OD PLJAČKAŠKOG PLIJENA DO SALONA - GENEALOGIJA UMJETNIČKIH GALERIJA

Umjetničke galerije danas stoje kao kulturna utočišta, čuvari ljudske kreativnosti i identiteta kroz stoljeća. No njihov razvoj nije bio linearan. Povijesni korijeni umjetničkog izlaganja sežu u rimsku antiku, gdje su privatne kuće i hramovi služili kao prostori izlaganja grčkih umjetnina - često prisvojenih ratnim putem. Ti su prostori odražavali bogatstvo, znanje i moć svojih vlasnika.

Tek s renesansom i procvatom humanističke misli, spomenici i umjetnine počinju se promatrati kao izvori znanja i objekti kontemplacije. Umjetnost se sve više počinje povezivati s poviješću, a ne samo s religijskim ili utilitarnim funkcijama.

Do 16. stoljeća javljaju se prve prave umjetničke galerije, poput Ville Mantegna u Mantovi. U 17. stoljeću u Europi dolazi do konceptualne promjene – stvaraju se prve javne galerije, a umjetnička djela više nisu rezervirana samo za aristokraciju. Galerija Uffizi u Firenci (1581.) i izložbe Kraljevskog društva za umjetnosti u Londonu svjedoče o toj promjeni.

Od elitnog ukusa do javnog dobra, od ratnog plijena do kulturne baštine - umjetnička galerija postaje prostor ne samo estetskog užitka, već i povijesnog propitivanja i etičke odgovornosti.

Vandalizam u temelju

Stvaranje umjetničkih zbirki započelo je kao elitistički čin, odraz ukusa, moći i prestiža. U ranoj povijesti, prikupljanje umjetničkih djela nije bilo motivirano željom za očuvanjem kulturne baštine, već željom za pokazivanjem statusa i dominacije. Rimljani su, primjerice, masovno odvozili grčke kipove kao ratni plijen, smještajući ih u vile i hramove - ne kao povijesne relikvije, već kao svjedočanstvo svoje nadmoći.

Nažalost, vandalizam i pljačka često su stajali u temelju zbirki koje danas krase najveće svjetske muzeje. Ova praksa nije zaustavljena ni u modernom dobu: poznat je slučaj lorda Elgina, koji je s Partenona u Ateni odnio mramorne reljefe i »posudio« ih Britanskom muzeju - gdje se još uvijek nalaze, unatoč dugogodišnjim grčkim zahtjevima za povratom. Nedavno je vraćena i arapska mramorna ploča iz 15. stoljeća, koju su nizozemski krijumčari nelegalno iznijeli i pokušali prodati.

Upravo iz ovih povijesno etički problematičnih početaka razvijala se ideja umjetničke galerije - od privatnih zbirki i salonskih prostora aristokracije do javnih institucija koje danas promiču pristup umjetnosti svim slojevima društva. No pitanje porijekla djela i etike kolekcionarstva ostaje aktualno i snažno obilježava rasprave o suvremenoj muzeologiji.

Sveti predmeti

Povijest umjetničkog kolekcionarstva i konceptualni temelji umjetničke galerije duboko su povezani s promjenjivim kulturnim, religijskim i intelektualnim paradigmama. Naime, rane civilizacije nisu pristupale objektima umjetničke ili simboličke vrijednosti kao »umjetnosti« u današnjem smislu, već kao nositeljima moći, sjećanja i rituala.

U antičkoj Grčkoj, u 3. stoljeću pr. Kr., pojavljuju se prve proto-zbirke unutar javnih građevina poput hramova i kazališta. Ti predmeti - najčešće religiozni ili pogrebni - imali su svjetovne funkcije, a ne estetsku kontemplaciju. Koncept prikupljanja radi očuvanja ili izlaganja još je bio nepoznat. Definiraniji oblik kolekcionarstva razvio se u Rimu, u 2. stoljeću pr. Kr., gdje su ratni plijen, osobito grčku umjetnost, Rimljani prevozili i koristili za kulturni i politički prestiž. Hadrijanova vila, gdje je preneseno preko 500 brončanih kipova iz Delfa, može se smatrati jednim od prvih pokušaja arhitektonske i umjetničke muzealizacije.

Hadrijanova vila bila je najraskošnija i najveća vila Rimskog Carstva, velikodušno rasprostranjena na 120 hektara (što je površina veća od Pompeja)/ Foto WIKICOMMONS

Ipak, u Rimu ti predmeti nisu vrednovani zbog svoje povijesne autentičnosti ili estetske posebnosti, već kao simboli ratnog trijumfa. Čak i kada je rimski car Agripa predlagao javno izlaganje grčkih artefakata, oni nisu bili shvaćeni kao povijesni dokumenti, već kao trofeji superiorne civilizacije.

