JEDINO ŠTO JE UISTINU VRIJEDNO, ŠTO OSTAJE, JEST KULTURA

Udaraljkaš i skladatelj Borna Šercar ukus je formirao na raznorodnim, ne samo glazbenim stilovima. Diplomirao je udaraljke u razredu prof. Igora Lešnika na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Stalni je član Hrvatskog baroknog ansambla, a honorarno djeluje u Simfonijskom orkestru HRT-a, Zagrebačkoj filharmoniji, Vojnom simfonijskom puhačkom orkestru, Orkestru HNK-a i drugima. U suradnji s Ivanom Bilić i Božidarom Rebićem utemeljio je udaraljkaški trio Boob–n–yar s. Zapaženi su njegovi nastupi na glazbenim staklenkama - flashophone - s gitaristom Antom Gelom diljem Europe i Južne Amerike. Od jeseni 2009. djeluje u ansamblu Orient Expresto pod vodstvom Mateja Meštrovića, s kojim je nastupao u Samoboru, Zagrebu, Beču i Tokiju. Kao autor scenske glazbe i scenograf surađivao je s kazalištima u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Tuzli… Pisao je glazbu i za animirane filmove.

Osam godina bio je član Big Banda HRT-a te djeluje ili je djelovao u raznim jazz sastavima: Trio Matije Dedića, Spike Quartet, Dona Lee Quartet, Trio Ivana Kapeca, Zagreb Jazz Portrait, Il Gruppo Delle Azioni Progresive... Godine 2011. utemeljio je svoj trio i objavio svoj drugi nosač zvuka.

Od 2006. bavi se i slikanjem; u travnju 2008. postavio je prvu samostalnu izložbu izloživši više od 20 umjetničkih slika u tehnici akril na platnu. Samostalno je izlagao i u Galeriji »Prica« u Samoboru (2008.), Galeriji FSB-a, u Hrvatskom domu u Vukovaru (2009.), u Galeriji »Vladimir Filakovac« u Zagrebu (2009.) te u Virovitici, Vrbovcu, Zagrebu… Već godinama piše poeziju. Prvu zbirku pjesama i slika »Glazbene vjetrenjače« objavio je 2010.

Legende i mitovi

Početkom 2009. utemeljio je Borna Šercar’s Jazziana Croatica, sastav s kojim je objedinio sva ta iskustva i stvorio vlastiti glazbeni jezik. S tim jazz kvintetom izvodi vlastite skladbe nadahnute hrvatskom klasičnom i glazbenom etnobaštinom, ali i obrade djela iz spomenutih žanrova. S Jazzianom Croaticom je već u prvoj godini postojanja imao zapažene nastupe u Hrvatskoj i inozemstvu. »Osnovna zamisao Jazziane bila je donijeti na veliku svjetsku glazbenu tržnicu nešto svoje, autohtono, domaće, hrvatsko«, objašnjava Šercar. »Nadahnuće mi je bio Zagrebački jazz kvartet u kojem su svirali Boško Petrović, Silvek – Silvije Glojnarić, Davor Kajfeš i Miljenko Prohaska. Oni su prije 60-ak godina slično radili. Općenito to nije nova zamisao, ali uvijek je zanimljiva jer baština je nepresušan izvor nadahnuća. Nalazim ga u tradicionalnoj glazbi, legendama i mitovima, pričama Ivane Brlić-Mažuranić, u nekim pejzažima, moru itd., u svemu što je lijepo, a ima veze s našom zemljom.«

