Stabilna demokracija nestabilnog imuniteta

U samom začetku demokracije ona je bila politički sustav koji je u svoj centar postavio slobodu, s posebnim fokusom na političku slobodu, pod kojim su pojmom Atenjani smatrali političku participaciju. No grčki filozofi nisu bili skloni demokraciji - Platon je smatrao kako demokracija postavlja neznalice na vlast, a Aristotel je predlagao mješavinu demokracije i oligarhije (što implicira kombinaciju biranja ždrijebom i glasovanjem) - zapisao je izv. prof. dr. sc. Kosta Bovan u svom tekstu na portalu ideje.hr prije nekih osam godina.

Upravo od takve povijesne reference možemo krenuti u analizu društva i politike, odnosno demokracije kao takve, koja je, kako je to lucidno zaključio Winston Churchill, "loš oblik vladavine, ali ne znamo bolji". Pritom se neizbježnim nameće i rasprava u moralnosti/etičnosti same demokracije, a time odmah i politike. Kako što je u jednoj svojoj analizi zapisao J. Mirić, "ono etično u politici, a to znači i u demokraciji kao načinu političkoga posredovanja, dano je upravo u načinu, a ne u svrsi, u sredstvima, a ne u ciljevima političkog djelovanja".

Sjena vladara

Kad, međutim, s teorije prijeđemo na praksu, fraza "stabilna demokracija nestabilnog imuniteta" nalazi svoje opravdanje u nizu primjera iz svakodnevice. Pritom se naravno pojam "imunitet" odnosi na izazove kao što su populizam i demagogija, čijem (ne)moralnom zovu teško da mogu odoljeti i oni najotporniji na političkoj sceni koja, bez obzira na to kakvom se doima, potvrđuje da živimo, radimo i politikom se bavimo (ili se ona bavi nama) ipak u okvirima demokracije, makoliko istu, dakle, demokraciju mnogi danas prozivaju za nazadnost i degeneraciju, pa i manjak etičnost i morala. U tom smislu dobro je prisjetiti se Niccola Machiavellija svaki put kad se suočimo sa zastranjivanjima u kojima prijeti "odcjepljenje politike od morala" u korist doktrine čiji je vrhovni cilj dobrobit države bez obzira na (ne)djela/(ne)moral koja služe kao sredstva tom cilju. Toga ne manjka ni danas, u svijetu koji je s jedne strane globaliziran (još uvijek, unatoč Trumpu!) i digitalno posve umrežen, dok s druge strane postaje sve bujniji rasadnik za "bezobzirno djelovanje, kako u politici, tako i na svakom drugom području života" u kakvom je vladarima s diktatorskim pretenzijama "svaki čin dopušten, moralan ili nemoralan, ako služi za dobrobit države", kako je to u svom djelu "Vladar" zaključio fiorentinski mudrac, kad je politiku odvajao od morala i tu istu politiku tumačio empirijski, dakle iskustveno.

U netom navedenom kontekstu percepciju svega što se danas događa na političkoj sceni, prije svega zapadnjačke parlamentarne demokracije, lako je svesti na Donalda Trumpa, Viktora Orbana, Georgiu Meloni ili Roberta Ficoa, ako ih promatramo unutar konzervativnih i desno orijentiranih političkih opcija. No situacija je sve samo ne jednoznačna, više se doima kompleksnom, širom i dubljom slikom društva/društava u kojima politika i moral doduše nisu posve razdvojeni, ali isto tako vrlo teško egzistiraju na polju konkretnih izazova (uključujući i suverenizam kao populističku opciju), u kojima se i promjenu geopolitičke paradigme koju je invazijom na Ukrajinu nametnuo Vladimir Putin također mora uzeti u obzir.

Tu je Europska unija pred velikim izazovima, jer ne samo da ju pritišće Trump sa svojim carinama, nego je i cijeli smisao postojanja EU-a doveden u fazu preispitivanja i traženja novih (boljih) rješenja za stare probleme, a još više za nove, inicirane ukrajinskim ratom, ekonomskom labilnosti i iznuđenim planovima za ubrzano naoružavanje budući da je sigurnost postala prioritet, bez obzira na još uvijek nepropustan NATO kišobran. Istovremeno pojam demokracija, politika i moral sve više poprima negativističke konotacije, pa je onda i razumljiva sve veća zabrinutost EU-a i o tim pitanjima koja su godinama pa i desetljećima bila tek puka teorija da bi u sadašnjosti postala "aspekti ugroženosti", nezaobilazni u kompletnom i kompleksnom kontekstu u kakvom se dobra stara Europa nalazi i pokušava održivo i učinkovito funkcionirati posljednjih godina. Između ostalog iz EU-u stalno naglašavaju da se demokracija mora nositi s rastućim ekstremizmom, upletanjem u izbore, širenjem manipulativnih informacija i prijetnjama novinarima. Zato je EU 2020. predstavio akcijski plan za europsku demokraciju, a Komisija u prosincu 2023. predstavila paket mjera za obranu demokracije kao dopunu tom planu. Zvuči obećavajuće, makar je sve još tek "slovo na papiru".

