Zakon ne smije govoriti i uvjetovati što je moralno, a što nije

Smrt je oduvijek tabu-tema, o njoj se ne voli govoriti i naposljetku i ne govori ako se ne mora. Međutim, ostaje zapaženo kako u javnom prostoru često razgovaramo o mogućnostima umjetne inteligencije, digitalizacije, o letovima na Mars i svim drugim dostignućima suvremene tehnike, a još uvijek ne znamo smijemo li i kako samilosno usmrtiti čovjeka i pružiti mu dobru smrt - kaže doc. dr. sc. Tomislav Nedić, te u nastavku svoga priloga piše:

Tomislav Nedić

- U posljednje je vrijeme eutanazija, kao ideja o dobroj smrti, uzburkala hrvatsku javnost s događajima u povodu ozakonjenja određenih njezinih modaliteta u Sloveniji. Premda se već sada u javnom prostoru pokušava uspostaviti komunikacija "za - protiv", problematika eutanazije odveć je kompleksna da bi joj se pristupalo na način učeničke ili studentske debate. Preliminarno je potrebno obratiti pozornost na ključne odrednice koje uvelike mogu olakšati put u bilo kojem naumu zakonskog ustoličenja te zahtjevne i ozbiljne problematike. Ključ je pravilne regulacije "eutanazije" u ove tri bitne stavke: determinacija i ozbiljenje pojma eutanazije, anticipirana naredba - vezano uz pristanak i (ne)sposobnost - te pravilan pogled na prigovor savjesti.

Zakonske postavke

Prije svega treba krenuti od trenutnih zakonskih postavki. U zakonskom smislu potpomognuto samoubojstvo i usmrćenje (eufemizam kojim se deskriptivno koristi za samo jedan od modaliteta aktivne eutanazije) tek su djelomično zakonski regulirani, prije svega odredbama o privilegiranim kaznenim djelima usmrćenja (prije poznatima kao "na zahtjev") iz članka 112., stavka 3. Kaznenog zakona i sudjelovanja u samoubojstvu iz članka 114. istog zakona.

Međutim, navedeno se odnosi samo na kaznenopravni aspekt, a velik broj privatnopravnih i etičko-moralnih pitanja ostaje nerazjašnjen, poput anticipirane naredbe (izričito regulirana tek u obliku nekoliko odredbi Obiteljskog zakona), informiranog pristanka, nemogućnosti davanja pristanka i nevaljanosti pravnog posla zbog odlučivanja, povreda prava osobnosti, odštetnopravnih zahtjeva itd.

Prema kaznenopravnoj doktrini, u Hrvatskoj je aktivna eutanazija zabranjena, a pasivna se eutanazija načelno smatra dopuštenom. Ipak, važno je naglasiti da ne postoji jedinstveno stajalište o tome što se točno podrazumijeva pod pojmom pasivne eutanazije ni što konkretno znači da je ona dopuštena, jer se u medicinskoj praksi slučajevi "isključivanja pacijenta s aparata" javljaju vrlo rijetko ili gotovo uopće ne. Takvo postupanje u pravilu se provodi tek kada je pacijentu već utvrđena moždana smrt, no tada se više ne može govoriti o eutanaziji jer je smrt već nastupila.

Upravo zato u hrvatskoj medicinskoj praksi nije toliko aktualno pitanje završetka života koliko pitanje granice produživanja života (nešto što se naziva distanazijom), s obzirom na veliku tehnološku moć medicine i mogućnost dugog održavanja na životu određenih pacijenata, na što se gotovo uopće ne obraća pozornost. Čak se smatra da uopćena pitanja, afirmativna ili negacijska, o opravdavanju eutanazije ili potpomognutog samoubojstva (poput pitanja na slovenskom referendumu), koja su prije svega svjetonazorskog karaktera, odvraćaju javnost i struku od pravih problema kraja života. U tom smislu, hrvatske liječnike mnogo više muči pitanje ne kada okončati život, nego kada stati s liječenjem pacijenta u teškom zdravstvenom stanju.