Iako je od samog početka iskazivao sklonost prema spajanju raznih stilova, Šercar je tu zamisao razvijao postupno, projekt po projekt, album po album. Na prvi album, »A Little Book of Notes«, koji je objavio 2010., uvrstio je jednu obradu i skladbe što ih je napisao u suradnji s članovima sastava. Te izvedbe donose početnu energiju i razbarušenost. Naime, nije toliko izaranžiran kao neki kasniji albumi. Za drugi album »Nehaj« snimio je autorske skladbe i »Linđo« Zvjezdana Ružića te obrade Bersine »Seh duš dan« koju je otpjevala Tamara Obrovac i »Intrada/Ritmico« Miljenka Prohaske. Osim Tamare Obrovac, gosti na snimanju bili su Matija Dedić, Diana Grubišić Ćiković i Ivana Bilić. Trećim albumom predstavio se u potpuno drukčijem kontekstu. Naime, ostvario ga je sa za tu prigodu utemeljenim Jazziana Croatica Big Bandom sa slavnim tenor saksofonistom Erniejem Wattsom kao posebnim gostom. Aranžmane za skladbe, koje je preuzeo s prva dva albuma, priredili su Luka Žužić, Zoran Majstorović, Andreas Marinello, Zvjezdan Ružić i Tihomir Hojsak. Četvrti album »Wagner Goes to Hollywood« donosi veći pomak prema klasičnoj glazbi.

Za CD je snimio zanimljive obrade djela majstora klasične glazbe: od Richarda Wagnera, Benjamina Brittena i Giuseppea Verdija do hrvatskih skladatelja kao što su Blagoje Bersa, Emil Cossetto, Vladimir Ruždjak i Josip Hatze. Peti album, »Rise After Fall«, koji donosi isključivo tada nove Šercarove skladbe i aranžmane, snimio je sa zanimljivom postavom. Naime, u to doba su svirali bez basa, a Hrvoje Galler je na klavijaturama svirao i bas dionice. Šesti album, »Untamed«, rezultat je suradnje s LADOM – Ladaricama i nekim instrumentalistima tog ansambla.

Očuvanje identiteta

Najintrigantnije u tom procesu je na svakom albumu donijeti nove zamisli, novi zvuk, a opet biti posvećen početnoj viziji, a ona se zasniva na očuvanju hrvatske baštine. »Vrijeme će pokazati jesam li uspio u tome«, razmišlja. »Povodim se za spoznajom da, ako svaki glazbenik radi komercijalno, samo ono što većina publike voli, a znamo da može biti da većina baš nema ukusa i naporno im je čim moraju malo koncentriranije uključiti mozak, neće baš puno ostati od umjetnosti i kulture. Ja, pak, pokušavam stvoriti nešto kvalitetno i vrijedno, iako ne mislim da je to velika kultura ili umjetnost. Vidjet ćemo, ha-ha-ha.«

U postavi Jazziane Croatice, koja se s vremenom neznatno mijenjala, već duže vrijeme sviraju tenor i sopran saksofonist Vojkan Jocić koji je u sastavu od početka, a to je više od šesnaest godina, njegov dugogodišnji prijatelj i suradnik, gitarist Elvis Penava, kao i dva glazbenika mlađeg naraštaja: kontrabasist Hrvoje Kralj i klavirist Borna Pehar. Za glazbenu nadogradnju važno mu je zadržati iste suradnike. »Da se mene pitalo još uvijek bi bila prva postava, ali kad se pomute energije i izrastu ego tripovi stvari odu u krivom smjeru i ne možete nastaviti suradnju s nekim ljudima«, kaže. »Trenutna postava je zapravo idealna jer su to vrhunski glazbenici, volimo svirati zajedno, ugodno je na turnejama, nitko nikog ne davi, poštujemo jedni druge i slušamo se međusobno, ne mislim samo u glazbenom smislu.«

