FEZ: Umjetnost ugrađena u ulice, radionice i rituale

Malo koji grad utjelovljuje isprepletenost umjetnosti, povijesti i umjetnosti tako živopisno kao Fez, najstarija prijestolnica Maroka. Krajem 8. stoljeća osnovao ga je Idris I., Fez je više od grada: on je živi muzej islamske civilizacije i kulturna prijestolnica u kojoj se susreću arapski, amazigh (berberski), andaluzijski, židovski i kasnije osmanski utjecaji. Kroz svoju arhitekturu, obrte i društvene rituale, Fez stoji kao palimpset umjetničkih tradicija, ali i kao pozornica na kojoj se kulturno sjećanje i dalje izvodi.

Grad kao umjetničko djelo

Fez funkcionira gotovo poput iluminiranog rukopisa ispisanog kamenom, drvetom i keramikom. Njegova medina, Fez el-Bali, uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine, labirint je uskih ulica u kojem svaki zavoj otkriva spoj ljepote i funkcionalnosti. Madrasa Bou Inania (14. stoljeće) primjer je majstorstva iz doba Marinida: zellige mozaici (geometrijski uzorci), rezbareni štukatur i mreže od cedrovine usklađeni su u duhovnoj geometriji koja odražava kozmički red.

Za razliku od zapadnih umjetničkih tradicija koje razdvajaju korisno od estetskog, Fez pokazuje kako islamska umjetnost integrira ljepotu u svakodnevni život - fontane su poput dragulja prekrivene pločicama, ulazi isklesani biljnim arabeskama, a čak i najjednostavnija mjedena kvaka postaje dizajnersko djelo.

Središta kvartova čine džamije, fondacije (habusi) i javne fontane, koje su gradili vladari i dobročinitelji. Ovaj model nije samo urbanistički nego i društveni: svaki kvart bio je mikrokozmos samoodrživosti, gdje se religija, obrazovanje i svakodnevica stapaju. Upravo ta struktura pokazuje kako je islamski urbanizam uvijek bio ukorijenjen u zajednici, a ne u monumentalnim osima ili reprezentativnim bulevarima.

Najvažnije graditeljske cjeline Feza govore o njegovom političkom i kulturnom značaju. Al-Karawiyyin džamija i sveučilište, osnovani u 9. stoljeću, jedno su od najstarijih kontinuirano djelujućih sveučilišta na svijetu. Njegov rast kroz stoljeća odražava širenje grada i razvoj islamske znanosti.

Medrese poput Bou Inanie i Al-Attarine nisu samo škole nego i remek-djela arhitekture: u njima se ogledaju kozmološki principi u geometriji i ornamentici - beskonačne mreže zellige mozaika, arabeske koje simboliziraju rajski vrt i cedrovine koje povezuju zemlju s nebom.

Riad – paralela rimskoj kući s atrijem

Fez je također poznat po riadu, tradicionalnim kućama organiziranim oko unutarnjeg vrta. Ovaj tipologijski model pokazuje antropološku dimenziju gradograditeljstva: privatnost, mikroklima i obiteljska kohezija ostvaruju se kroz arhitektonski prostor. Riad je istodobno kuća i svemir, mikrokozmos u kojem se odražava filozofija života u Fezu, ali i pripadnost širem mediteranskom kulturnom krugu.

Antropološki gledano, Fez je nerazdvojiv od svojih obrtnika. Gospodarstvo i identitet grada stoljećima su se vrtjeli oko obrta koji su istodobno umjetnički i duboko društveni. Kožara Chouara, koja još uvijek radi na isti način kao prije stoljeća, najbolji je primjer: kade s prirodnim bojama proizvode kože koje putuju svijetom, ali sam proces - s hijerarhijama cehova, šegrtovanjem i svetim ritualima - predstavlja kontinuitet znanja. Obrti u Fezu nisu samo roba, oni su posude sjećanja, koje prenose tehnike i vrijednosti s generacije na generaciju.

Gradski sukovi (tržnice) utjelovljuju ono što je antropolog Clifford Geertz opisao kao »bazarsku ekonomiju«, gdje čin razmjene nije samo ekonomski nego i kulturni. Pregovaranje, pripovijedanje i simbolika prožimaju trgovinu slojevima značenja. Kupnja ručno tkanog tepiha u Fezu nije samo transakcija; to je inicijacija u zajednicu zajedničke povijesti.

