderan restoran, postojala je velika vjerojatnost da će tiho svirati glazba s albuma »The Köln Concert«. Sada možemo ustvrditi da je to bila glazba u skladu s vremenom. Zapravo, ona je u skladu s bilo kojim vremenom. Naravno, ta je glazba bila, i još uvijek je, intrigantna i za one koji u umjetnosti traže nešto više: dubinu, razlog za višestruko preslušavanje koje iznova donosi otkrivanje novih detalja, novo uzbuđenje.

Važne utjecaje u stvaranju ovog slojevitog djela treba tražiti i u slušanju glazbe njegovih uzora. Naime, teško je povjerovati da Jarrett nije slušao i upijao solo ostvarenja pijanista Billa Evansa, posebice glazbu s njegovih solo albuma: Grammyjem nagrađenog »Conversations with Myself« iz 1963., »Further Conversations with Myself« iz 1967. te također Grammyjem nagrađenog »Alone« iz 1968. Upravo je od njega Jarrett mogao usvojiti taj romantičan, introspektivan, meditativan, eteričan pristup koji je zadržao do kraja karijere. Poput njega, znalački je svoj unutarnji, emotivan monolog ispoljio glazbom. Pitanje je koliko je od toga što je odsvirao nesvjesno. Je li to uopće moguće? Ako je, Jarretta poistovjećujemo s takvim pristupom, a ako nije, možda je to neka njegova opsjena.

Ipak, dok se Evans u svojim solo improvizacijama oslanjao na poznate glazbene teme, jazz standarde, i tek rijetko vlastite skladbe, Jarrett, kojem je i taj pristup bio blizak, na ovom je koncertu izvedbe razvijao u potpunosti iz trenutnog nadahnuća, bez predumišljaja ili pozivanja na neku postojeću skladbu. Zato izvedbe, u ukupnom trajanju od 66 minuta, nemaju naslove, nego su im za potrebe albuma dodijeljeni nazivi »Part I« itd. Iako je izvedba podijeljena u 4 dijela, možemo ih slušati kao jedno duže glazbeno djelo jer Jarrett kao da ga je odsvirao u dahu. Poput svojevrsnog izljeva struje svijesti.

Entuzijastična publika

Kao što je Evans utjecao na Jarretta, tako je Jarrett utjecao na sve naraštaje jazz i ne samo jazz glazbenika koji su stasali nakon objavljivanja albuma »The Köln Concert«. Prije svega to su, osim slavnog Brada Mehldaua, pijanisti koji su snimali za ECM, među ostalima, Bobo Stenson, Marcin Wasilewski, Tord Gustavsen, Vassilis, Tsabropoulos... Taj je album izvršio snažan utjecaj i na mnoge hrvatske glazbenike, mnogima je donio prekretnicu u karijeri i usmjerio ih prema jarrettovštini. Jedan od njih je pijanist Matija Dedić. »Jarrett je genij, o tome nema dvojbe, a album ‘The Köln Concert’ odredio je moj životni put«, rekao je. »Moja glazbena estetika je počela s tom pločom. Kad sam bio u trećem razredu srednje škole, sa sedamnaest godina, težio sam za nečim svojim, a zaintrigirala me improvizacija. U stanu sam pronašao neke ploče, a osobito me se dojmio ‘The Köln Concert’ koji nema veze s tradicijom i ni s bilo čim drugim. Ta ploča Keitha Jarretta me otvorila. Nakon toga sam definitivno znao da je to to. Koliko god su u tom trenutku roditelji bili protiv toga, bio sam uvjeren da ću jednog dana krenuti tim vodama. Zato sam odlučio otići na jazz akademiju u Graz, a ne na neku klasičnu akademiju.«

Trenutačni uspjeh koji su postigli albumom »The Köln Concert« osokolio je Jarretta i Manfreda Eichera, producenta i utemeljitelja ECM-a, koji je nastavio snimati njegove koncerte, da samo godinu dana nakon njegovog objavljivanja snime niz solo recitala koje je održao tijekom turneje u japanskim gradovima: Kyotu, Osaki, Nagoji, Tokiju i Sapporu. Pod nazivom »Sun Bear Concerts« izbor snimaka je 1978. objavljen kao deseterostruki LP box set, a poslije i kao šesterostruki CD box set. Bio je to još jedan hrabar, ali uspješan potez. I većina ostalih albuma iz nastavka karijere, na kojima su dokumentirane njegove solo klavirske izvedbe – objavljeno ih je još petnaestak – snimljena je u koncertnim situacijama i donose njegove skladbe, zapravo često upravo spontane improvizacije.