Šercar na očuvanju baštine, njezina bogatstva i raznolikosti, radi na svoj način, osuvremenjujući je, stvarajući novu. O tome razmišlja sa stanovišta očuvanja identiteta, kulture naroda. »To je najvažnije«, tvrdi. »Kroz umjetnost, glazbu, poeziju, ples, slikarstvo, jezik, arhitekturu, hranu... ogleda se identitet naroda. U vrijeme korone mnogi su to ignorantski i površno nipodaštavali, kao da nam kultura nije jedan od prioriteta, a jedino što je uistinu vrijedno, što ostaje, jest kultura! Kad odete, primjerice, u Pariz, što gledate i slušate, čemu se divite? Umjetnosti! Neizmjerno je veliko naše nacionalno blago, sva ta raskoš naše baštine. To se najbolje vidi na godišnjim plesnim koncertima LADA - od napjeva i plesova preko nošnji do interpretacija, koreografija...«

Šercarova se zamisao o spajanju jazza i tradicijske glazbe razvija već godinama kroz suradnju s Ansamblom LADO i Ladaricama. Početak te suradnje bila je pjesma »Klek’s Witches« nadahnuta legendom o divu Kleku i vješticama koje ga bude iz sna u koji su ga bogovi stavili zbog zabranjene ljubavi. Za tu pjesmu snimili su spot u režiji poznatog multimedijskog umjetnika Zdenka Bašića. »Za tu pjesmu najprije sam napisao glazbu, ali stalno me vuklo da bih htio spojiti glazbu s tekstom«, prisjeća se. »Proučavajući i čitajući o hrvatskim legendama ova mi je zapela za oko, pogotovo zato što kroz svoj hobi planinarenja poznajem brdo Klek. Kroz tu sinergiju glazbe, dojma prirode i teksta o legendi stvorila mi se emocija i nastala je pjesma. Tako redom su nastajale pjesme za album ‘Untamed’ Jazziane i LADA.«

Ne postoji nespojivo

Suradnja Jazziane Croatice s LADOM tek je jedan korak u Šercarovom nastojanju da predstavi, revitalizira i redefinira baštinu. Uz album koji je ostvario s Jazzianom i LADOM, krajem prošle godine snimio je »FolkDrum« na kojem je tradicijske hrvatske napjeve obradio na moderan način, s upotrebom elektronike u kombinaciji s akustičnim glazbalima. Na snimanju tog izdanja pjevale su njegove kolegice i prijateljice iz ansambla LADO, a svirali su također njegovi prijatelji: saksofonist Chase Baird, klavijaturist Toni Starešinić, violinist i svirač raznih narodnih glazbala Marko First, gitarist Alan Dović, oboistica Jelena Iličić, flautist Dani Bošnjak, trubač Antonio Geček, basist Robert Vrbančić, klavijaturist Mihael Kvorka i vokalni kvartet Harpije. U izvedbi skladbe »Make Up« Karla Metikoša kao gošća pridružila se pjevačica Josipa Lisac. Još dalje u proširenju svojih invencija otišao je surađujući sa Zagrebačkom filharmonijom s kojom je, uz LADO, osmislio projekt »Tradicijske priče«. Bio je to logičan slijed nadogradnje i orkestracije za Zagrebačku filharmoniju. Upravo će snimka s koncerta, koji je održao 29. svibnja u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog s Jazzianom Croaticom, LADOM i Zagrebačkom filharmonijom, biti objavljena na njegovom sedmom albumu. Za taj koncert Šercar je odabrao uglavnom sve skladbe s albuma »Untamed« na snimanju kojeg su pjevale Ladarice i svirali instrumentalni solisti LADA na tradicijskim glazbalima. »Dogodio se potpuno novi moment, stvorena je nova vrsta glazbe«, govori. »Nije to više niti fusion niti etno jazz, to je kategorija za sebe.«