No što je s Republikom Hrvatskom, što bi sve trebalo uzeti u obzir kad bi krenuli ambiciozno i neizbježno pretenciozno u pokušaj donošenja neke koliko-toliko realne prosudbe, možda bolje reći dijagnoze našeg društva i naše politike koja je kao i u svim drugim društvima nezaobilazan faktor da bi društvo uopće kao takvo postojalo i funkcioniralo unutar samoizabranih demokratskih okvira parlamentarizma zapadnjačkog tipa u kakvom smo sad već 35 godina, kao članica Europske unije te svih drugih asocijacija, ekonomskih, pravnih i sigurnosnih. Puno je tu elemenata koje pri "dijagnozi" valja uzeti u razmatranje, pa i pokušati odgovoriti na uobičajeno pitanje koje nas odrednice nakon više od tri desetljeća neovisnosti prezentiraju u europskom svjetlu, a koje u balkanskom mraku, da i tu budemo malo pretenciozniji. Odgovor nije jednoznačan, ali u nekom općenitijem smislu ipak može se svesti na općenit zaključak - Hrvatska je država zrele demokracije, premda još uvijek s nekim "dječjim bolestima" demokratskog odrastanja, uz dakako izazovne prijetnje slične onima i u svih drugim zemljama poput korupcije, birokratizma i pada povjerenja u institucije, ali i samu politiku i političare. Jer gledajući i povijesno, put do zrele i odgovorne politike nije uvijek bio, niti je to danas, posut samo laticama ruža nego i trnjem, da malo fraziramo, u što se pak možemo uvjeriti svakog dana kad slušamo i gledamo medijsku prezentaciju svega i svačega, crnog i dramatičnog, ponekad i histeričnog, čak i komičnog, pitajući se pritom "gdje je nestao čovjek" ili, reći će neki, "gdje je nestao moral", politički i općenito društveni, da o medijskom i ne govorimo, gdje se skriva etika i kakvo nam je etičko ponašanje. S tim u svezi, samo da podsjetimo, a to piše čak i na notornoj Wikipediji, da se pojam "moral" odnosi na naša djelovanja, postupke, odnose i ponašanja prema kojima odlučujemo kako ćemo postupiti u odnosu na druge ljude, što je načelno pitanje dobra i zla, dok je pojam "etika" umnogome filozofsko promišljanje morala, filozofija morala.

Vječni populizam

I da završimo s još malo domaće stvarnosti. Napose one koja se veže uz predstojeće lokalne izbore zakazane za nedjelju, 18. svibnja. Tu je pak stvarnost upravo takva da se s jedne strane može percipirati kao realnost u okvirima uobičajenog izbornog procesa, a s druge strane ne manjka ni argumenata da na sve što se zbiva gledamo i kao na ne baš uobičajene, više nenormale aspekte političkog teatra u kojem ona poznata fraza da je "politika umijeće mogućega" (pozdrav Bismarcku!) poprima i neke svoje, moglo bi se reći, izopačene konotacije, na sveopću radost medija, koji kampanju prate tražeći senzacionalizam, afere i skandale kod svakog kandidata, na svakom plakatu ili u svakoj propagandoj poruci, itd. Naravno da pritom klasičnog populizma ne manjka, demagogija pršti na sve strane, obećava se sve i svašta, gradovi i županije će procvjetati kao nikad dosad (tamo gdje već ne cvatu u punom zamahu) kad vlast osvoje oni drugi, "pošteniji i moralniji", s kojima će biti ne samo bolje sutra nego i prekosutra. Zagreb u svemu tome, kao najveći grad prednjači, Tomašević i konkurenti mu u izbornoj utrci za vladavinu gradom komuniciraju na sve moguće i nemoguće načine kako bi privukli birače na svoju stranu, pa sve, više ili manje postaje gotovo teatar apsurda u kakvom se i pojedini ispadi kandidata doimaju kao općenarodna veselica kakve nije bilo ni za vrijeme kad je pokojni Milan Bandić u nekoliko izbornih ciklusa s lakoćom pobjeđivao konkurenciju.

Zapravo se na svake izbore (ne samo u domaćem kontekstu), a osobito na lokalne, ne može gledati kao na neko oličenje poštenih "igara prijestolja", na retoričku komunikacijsku propagandu visokog moralnog predznaka, uz dakako časne iznimke (pojedince) koji u svemu, pa i u izborima, svoje moralne preferencije potvrđuju dosljedno i odgovorno. Više je, međutim, onih kojima je politika sredstvo u korist vlastitog probitka, a usta puna moralnosti i poštenja dok se onako populistički predano bore dokazati da sve što čine rade u korist dobrobiti građana ili seljana u svojoj mjesnoj zajednici, gradu i županiji.

Bilo kako god, završimo priču oko dijagnoze društva i politike, napose morala i politike, citatom Ronalda Mylesa Dworkina, američkog filozofa i pravnika, koji je ovako zborio: "Principom u politici nazivam mjerilo koga se treba pridržavati ne zato što unaprjeđuje ili osigurava ekonomsku, političku ili društvenu situaciju koja se smatra poželjnom, nego zato što je to zahtjev pravde, nepristranosti ili neke druge dimenzije moralnosti." George Jean Nathan, američki kazališni kritičar, bio je puno ciničniji kad je zapisao i ovo: "Nevolja s političarima je u tome što previše govore, premalo slušaju i uopće ne stižu misliti."