Godina dviju obljetnica Thomasa Manna

Ove godine obilježavaju se dvije važne obljetnice: 150 godina rođenja i 70 godina od odlaska njemačkog nobelovca Thomasa Manna, koji je Nobelovu nagradu za književnost dobio 1929. godine. Ovim povodom u mnogim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, razni programi posvećeni su Thomasu Mannu – rođenom 6. lipnja 1875. u Lübecku, a preminuo je u Kilchbergu kraj Züricha 12. kolovoza 1955. godine. Potječe iz jedne od najizvrsnijih obitelji Lübecka, poznatoj u aristokratskim i trgovačkim krugovima. Ovaj prozaik, esejist i kritičar, jedan od najznačajnijih njemačkih autora 20. stoljeća, snažno je utjecao na njemačku, ali i sveukupnu europsku književnost. Poput svoga brata Heinricha odmalena se zanimao za književnost, a njegov sin Klaus Mann također je bio pisac - »Mefisto« je njegov najpoznatiji roman. Glavni lik romana je karakterni glumac Hendrik Höfgen, koji vođen opsesivnom željom za moći i slavom čini sve da si priskrbi što viši društveni položaj u nacističkoj Njemačkoj. To mu na koncu i uspijeva zahvaljujući briljantnoj ulozi Mefista u »Faustu«. Autor vješto plete faustovski motiv, portretirajući glavnog junaka kao čovjeka koji zanemaruje glas savjesti, što nužno dovodi do duhovnog urušavanja kada se suoči s ispraznošću vlastitoga života.

Iznimno obrazovan, Thomas Mann uzore je našao u ruskoj i skandinavskoj književnosti, u čemu se oslanjao na brata Heinricha. Nakon uspjeha prve zbirke novela »Mali gospodin Friedemann« (1898.), od izdavača je dobio ugovor za roman, pa je u 25. godini objavio romansiranu kroniku propasti patricijske obitelji pod naslovom »Buddenbrookovi« (1901.), jedno od najvažnijih njemačkih proznih ostvarenja. Saga o obitelji Buddenbrook, bogatim trgovcima sa sjevera Njemačke, temelji se na autobiografskim motivima, a u njoj je Mann na veličanstven način oslikao život i običaje njemačkoga građanstva 19. stoljeća te njihovu postupnu propast. Svijet i atmosfera Mannova rodnoga Lübecka u središtu su njegove obiteljske kronike, koja se odvija u razdoblju koje je presudno oblikovalo modernu njemačku naciju. Ipak, povijesno-politički i društveni događaji ostaju u pozadini priče i ne utječu presudno na život i sudbinu četiriju naraštaja obitelji. U romanu su vidljivi utjecaji filozofije Friedricha Nietzschea te Arthura Schopenhauera, kao i Wagnerove glazbe, koji su rano oblikovali Mannov svjetonazor i estetiku. Kritika ga svrstava među najbolja ostvarenja njemačke književnosti, a prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost Thomasu Mannu izrijekom je naveden kao jedan od glavnih razloga za nagradu.

Od prvog romana »Buddenbrookovi« Mann analizira propadanje građanskih tradicija u Europi potkraj 19. stoljeća, polazeći od osnovne teze o otuđenju umjetnika od društva. Njegovi romani su pisani u stilu kasnog modernizma, redovno s razgranatim fabulama isprepletenim opsežnim raspravama, najčešće o problematici suvremene kulture, te o smislu umjetnosti, mita i povijesti. U središtu zanimanja najčešće je odnos izuzetnog pojedinca, osobito umjetnika, i njegove sredine te vlasti i vladajuće ideologije, kao i često protuslovni odnosi između umjetnosti i igre, fiktivnog svijeta i iskustva zbilje.

Pripovijetka »Tonio Kröger« pisana je iz perspektive dvadesetpetogodišnjeg Tonija, osjećajnog mladića, koji duboko proživljava okrutne životne istine. Zanima ga ljepota u pojavama, te je on pretače u stihove, a svaka od njegovih ljubavi donosi mu bolna iskustva, razočaranja u ljude i osjećaj praznine. Radnja započinje kada glavni junak ima četrnaest godina, a prati ga do zrelosti. U »Smrti u Veneciji« (1912.) do izražaja dolazi jezična virtuoznost u prikazu erotskih dvojbi umjetnika u koje unosi helenske motive. Poznat je istoimeni film Luchina Viscontija iz 1971. godine, drugi od triju filmova u nizu kojima je Visconti iskazao fascinaciju njemačkom kulturom i stanjem dekadencije (druga dva su »Sumrak bogova« i »Ludwig«). Radi se o fabularno dosta vjernoj prilagodbi istoimenog kratkog romana (žanrovski određivanog i kao novela) Thomasa Manna, djela koje je pridonijelo spekulacijama o skrivenim homoseksualnim sklonostima njemačkog nobelovca. Sadržaj je sljedeći: skladatelj Gustav von Aschenbach, ozbiljan srčani bolesnik, dolazi u Veneciju na odmor. Odsjeda u luksuznom Grand Hotel des Bains na Lidu i tamo uoči privlačnog poljskog adolescenta Tadzija koji je sa svojom obitelji odsjeo u istom hotelu. Aschenbach je fasciniran Tadzijevom ljepotom i iako ne uspostavlja izravan kontakt s mladićem osjeća se osvježenim i pomlađenim usred grada kojim je zavladala epidemija kolere, ali lokalne vlasti to skrivaju da se turisti od kojih žive ne bi razbježali…