Zbog svih navedenih dvojbi, koje čine samo dio problema u medicinskoj i pravnoj praksi, pitanje samilosnog usmrćenja osobe trebalo bi biti regulirano posebnim zakonom. Hrvatska zdravstvena politika u budućnosti bi se trebala usmjeriti na detaljnu pravnu regulaciju eutanazije i palijativne skrbi. Riječ je o izuzetno ozbiljnom i složenom pitanju, stoga svaki oblik usmrćenja mora biti obuhvaćen posebnim zakonodavstvom. Dok se to ne dogodi, krajnja odluka u kliničkoj praksi prepuštena je moralnoj i pravnoj prosudbi pojedinca, najčešće liječnika.

Upravo je takva situacija, između ostalog, potaknula promjene u Sloveniji, gdje su predstavnici udruge "Srebrna nit" upozorili na nezakonitost, nemoralnost i proizvoljnost dotadašnjih usmrćenja i/ili prestanka liječenja te predložili zakon koji bi omogućio dostojanstvenu smrt neizlječivim pacijentima koji trpe teške bolove. Treba naglasiti da je pitanje zakonodavnog uređenja ili zabrane bilo kojeg oblika eutanazije iznimno složen zadatak za zakonodavca. Upravo zbog toga nužno je prethodno znanstveno razraditi sve ključne nejasnoće, kako bi se omogućilo donošenje kvalitetnog i jasnog zakonskog rješenja.

Teorija i praksa

No postavlja se pitanje možemo li uopće jednoznačno odrediti što pojam eutanazije jest. Godine 1844. u noveli "Preuranjeni pogreb" (engl. The Premature Burial) Edgar Allan Poe, propitkujući granicu života i smrti, zapisuje poznate retke: "Granice koje Život dijele od Smrti odveć su sjenovite i nejasne. Tko može reći gdje jedno od završava, a drugo počinje?"

Na pitanje jesu li potpomognuto samoubojstvo i eutanazija univerzalno (ne)moralni čin, teško je dati jasan i nedvosmislen odgovor, pa se ozbiljan znanstveno-stručni dijalog ne bi trebao usmjeravati na njihovu normativnu prosudbu. Također, ubrzano odgovaranje na složena pitanja "dobre smrti", bez preliminarno razrađenih ključnih medicinskih, pravnih i etičkih upitnosti u okviru struke i prakse, bilo bi velika pogreška. Upravo zato treba usmjeriti javnost u kojem bismo smjeru trebali početi tražiti odgovore na pravno i etičko razrješenje tog gordijskog čvora te na koje bismo stavke trebali obratiti pozornost.

Prvi bitan korak odnosi se na determinaciju pojma eutanazije te demistifikaciju što navedeni pojam znači u kliničkoj praksi.

U sve češćim raspravama o eutanaziji navedeni se pojam često interpretira neharmonizirano i neusklađeno. Eutanazija je još uvijek prvenstveno ideja - ideja o dostojanstvenoj i mirnoj smrti - čije konkretno značenje u stvarnosti i kliničkoj praksi tek treba razjasniti.

Jezično-terminološki pristup u rješavanju većine spornih pitanja vezanih uz eutanaziju mogao bi znatno promijeniti njezino razumijevanje i razriješiti brojna pragmatična pitanja. Terminološke podjele, poput aktivne i pasivne, dobrovoljne, nedobrovoljne ili protiv volje te izravne i neizravne eutanazije, ali i pojava drugih modaliteta, poput potpomognutog samoubojstva, distanazije i ortotanazije, dodatno stvaraju probleme u medicinskoj praksi.

