NADAM SE DA ĆE OVAJ FILM PRIDONIJETI OTVORENOM DIJALOGU

Film »La Petite Derniere« (prema engleskom prijevodu »Najmlađa sestra«) u režiji Hafsije Herzi premijerno je prikazan u natjecateljskom programu ovogodišnjeg 78. Filmskog festivalu u Cannesu. Hafsia Herzi je filmsku karijeru započela kao glumica u filmu »La Graine et le Mulet« (2007.) redatelja Abdellatifa Kechichea, a s tom ulogom je osvojila i prvog Césara, najprestižniju francusku filmsku nagradu, kao mlada glumica koja najviše obećava. Herzi je nastavila prilično uspješnu glumačku karijeru, a ove je godine osvojila još jednog Césara, za najbolju žensku ulogu u filmu »Borgo«. No, njezina želja je oduvijek bila da bude s druge strane kamere, pa je 2019. režirala svoj prvi film »Tu mérites un amour«, koji je na nekoliko festivala nagrađen kao najbolji debitantski film.

Njezin treći film »La Petite Derniere« je vrlo intrigantna priča o seksualnom sazrijevanju i prvoj ljubavi. S jedne strane to je vrlo univerzalna priča, no činjenica da je glavna junakinja, Fatima, mlada francuska muslimanka, pritom i istinska vjernica, koja postaje svjesna da je privlače osobe istog spola, daje filmu sasvim novu dimenziju.

Nadia Melliti, kojoj je ovo prvo filmsko iskustvo, naprosto je briljantna u ulozi Fatime, a to nije promaklo ni žiriju koji je upravo nju nagradio palmicom za najbolju glumicu.

Traženje glumice

S redateljicom filma Hafsiom Herzi smo razgovarali mnogo prije nego su se dijelile nagrade, no mi smo već tada htjeli saznati što više o Nadiji Melliti.

- Traženje glumice za ulogu Fatime bio je vrlo dug proces. Tražili smo je među profesionalnim i neprofesionalnim glumicama, a onda sasvim slučajno, šetajući Parizom, moja direktorica castinga srela je Nadiju. Ona mi je obično jednom tjedno slala fotografije s djevojkama koje bi eventualno bile dobre za ulogu, a kada sam ugledala fotografiju Nadije odmah sam pomislila da bi ona mogla biti idealna Fatima. Prvo smo se nekoliko puta srele i samo razgovarale, a nakon što smo napravili probno snimanje bila sam potpuno sigurna da sam našla glavnu glumicu.

Kojoj nije bilo na kraj pameti da bi se bavila glumom.

- Da, ona je studentica na fakultetu za sport i nikada nije imala ambicija da se bavi glumom. Sve je bilo čista, ali sretna slučajnost. To što je sportašica, mnogo mi je govorilo o njoj kao osobi. Osjećala sam njezinu pribranost i koncentraciju te ispravan misaoni stav koji joj omogućuje da bude otporna i žilava, što je svakako bilo od velike pomoći pri savladavanju zahtjevnog filmskog seta, a sa svim sportovima s kojima se Nadia bavi to je bilo vrlo jednostavno. I naravno, kao sportašica ona ima jednostavniji odnos s vlastitim tijelom, jer sportaši su na prirodniji način u harmoniji sa svojim tijelom. Pri svakom našem razgovoru bila je vrlo prirodna i opuštena, a ja sam nastojala da joj ulijem povjerenje i samopouzdanje, kako bi se osjećala sigurnom. S njom smo prošli različite faze pripreme prije nego sam definitivno odlučila da joj povjerim ulogu, no njezina prirodnost i inteligencija su me potpuno uvjerile da je ona prava osoba za personafikaciju Fatime. Nadia, također, govori arapski, što je bilo neophodno za tu ulogu, a činjenica da se bavi sportom mi se toliko svidjela da sam to iskoristila kao dodatnu vrijednost njezinog lika, jer sam smatrala da je vizualno vrlo zanimljivo pokazati njezine sportske vještine.

Biti iza kamere

A zadnja scena, koja je vrlo efektna, u kojoj ona žonglira s loptom bila bi neizvediva.

- Da, i svi me prvo pitaju kako smo to snimali i je li ta scena lažna. No, sve je autentično i djevojke su sposobne tako baratati loptom. Ona je igrala profesionalni nogomet i jako je vješta s loptom, a ja sam to željela pokazati u filmu. Mnogi iz ekipe su me odgovarali i govorili mi da to izgleda previše profesionalno, ali mene nije bilo briga. Za mene je to bio samo lijepi kadar koji sam morala iskoristiti.

Započeli ste karijeru kao glumica. Što vas je motiviralo da postanete redateljica i scenaristica?

- O tome sam sanjala još kao dijete i često bih »režirala« neku vrstu šoua igrajući se s prijateljima iz kvarta. Također, oduvijek sam voljela pisati, ne scenarije, jer nikada nisam išla u filmsku školu, ali uvijek sam pisala priče. Naravno, htjela sam biti i glumica, ali kada sam glumila u svom prvom filmu nosila sam na set svoje tekstove i scenarije i dala ih na čitanje redatelju Abdellatifu Kechicheu koji me je podržao i poticao da nastavim pisati. Na setu uvijek postavljam mnogo pitanja, posebno o postavljanju kamere i različitim uglovima snimanja i općenito sam uvijek vrlo zainteresirana za cijeli proces nastanka filma. Kao glumica ionako nemam stalan posao tijekom cijele godine, pa tako imam dosta vremena da se bavim drugim stvarima koje volim. Stalno pomalo pišem, a to mi ujedno pomaže da se razvijam kao umjetnica. Na kraju mi se pružila prilika da režiram film i radim posao o kojem sam oduvijek maštala, da budem iza kamere i da imam mogućnost ispričati svoje priče.