Razmišljajući o tim situacijama Jarrett je izjavio: »Količina energije koju sam ispoljavao na tim koncertima uvijek je bila nevjerojatna. Svaki put je bilo kao na Olimpijskim igrama.« To je odredilo njegov pristup umjetnosti. Svakoj se izvedbi predavao u potpunosti, davao je sve od sebe, svirao je s nevjerojatnim intenzitetom i strašću, potpuno usredotočen na kreativni čin, nerijetko u ekstazi ispuštajući zvukove ili pjevajući fragmente melodija, što je bio odraz njegovih proživljavanja trenutnog unutrašnjeg umjetničkog uzbuđenja. Čuje se to i na ovom izdanju.

Sve je to pridonosilo jedinstvenoj auri koja je okruživala Jarrettove koncerte i zato su ih ljubitelji glazbe uvijek posjećivali u velikom broju, što mu je olakšalo da ostvari izvrsnost, ne samo u umjetničkom izrazu nego i uvjetima koncertiranja. U to sam se uvjerio prisustvujući njegovim nastupima.

Primjerice, jednom je prigodom koncert debelo kasnio, a organizator se nekoliko puta ispričavao s objašnjenjem da trebaju još malo vremena kako bi ispunili sve uvjete, između ostalog i dovoljno prigušili rasvjetu. Kad su umjetnici konačno došli na pozornicu i trebali započeti koncert, Jarrett se naglo dignuo i otišao, a članovi njegovog Standards Trija: kontrabasist Gary Peacok i bubnjar Jack DeJohnette su ga slijedili. Organizator se ponovo ispričao rekavši da svjetla još nisu dovoljno prigušena. No, nestrpljiva je publika taj perfekcionizam oprostila već kod prvih taktova glazbe kojom su svi bili očarani. Zato se objavljivanje koncertnih snimaka pokazalo kao mudar potez, jer su i uvjeti za snimanje uvijek bili na visini. Osim toga, Jarrett je istinski improvizator čije izvedbe oblikuje nadahnuće u trenutku izvedbe te ugođaj koji donosi prostor i kemija koju ostvaruje s publikom, a te večeri publika je bila posebno entuzijastična. Nisu li upravo zato najuzbudljiviji oni albumi koji donose snimke koncerata, primjerice »Live at the Lighthouse« trubača Leeja Morgana, »Ellington at Newport« pijanista i vođe big banda Dukea Ellingtona, »Live at the Village Vanguard« saksofonista Johna Coltranea ili »At Antibes« kontrabasista Charlesa Mingusa?!