Ono što je u pravu ili bioetici definirano kao pasivna eutanazija, koja se prema nekim autorima u Hrvatskoj smatra dopuštenom, ne mora se nužno tumačiti na isti način u medicinskoj praksi. Također, ostaje upitno koji su to tvorbeni elementi eutanazije, jer još uvijek nisu potpuno razrađene ili prihvaćene determinante poput uvažavanja pristanka bolesnika u terminalnoj fazi. U zemljama Beneluksa, gdje je eutanazija pravno dopuštena, pristanak bolesnika obvezni je uvjet, no u kliničkoj praksi mnogo su češće situacije u kojima pacijent ne može pravno valjano ili uopće izraziti vlastitu volju. Načelo samoodređenja pacijenta prvo je i temeljno načelo medicinskog prava i etike koje mora biti poštovano, a koje može biti ugroženo terminalnim stanjem u kojem se pacijent nalazi.

Ovdje dolazimo do drugog bitnog aspekta u kojem treba tražiti rješenje, a koje se sve više potiče u okviru Vijeća Europe, a to su - anticipirane naredbe (engl. advance directives). Radi se o odlučivanju pacijenta o mjerama na kraju života unaprijed, kada je osoba poslovno sposobna i sposobna za rasuđivanje. U bioetičkoj doktrini navedeno je poznato i pod nazivom Odisejevi ugovori/paktovi (Homer, Odiseja, 15. VIII., doživljaj: Sirene. 142-200).

S obzirom na to da je temeljno načelo medicinskog prava i etike upravo samoodređenje pacijenta, ni jedan čin usmrćenja ne bi trebao biti izveden bez prethodnog pristanka pacijenta. Međutim, u terminalnom stanju pacijent u mnogim slučajevima ne može dati valjan pristanak, a čak i kada je sposoban izraziti ga, postavlja se pitanje njegove valjanosti, jer zbog ozbiljne patnje, smanjenih kognitivnih sposobnosti i neubrojivog stanja pacijent može tražiti usmrćenje pod pritiskom trenutnih okolnosti. U takvim se situacijama u liječničkoj praksi često traži pristanak obitelji, iako treba imati na umu da obitelj ne može odlučivati o sudbini druge osobe, čak ni bliskog srodnika, s obzirom na neodređenost pojma obitelji i moguće različite želje njezinih članova. Samo osoba na čijem se tijelu obavlja bilo koji medicinski zahvat može dati valjani pristanak, nitko drugi, uz iznimke djece i osoba s teškoćama mentalnog zdravlja, odnosno osoba ugrožene poslovne sposobnosti.

Upravo zbog toga predviđa se rješenje u kojem pacijent unaprijed odlučuje o takvim situacijama, dok je još sposoban za rasuđivanje. Takvu mogućnost predviđaju i odredbe hrvatskog Obiteljskog zakona. Poštovanje pacijentova pristanka uz anticipirane naredbe potiče i Vijeće Europe u svom Vodiču za donošenje odluka o medicinskom liječenju u situacijama o kraju života (2014.). Vodič pritom ne zahtijeva od država članica da eutanaziju kategoriziraju kao pravno dopuštenu ili zabranjenu, nego naglašava isključivo važnost poštovanja samoodređenja pacijenta. Upravo zato treba dodatno raditi na popularizaciji anticipiranih naredbi, da i sami građani budu upoznati da takvo što mogu učiniti.

Velik je problem eutanazije što se predstavnici vlasti moraju uhvatiti u koštac s pitanjem kako zakonom provesti moral te je li uopće moguće provesti moral zakonom, ili određenim etičkim aktom. Što nas dovodi i do pitanja moralne, ali i pravne odgovornosti. Koliko god smatrali da isključivo znači rješavanje pacijenta boli, eutanazija je u svojoj srži svojevrsno oduzimanje života, koliko god taj eufemizam za usmrćenje pokušavao sniziti razinu moralne i pravne kulpabilnosti. Samim time pitanje je tko bi bio onaj tko bi obavio navedeni čin.