Palače aristokracije

Galerija umjetnosti je prostorija ili zgrada u kojoj se izlaže vizualna umjetnost. U zapadnim kulturama od sredine 15. stoljeća, galerija je označavala svaki dugi, uski natkriveni prolaz uz zid, a pojam mjesta za umjetnost počeo se koristiti 1590-ih. Duga galerija u elizabetanskim i jakobinskim kućama služila je raznim svrhama, uključujući i izlaganje umjetnina.

Prve galerije nalazile su se u palačama aristokracije ili u crkvama. Kako su zbirke umjetnina rasle, počele su se graditi zgrade namijenjene isključivo umjetnosti, čime su nastali prvi muzeji umjetnosti. Izložbe umjetnosti koje su djelovale slično današnjim galerijama i služile za promociju i prodaju umjetnina pojavile su se u ranom novom vijeku, otprilike između 1500. i 1800. godine.

U prethodnom srednjem vijeku, slikari i kipari bili su članovi cehova te su dobivali narudžbe od aristokratskih mecena ili crkava. Osnivanje umjetničkih akademija u 16. stoljeću predstavljalo je pokušaj slikara i kipara da podignu svoj društveni status s razine običnih obrtnika koji rade rukama, na razinu klasičnih umjetnosti poput poezije i glazbe, koje se smatralo isključivo intelektualnim djelatnostima. Ipak, javno izlaganje umjetnosti moralo je prevladati predrasude prema komercijalnoj djelatnosti, koja se u mnogim europskim društvima smatrala nedostojnom umjetnika.

Umjetnička akademija Venecija/ Foto WIKICOMMONS

Komercijalne umjetničke galerije bile su dobro uspostavljene do viktorijanskog doba, što je bilo omogućeno sve većim brojem ljudi koji su željeli posjedovati predmete kulturne i estetske vrijednosti.

Crvena mrlja genijalnosti

Kako se tijekom 18. i 19. stoljeća mijenjao karakter galerija - od privatnih zbirki i ekskluzivnih salona prema javnim i sve dostupnijim prostorima - mijenjala se i uloga samih umjetnika. Umjetnost više nije bila tek naručeni rad za aristokraciju; počinje se vrednovati individualna autorska gesta, a umjetnici dobivaju novu vidljivost, ali i novo mjerilo konkurencije - javnost.

Tate Gallery, London/Foto  SANDRA USKOKOVIĆ

Tu napetost između osobnog izričaja i institucionalne kontrole nad umjetnošću možda najbolje oslikava film »Gospodin Turner« iz 2014. godine, redatelja Mikea Leigha. U jednoj upečatljivoj sceni, slikar J. M. W. Turner prikazan je kako luta izložbenim prostorom Kraljevske akademije umjetnosti u Londonu, pažljivo promatrajući radove kolega u vizualno pretrpanom salonu, gdje slike prekrivaju zidove od poda do stropa.

Plakat filma "Gospodin Turner"/ Foto WIKICOMMONS

Posebno dojmljiv trenutak nastupa kada Turner samouvjereno prilazi vlastitom platnu i, na zgražanje prisutnih, stavlja jarko crvenu mrlju izravno na sliku. Nije to bila tek vizualna korekcija - to je bila gesta otpora: protiv ukalupljene estetike, protiv akademskih konvencija, protiv uloge galerije kao hladnog prostora pasivnog gledanja. Njegov čin podsjetio je da galerija nije samo mjesto tišine i reda, već i arena u kojoj se umjetnost bori za svoje pravo na slobodu.

Zrcalo društvene svijesti

Danas, umjetničke galerije nisu više samo prostori tihe kontemplacije ili estetskog užitka - one su aktivni prostori dijaloga, propitivanja i odgovornosti. Njihove zbirke svjedoče ne samo o kreativnim dosezima čovječanstva, već i o kompleksnoj i ponekad bolnoj povijesti nastanka tih zbirki.

Izložena djela više se ne promatraju izolirano od svojeg porijekla - sve je veći naglasak na transparentnosti, etici vlasništva i potrebi za restitucijom otuđenih kulturnih dobara. Galerija danas mora biti mjesto koje ne samo izlaže, već i obrazlaže - koje se ne boji propitivati vlastite temelje.