Uslijedila je 1924. »Čarobna gora« u kojoj Mann prikazuje zatvoreni svijet sanatorija u kojem junaci imaju vremena za duge filozofske rasprave o problemima vlastitoga doba. U ovom djelu pisac koristi tradicionalni oblik bildungsromana.

Radnja romana odigrava se u brdima nedaleko Davosa. Roman govori o mladom Nijemcu, Hansu Castorpu, koji dolazi u luksuzni sanatorij u Berghofu u Davosu da bi posjetio svog bolesnog rođaka. Kako se kasnije pokazuje, taj posjet će biti dugotrajan jer liječnik ustanovljuje da je i Hans Castorp bolestan. On ostaje u sanatoriju sedam godina. Na visoravni Hans dobiva jedan sasvim drugi pogled na život koji se odvija »tamo dolje« i počinje cijeniti vrijeme na jedan sasvim drugi način. Spomenimo da je roman »Empuzij« (2022.) suvremene poljske književnice Olge Tokarczuk, prvi nakon njezine Nobelove nagrade, briljantan dijalog s »Čarobnom gorom«. Stoljeće nakon objavljivanja »Čarobne gore«, Olga Tokarczuk ponovo posjećuje književni teritorij Thomasa Manna te s prepoznatljivom smjelošću, inventivnošću i humorom pripovijeda o simpoziju mizoginije nad kojim se uzdiže iskonski, zborni glas čudovišnih žena, empuza. Kako navodi hrvatski izdavač Fraktura, roman »Empuzij« kritika je šovinizma, stigmatizacije ljudi na osnovi rodnih uloga nametnutih u modernim društvima, ali i poziv u svijet mašte koji nadilazi prostore u kojima smo se navikli osjećati sigurno.

Thomas Mann obrađuje tradicionalne književne motive u opsežnom romanu »Josip i njegova braća« (1933. – 1942.), kao i u romanu »Doktor Faustus« (1947.), gdje srednjovjekovni motiv povezuje s temom glazbe i problematikom suvremene njemačke povijesti. Ovaj roman izazvao je od prvog trenutka veliku pozornost. Njegov junak je genijalni glazbenik Adrian Leverkühn, a glavni su biografski podaci uzeti iz života filozofa Nietzschea. U ovom romanu o modernom Faustu, Mann je tradicionalnog Fausta, koji je nešto između mislioca i opsjenara, pretvorio u glazbenika koji predstavlja demonsku, svojom kobi obuzetu vrstu umjetnika. Neprijeporno je da taj roman o glazbi i njemačkoj povijesti upravo pitanja umjetničkog stvaralaštva osvjetljava univerzalno. Kako u Književnom leksikonu ističe Milivoj Solar, sva se Mannova djela odlikuju izuzetnom vještinom pripovijedanja i erudicijom, dok i kritika i povijest književnosti Thomasa Manna smatraju najvećim njemačkim književnikom nakon Goethea.

Kad je Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj, Mann je emigrirao u Švicarsku, pa u SAD, a 1952. se vratio u Švicarsku. Bio je oštar kritičar fašizma, koji je u emigraciji u govorima i esejima osuđivao kao nasilan i moralno iskvaren režim, a svojim se djelima iskazivao kao predstavnik istinskog europskoga građanskoga humanizma. Tijekom čitavog rata aktivno je sudjelovao u propagandi protiv nacizma. Pisao je i zapaženu autobiografsku i političku publicistiku, a značajni su mu eseji o J. W. Goetheu, R. Wagneru, S. Freudu i F. Nietzscheu. Od ostalih djela izdvojimo zbirku pripovjedaka »Tristan«, »Ispovijesti varalice Felixa Krulla«, »Lottu u Weimaru«, »Plemstvo duha« te antipolitički manifest »Razmatranja nepolitičnog čovjeka« iz 1918. godine, koja on sam definira kao »preostatak« spisateljskog rada u ratnim godinama, rezultat žestoke polemike s bratom Heinrichom i otvorenog neprijateljstva prema njegovim antiratnim tekstovima.