Za projekt »Tradicijske priče« Šercar je, između ostalog, »teren pripremao« osmišljavajući prethodne albume, primjerice obradivši skladbe klasične glazbe za album »Wagner Goes to Hollywood« te surađujući s članovima LADA na snimanju albuma »Untamed«. Sva ta iskustva utkao je u »Tradicijske priče«. O tome je rekao: »Želio sam da su u svakoj izvedbi prisutna sva tri ansambla, tako da sam na jednu potpuno instrumentalnu dodao tradicijski napjev, a za ‘Sunčana polja’ Blagoje Berse, koju sam obradio na prvom albumu Jazziane ‘A Little Book of Notes’, napisao sam tekst na jednu temu. To je jedina skladba koja nije moja, ali tekst je moj. Bersu smatram jednim od naših najboljih skladatelja, posebno obožavam simfonijsku pjesmu ‘Sunčana polja’. Imam dojam da je album ‘Wagner Goes to Hollywood’ najmanje ‘shvaćen’ jer je klasičarima to preekstremno, a džezistima opet nešto s druge strane, no meni je taj album baš drag, upravo zbog toga jer je ostao ‘neshvaćen’. Na snimanju tog albuma pridružile su nam se dvije operne dive: Valentina Fijačko Kobić i Ana Jembrek. Iako sam završio Muzičku akademiju u Zagrebu, klasiku, udaraljke, oduvijek sam volio i jazz, i rock, i punk i hard core. Uvijek sam bio otvoren prema svim vrstama glazbe i ništa mi nije strano pomiješati ako mi se svidi. Prema mojem mišljenju, u glazbi ne postoji, sad već jako uvriježena, ofucana i vrlo dosadna fraza, nespojivo. Sve je moguće, bilo da se miješaju stilovi, bilo da se spajaju bilo kakvi i bilo koji instrumenti iz bilo kojeg dijela svijeta.«

Poput kuhanja

Album »Untamed« je pak, što se tiče njegova autorskog rada, bio najzahtjevniji jer su sve kompozicije i tekstovi njegovi, kao i svi aranžmani, i vokalni i instrumentalni. »Skladbe/pjesme pišem na tri načina«, pojašnjava. »Neke jednostavno čujem u sebi, sjednem za klavir i uobličim ih u notni zapis, kasnije aranžiram, dodajem, oduzimam... Drugi način je da sjednem za klavir pa mi se, prebirući po tipkama, nešto dopadne kao ideja koju kasnije razvijem u skladbu. Treći je da baš ciljano napišem skladbu nadahnut nekim pejzažem, pričom ili legendom. Slično je i s tekstovima za pjesme. Neke su najprije nastale kao instrumentalne pa sam tražio priču i riječi koje odgovaraju za tu glazbu, a neke su nastale najprije kao tekst kojem sam dodao glazbu. Moglo bi se reći da je to dosta slično kuhanju.«

Radi se o iznimno zahtjevnom projektu u realizaciji kojeg je Šercar trebao uskladiti djelovanje 3 stilski raznorodna ansambla, ne samo zato što je to kompleksan spoj, već i zato što se nije mogao osloniti na neki poznati obrazac, jer tako nešto nitko nije do sad napravio. Najbliži tome bio je projekt JazzLAnDo što ga je Silvije Glojnarić ostvario s Big Bandom HRT-a i LADOM, no ovo je ipak bilo kompleksnije i zahtjevnije. »Jazziana s Ladaricama je bila već vrlo usklađena, a nisam sumnjao da se filharmonija neće ‘uštekati’ u tu usklađenost«, kazuje. »Stvarno, to se i desilo. Naime, nije važna samo usklađenost u svirci već je važno da svi to svim srcem žele svirati. Bitna mi je bila reakcija filharmonije na probama, a pogotovo nakon koncerta. Prilazili su mi glazbenici, kolege, i svi su imali pozitivne komentare, svi su htjeli da ponovimo koncert, da odemo na turenje. Naravno da je i reakcija publike, koja nas je podržala ogromnim ovacijama, izuzetno važna, ali meni kao autoru i izvođaču jako je bitna i energija na pozornici, pogotovo kad je na njoj stotinjak glazbenika i tri posve različita ansambla. Zapravo i nije bilo nekih poteškoća. Mogli bismo reći da su poteškoće bile više interpretativne prirode, jer svaki ansambl ima svoja ‘shvaćanja’ tempa, fraziranja nekih ritmičkih fraza, iznošenja muzičkih rečenica. Ali upravo zbog pozitivnog ozračja i bez nekih inačenja, svaki orkestar je ‘napravio korak’ prema drugom i sve se spojilo u posve novu formu: simfonijska glazba i jazz ansambl i preko toga tradicijsko hrvatsko pjevanje naših Ladarica.«