U jednoj od tih trgovina naš stručni ICOMOS-ov tim dočekao je prodavač koji je bio pravi majstor svog zanata. Njegova sposobnost da tkaninu pretvori u priču bila je toliko uvjerljiva da smo se smijali među sobom: i Alibabi i Aladinu bi uspio prodati isti tepih, uvjerivši ih da je neponovljiv. Dok je pred nas razvijao sloj po sloj vunenih i svilenih uzoraka, pratio ih je pripovijedima o drevnim simbolima, bojama koje ne blijede i obiteljima koje stoljećima čuvaju tradiciju tkanja. Bilo je jasno da je pregovaranje kod njega više kazališna predstava nego kupovina, a svaki potez rukom, svaka riječ imala je dramaturgiju. U tom trenutku shvatili smo da trgovina tepisima u Fezu nije samo ekonomija, nego oblik žive nematerijalne baštine koja ima gotovo ritualni karakter.

Convivencia

U uskim uličicama sukova (tržnica) neprestano odjekuju dozivanja trgovaca, ritmično udaranje bakrenih čekića u radionici kovača, šum tkanja na starim razbojima i iznenadni žamor mnoštva koji se probija kroz uske prolaze. U pozadini se povremeno čuje ezan - poziv na molitvu - koji se širi s minareta i stapa s gradskom kakofonijom.

Mirisi pak tvore svojevrsnu olfaktivnu mapu: oštri i zemljani tonovi kožare Chouara, začinjeni oblak kumina, šafrana i papra s tržnica začina, slatkasti miris svježih datulja i smokava, ali i aroma metvice i cvjetnih destilata iz trgovina parfema. Miješanje tih mirisa može djelovati nadmoćno, ali upravo ta kombinacija stvara jedinstven identitet Feza kao grada koji se živi i udiše.

Mediteranski vrtovi kuća izvan medine u Fezu  (Foto Sandra USKOKOVIĆ)

Fez je također mikrokozmos pluralnog identiteta Maroka. Mellah, stara židovska četvrt, podsjeća na stoljeća convivencia - suživota i razmjene - gdje su židovski obrtnici oblikovali glazbeni i zanatski pejzaž grada. Andaluzijski izbjeglice, koji su bježali pred rekonkvistom u Španjolskoj, također su ostavili trag, posebno u glazbi, kuhinji i arhitektonskim motivima. Iz antropološke perspektive, Fez nije statični spomenik, nego palimpsest - slojeviti tekst u kojem su povijesti migracija, religija i otpora ispisane jedna preko druge.

Vitalnost tradicije danas

Ipak, Fez nije zamrznut u vremenu. On živi u napetosti između očuvanja i modernizacije. Projekti restauracije koje vode UNESCO i lokalne zaklade nastoje očuvati krhke spomenike, dok mlađe generacije stanovnika Feza eksperimentiraju s povezivanjem tradicije i suvremene umjetnosti. Festivali poput Feškog festivala svete glazbe svijeta ponovo postavljaju grad na globalnu kulturnu scenu, pretvarajući srednjovjekovne trgove u prostore međukulturnog dijaloga.

Velik izazov danas predstavlja konzervacija Feza. Njegova je baština toliko sveobuhvatna da uključuje ne samo zgrade nego i nematerijalnu baštinu: zanate, običaje i načine korištenja prostora. UNESCO-ovi projekti restauracije, posebno nakon što je Fez 1981. uvršten na popis svjetske baštine, usmjereni su na obnovu ključnih spomenika, ali i na održavanje socijalne kohezije stanovnika medine.

Istodobno, postoji napetost: turizam i gentrifikacija prijete da medinu pretvore u scenografiju, dok lokalne inicijative nastoje očuvati njezin autentičan urbani život. Fez je stoga ogledalo šireg pitanja: može li se baština očuvati kao živa praksa, a ne samo kao spomenik?

Fez tako utjelovljuje paradoks gradova-naslijeđa: on se štuje kao riznica prošlosti, a ipak njegova vitalnost ovisi o prilagodbi. Njegova umjetnost nije zatvorena u muzejima, već ugrađena u ulice, radionice i rituale. Ona se živi kroz njegove stanovnike, koji utjelovljuju kontinuitet kulturne kreativnosti.

Fez, istodobno povijestan i živ, podsjeća nas da i sami gradovi mogu biti umjetnička djela i antropološki predmeti.

Jedan od sporednih ulaza u medinu Fez el Bali  (Foto Sandra USKOKOVIĆ)

Oni nisu samo kamen i žbuka nego i sjećanje i značenje. Prošetati Fezom znači zakoračiti u povijesni labirint, gdje je umjetnost vidljiva u svakodnevnim gestama i ritualima. Upravo taj spoj umjetnosti i života, povijesti i sadašnjosti, čini Fez jednom od najfascinantnijih kulturnih prijestolnica svijeta.