Filmska obitelj

No, za razliku od vaša prva dva filma, ovaj niste radili po vlastitoj priči, već ste adaptirali autobiografski roman Fatime Daas. Što vas je privuklo da po toj knjizi napravite film?

- Glavna junakinja. Muslimanka, koja vuče podrijetlo iz Sjeverne Afrike, prakticira vjeru i privlači je isti spol. Iako je knjiga napisana vrlo suzdržano i čedno, u muslimanskom okruženju, takva ispovijest iz ženske perspektive je vrlo jedinstvena. Roman je pun flashbackova i ona se vrlo često vraća u djetinjstvo, no meni je sve to bilo nemoguće strpati u film i tražiti djecu glumce u različitim uzrastima, pa sam se odlučila radnju filma zadržati u današnjem, svakodnevnom životu protagonistice i više pažnje posvetiti njezinoj obitelji kako bih pokazala da je ona odrastala u sretnom i normalnom okruženju. Knjiga završava otprilike kao i film time da majka daje kćeri rođendanski poklon, a kći na neki neizgovoreni način »izlazi iz ormara«. Barem je to moje shvaćanje romana.

S obzirom na temu filma moglo se očekivati mnogo konflikata unutar obitelji, no vaša filmska obitelj je vrlo skladna i dobronamjerna.

- Ustvari, bilo je vrlo teško stvoriti tu obitelj i naći odgovarajuće članove i stvoriti vjerodostojnu ravnotežu međusobne povezanosti i usklađenosti među sestrama koje su vrlo različite jedna od druge. Za ulogu majke stvarno sam imala sreće naći glumicu poput Amine Ben Mohamed, koja je također izvrsna kuharica i sve scene u kuhinji su stvarne. Ona je zaista kuhala pravu hranu, a na kraju snimanja svi bi zajedno jeli. Svi iz »filmske obitelji« istinski su podupirali ono o čemu film govori, što je također pridonijelo stvaranju prisne obiteljske atmosfere. Obiteljske scene snimali smo s minimalnom ekipom kako bismo što manje ometali glumice u tim scenama i sve je bilo ležerno i smireno. Ja sam također iskoristila mnogo vlastitog iskustva iz svoje obitelji. Moji roditelji su također imigranti koji su došli u Francusku iz Tunisa i Alžira pa sam time željela istaknuti obiteljsku atmosferu i osjećaje u kojima sam odrastala s vrlo važnom ulogom majke. Htjela sam da svi članovi obitelji pružaju što više podrške jedni drugima, zato nisam ni oca prikazala kao okrutnog grubijana jer bi to bio samo stereotip i njegov lik bi bio izvan konteksta onoga o čemu se ustvari radi u ostalom dijelu filma.

Muslimanska zajednica

Vi ste također izbjegli sve stereotipe u prikazivanju lezbijske zajednice. Budući da ste »strejt« osoba, kako ste se suočili s tim izazovom?

- Imam prijateljice koje su lezbijke, no nikada prije nisam s njima vodila razgovore o njihovoj seksualnosti. Družiti se s njima za mene je potpuno prirodno i u ničemu ne vidim problem. No, kada sam počela raditi na filmu počela sam ih o svemu propitkivati, o tome kako su to rekle svojoj obitelji, ako uopće jesu, ili jesu li oduvijek osjećale da ih privlače samo žene. Pitala sam ih vrlo direktna i diskretna pitanja, sve do najmanjih detalja. Imala sam potrebu da ih bolje razumijem i shvatim njihovu seksualnost. Također sam počela ići u njihove noćne klubove što je za mene bilo sasvim novo iskustvo i vrlo fantastičan doživljaj. Tamo sam odlazila zajedno s direktoricom castinga pa smo istovremeno odabirali glumice za film. Zaista mi se svidio osjećaj koji vlada u toj zajednici, osjećaj zaštićenosti i spokojstva. Njihova potpuna vedrina i bezbrižnost na tom mjestu za mene je bila vrlo dirljiva i zato sam odlučila u film ukomponirati scenu u noćnom klubu. Stvarno se nadam da će ovaj film pridonijeti otvorenom dijalogu i da će pomoći mnogima da shvate da sva ljudska bića imaju pravo uživati u svojoj seksualnosti onako kako kome paše i nitko se nema pravo u to miješati.

A na koji ste način pridobili muslimansku zajednicu?

- Ja sam zaista željela snimati u pariškoj džamiji jer mislim da je prekrasna. Poslali smo im pismeni upit, a nakon što od njih nismo dobili nikakav odgovor uspjela sam naći kontakt osobu i zamolila je da nas primi na razgovor. On nas je primio, čak nam je servirao čaj i slatkiše iako je susret bio vrlo kratak, petnaestak minuta, no dobili smo zeleno svjetlo za snimanje i dali su nam potpunu slobodu. Naravno, nismo mogli snimati u vrijeme kada bi ometali njihove redovne aktivnosti, ali u principu nismo imali nikakvih problema. Čak, dapače, od njih smo imali mnogo podrške što je bila potpuna suprotnost od onoga u što su me svi uvjeravali. Osim toga, imam koji govori u filmu je pravi imam, koji je bez problema pristao da bude u toj sceni. Jednostavno, uvijek je bolje pitati nego unaprijed vjerovati da u nečemu nećete uspjeti. Mi smo to učinili.