Ukroćeni monstrum

Dvostruki LP »The Köln Concert« donosi snimku koncerta što ga je Jarrett održao 25. siječnja 1975. u Opera Houseu u Kölnu. Zapravo, nevjerojatno je da je upravo ta snimka postigla takav uspjeh. Naime, sve što je prethodilo koncertu pobudilo je nagovještaj katastrofe. Početak koncerta dogovoren je za 23.30, nakon ranije operne izvedbe. Unatoč tome ulaznice su bile rasprodane, što je značilo da će doći oko 1.400 ljubitelja glazbe. Dogovorila ga je tada osamnaestogodišnja studentica, strastvena obožavateljica jazza i honorarna agentica Vera Brandes, u to vrijeme najmlađa njemačka koncertna promotorica. Za tu turneju Manfred Eicher je za Jarretta dogovorio seriju solo koncerata u raznim europskim gradovima, na kojima je, kao i gotovo tijekom cijele karijere, bio uz njega. Od grada do grada vozili su se na koncerte u malom Renaultu 4 koji je Eicher imao u to vrijeme. Nakon koncerta u Zürichu u Švicarskoj, krenuli su na iscrpljujuće petosatno putovanje automobilom do Kölna, gdje su stigli u kasnim poslijepodnevnim satima, umorni i pod stresom. Jarrett je patio od bolova u leđima, zbog čega je morao nositi protezu, i želučanih tegoba, zbog čega nekoliko dana nije mogao normalno spavati. Tijekom putovanja nije uspio nadoknaditi nimalo sna, a po dolasku u Köln najvažnija mu je bila briga pronaći mjesto za jelo. Kad su to učinili, suočili su se s dugim čekanjem u vrućem restoranu, a da stvar bude gora, Jarrettov obrok nije bio u skladu s očekivanim. Već tada je razmišljao da bi bilo dobro otkazati koncert. Bio je shrvan, fizički i psihički.

Frustracija se povećala kad su došli u dvoranu i shvatili da je organizator za taj koncert osigurao potpuno neprimjereni klavir. Naime, naručili su koncertni veliki klavir Bösendorfer 290 Imperial, ali došlo je do zabune, a na dan koncerta bio je štrajk u tvrtki za dostave i odgovarajući klavir nije stigao. Radnici su iza pozornice pronašli manji »dječji« klavir i, pretpostavivši da je to onaj koji je zatražen, postavili su ga na pozornicu. Taj je klavir inače bio namijenjen samo za probe i bio je u lošem stanju, nije bio naštiman, zapravo bio je toliko raskliman da se, uz sav trud štimera, nije mogao ugoditi kako treba. Također, pedale nisu radile ispravno. Pogreška je otkrivena prekasno da bi dogovoreni tip klavira na vrijeme postavili za koncert. Čak je i pokušaj »last minute« intervencije pao u vodu jer bi transport klavira bez odgovarajuće opreme na izrazito niskoj temperaturi, tijekom oluje, naštetio glazbalu. Bilo je potrebno nekoliko sati ugađanja i podešavanja kako bi donekle uredili glazbalo da se na njemu moglo svirati. U toj situaciji Jarrett, koji je tada već svirao samo na vrhunskim klavirima, definitivno je odlučio da treba otkazati koncert. No, Eicher je rekao da bi ga ipak trebao održati jer je sve bilo pripremljeno za snimanje i ulaznice su bile rasprodane.

Naposljetku, Vera Brandes ga je uspjela uvjeriti da ipak nastupi jer je koncert trebao početi za samo nekoliko sati. Jarrett je tada pokazao da se dobro snalazi u stresnim situacijama. Iako je bio iscrpljen i osjećao je jaku bol, i dalje sa steznikom za leđa koji mu je osigurao dodatnu potporu kralježnici, održao je bezvremenski koncert. Da bi se prilagodio lošem klaviru, svirao je drukčije, kao da je želio pokazati tom »monstrumu« da ga može ukrotiti. Prihvativši takvu situaciju, uspio je zanemariti sve što je remetilo njegov sklad u glavi i jednostavno je krenuo u potragu za ljepotom, istinom i suštinom glazbe. Između ostalog, i ta borba kojom je pokušao kompenzirati uočene nedostatke klavira, nadahnula ga je da nađe novo uporište i ispolji neko novo umijeće, da svira upečatljivo i sugestivno.

Autorizirana transkripcija

Jarret je poslije izjavio: »Kad sam počeo svirati shvatio sam da se događa nešto posebno. Sjećam se kako sam izašao na pozornicu misleći da ne postoji mjesto na kojem bih radije bio nego sjediti za klavirom – konačno!« Poslije je rekao da je koncert doživio kao »egzistencijalno iskustvo«, a mnogi slušatelji kažu da su osjetili nešto slično slušajući tu glazbu. Dogodila se neka čarobna privlačnost između umjetnika i glazbala, poput magneta koji ga je vukao prema tom klaviru, a on je, bez obzira u kakvom stanju bio, njegova nasušna potreba. Iako umoran i iznuren nakon dnevnih događaja, Manfred Eicher, koji je producirao ploču, također je već tijekom koncerta osjetio da se događa nešto posebno, da izvedbe imaju neku čudesnu kvalitetu.