Sreća i euforija

Veliku ulogu u nastojanju da se taj spoj učini čim više organskim odigrali su aranžeri. Zato je posebnu pažnju posvetio odabiru, a angažirao je one u koje je imao najveće povjerenje. »Aranžmani su kompleksni i determinirani tako da su se za ovaj projekt s filharmonijom aranžeri uvelike zapravo referirali na već postojeće moje aranžmane«, napominje. »Namjerno sam odabrao aranžere i orkestratore iz raznih žanrova glazbe kao što su klasika, jazz i pop. Bili su to Tomislav Uhlik, naš glazbeni doajen, i Dubravko Palanović, kontrabasist u Zagrebačkoj filharmoniji i voditelj Acoustic Projecta, bili su predstavnici klasičarske struje. Predstavnici jazz i pop struje bili su Olja Dešić, moj dugogodišnji prijatelj i vrhunski aranžer, Andreas Marinello, dugogodišnji i neprežaljeni voditelj Jazz orkestra HRT-a, i jedan mladi posve novi na sceni, a fenomenalan Jurica Bajević. Svima sam rekao da imaju ‘otvorene ruke’ i da mogu raditi što hoće. Istina je da su već moji predlošci, tj. aranžmani za LADO i Jazzianu, već bili dosta razvijeni i determinirani pa su se neki aranžmani suptilno naslonili na te moje, a neki su dobili nove momente. Uglavnom, jako sam zadovoljan s cijelim rezultatom.«

U osmišljavanju glazbe može se osjetiti Šercarova umjetnička svestranost, prije svega sklonost prema slikarstvu. Između ostalog, obraćao je posebnu pažnju na detalje. U tom procesu važna je činjenica da se radi o ogromnom, moćnom zvuku koji ostvaruju sve tri formacije, u nekim segmentima izvedbe zajedno. »Ne mogu reći da sam ovaj projekt vidio u slikama, makar možda i jesam«, objašnjava.

»Jednostavno, kad vam neka zamisao ‘sazrije’ osjećate je kao da se već materijalizirala, čujete je. Realizacija je samo posljedica tog mentalnog naboja. Pustio sam da se stvari dešavaju prirodno, da idu svojim tijekom, ali i, koliko sam mogao malo utjecati, da mi taj tijek ‘ne izmakne’ potpuno kontroli. Svako malo me na probama obuzimala ljepota, sreća i euforija, svako malo bih se naježio i pomislio kako je to divno i koliko tu ima divne glazbe. Naime, članovi LADA su vrlo brzo nakon snimanja skladbe ‘Klek’s Witches’ povjerovali u cijeli projekt, a nakon toga ništa im nije teško niti naučiti niti napraviti. Jednostavno su involvirani u projekt, i ljudski i profesionalno. Uistinu imamo rijetko lijepu suradnju koja je počela s Andrijom Ivančanom, umjetničkim ravnateljem LADA, s pjesmom ‘Klek’s Witches’ i spotom, kasnije s Krunoslavom Šokcem i snimanjem albuma ‘Untamed’ i spotovima za pjesme ‘Rose of Zagorje’ i ‘Moja Ponosna’ te konačno ‘Tradicijske priče’ pod umjetničkim ravnanjem Zrinke Posavec. Zapravo, dojam o koncertu je jako dobar. Danima nakon koncerta još uvijek osjećam onaj gušt koji sam imao tijekom koncerta, dok sam svirao.«