Zadivljen Jarrettovim nastupom, poslije je ispričao: »Mislim da je Keith te večeri bio u nevjerojatnom letu, samo je svirao, zaboravio klavir i svirao kao što nije nikad prije, ali i nikada poslije.« Nakon koncerta Eicher je Jarrettu dao kopiju kasete da je presluša dok su putovali na sljedeći koncert. »Dok smo se vozili, više smo puta u autu preslušavali tu kasetu, osjećajući da se događa nešto doista posebno, ali bili smo iziritirani zvukom, pa je Keith rekao da je trebamo preslušati u studiju«, rekao je. »Mjesecima kasnije otišao sam u studio i radio tri ili četiri dana na snimci, a rezultat je zapravo bio izvanredan, unatoč groznom klaviru. Klavir se nikada ne može ispolirati u procesu miksanja, no činilo se da se glazba obraća velikom broju ljudi, među njima i mnogim poznatim inženjerima zvuka. Zato je ova ploča osvojila mnoge nagrade – začudo neke i za zvuk, što je bilo iznenađujuće.«

Izvedbe objavljene na albumu »The Köln Concert« i danas pubuđuju znatiželju muzikologa i glazbenika, koji ih proučavaju, analiziraju i nastoje objasniti te približiti širem krugu radoznalih poklonika. Iako su ga odmah nakon objavljivanja albuma tražili da objavi transkripciju, Jarrett je prvih godina dosljedno odbijao pristati na to jer radi se o potpuno improviziranim izvedbama koje su neponovljive. Godine 1990. konačno je pristao objaviti autoriziranu transkripciju, ali, kao što je vidljivo iz njegovog predgovora notnom izdanju, on i dalje svima koji žele svirati to djelo preporučuje korištenje snimke. Proslavljeni kubanski klasični gitarist koji živi i djeluje u SAD-u, Manuel Barrueco, je poslije, u knjizi »Jazz Classics for Classical Guitar«, objavio transkripciju i aranžman za klasičnu gitaru, odabravši izvedbu izvorno naslovljenu »Part IIc«. Tu prilagodbu Barrueco je snimio na CD-u za diskografsku kuću EMI.

Doprinos u rasvjetljavanju neobične popularnosti ovog djela dao je i muzikolog i jazz glazbenik Peter Elsdon koji je 2013. za Oxford University Press objavio knjigu »Keith Jarrett’s The Köln Concert«. U toj studiji nastojao je otkriti zašto taj album ima tako velik uspjeh. Proučio ga je s raznih aspekata: glazbenog, kulturnog, estetskog i povijesnog, kako bi shvatio koncert i album kao sredstvo pomoću kojeg je Jarrett artikulirao svoj vlastiti kulturni i glazbeni pogled i etablirao se kao ozbiljan umjetnik. Osim toga, segmente glazbe s tog albuma u svojim su ostvarenjima koristili i neki filmski redatelji.

U povodu 50. godišnjice objavljivanja »The Köln Concerta« tijekom ove godine planirane su brojne aktivnosti. Primjerice, na Berlinaleu 2025. premijerno će biti prikazan njemačko-poljsko-belgijski igrani film »Köln 75« redatelja Ida Fluka, koji govori o ovom koncertu. Film će biti prikazan u sekcijama Berlinale Special i Special Gala. Veru Brandes glumi Mala Emde, Keitha Jarretta – John Magaro, a Manfreda Eichera – Alexander Scheer. Također, ove bi godine trebao biti objavljen francuski dokumentarac »Köln Tracks: The Legend of Jarrett’s Köln Concert« redatelja Vincenta Duceaua, a u pripremi je i grafička novela. Tek toliko da se ne zaboravi!