Prigovor savjesti

Ovdje dolazimo do treće bitne stavke - prigovora savjesti. Upravo zbog nemogućnosti provođenja morala određenim pravnim ili etičkim aktom, kao i zbog nejasnoće u određivanju početka i kraja života, jedno od rješenja eutanazije treba tražiti u institutu prigovora savjesti. Takav prigovor mora podrazumijevati intrinzičnu refleksiju moralnog zakonodavstva svakog pojedinca - granicu koju pojedinac ne smije prijeći pod pritiskom okoline (tzv. nagovor savjesti) ili činiti potpuno suprotne radnje, primjerice u privatnim poliklinikama.

Sloboda savjesti temeljna je ljudska sloboda, zaštićena Ustavom RH, i država je ne smije uskraćivati. To je granica koju država ne smije prijeći. S druge strane, ako se postigne konsenzus da je čin eutanazije sastavni dio prava na zdravstvenu zaštitu - pravo također zaštićeno Ustavom - država je tada dužna osigurati sredstva da se određena osoba usmrti, čak i ako, zbog činjenice da nitko u zdravstvenoj ustanovi ne želi obaviti usmrćenje, to znači dodatne troškove, primjerice odlazak u drugu zdravstvenu ustanovu ili u inozemstvo, gdje postoje stručnjaci voljni i sposobni to provesti. To je cijena morala i cijena slobode.

Zamršena pitanja i provedba morala mogu se rješavati isključivo institutom prigovora savjesti, i to samo u pitanjima života i smrti, a ne, primjerice, u svakodnevnim situacijama poput prolaska automobilom na crveno svjetlo. Pitanja o granicama života i smrti teško su dokučiva ljudskom umu i oko njih nikada neće postojati društveni ili bilo koji drugi konsenzus za njihovo pravno uređenje. Država si ne smije uzeti pravo da provodi moral koji jest i morati ostati isključivo u sferi pojedinačne osobe.

Ako zakon propisuje da je bilo koji modalitet eutanazije pravno dopušten, to ne znači da je on i moralno utemeljen (Paulova izreka: lat. Non omne quod licet honestum est. hrv. Nije sve što je pravno dopušteno ujedno i moralno/čestito.). Što ako zakon ozakoni određeni moralitet eutanazije i takvo što za nekoliko godina opet zabrani? Bi li se liječnik koji je činio usmrćenja trebao upitati je li on ipak ubojica. Ako osoba ima moralni problem s usmrćenjem, onda to treba poštovati, jer zakon ne smije govoriti i uvjetovati što je moralno, a što nije.

Na kraju, treba naglasiti kako o mjerama na kraju života treba javno raspravljati, međutim, i ovdje treba biti prilično oprezan. Jer upravo je prošlogodišnji referendum u Sloveniji donio, možebitno, mnogo više pomutnje nego prosvjetljenja. Pitanja koja zadiru u samu bit života i smrti ne pogoduju referendumskom odlučivanju jer se "da - ne" pristup u vezi s eutanazijom pokazuje pojednostavljenim, stručno neutemeljenim i potencijalnim izvorom društvene zbrke.

O legalizaciji eutanazije samo u obliku pitanja "za - protiv" teško je dati nedvosmislen odgovor jer je riječ o pojmu koji je uvelike apstraktan i neprecizno određen. Čak i kada se referendumom iznese određeni stav (primjerice, upravo u Sloveniji), tek se tada pred zakonodavca postavlja temeljno i vrlo složeno pitanje - na koji način pravno oblikovati (ne)ozakonjenje eutanazije te kako dosljedno obuhvatiti i uskladiti sve njezine pojavne oblike.

Na referendumu u Sloveniji (doduše, savjetodavnog karaktera) građanima je postavljeno pitanje odobravaju li donošenje zakona kojim bi se uredilo pravo na pomoć pri dobrovoljnom okončanju života. Takvo je pitanje, zbog svoje nejasnoće, izazvalo nesigurnost jer nije bilo jasno odnosi li se isključivo na potpomognuto samoubojstvo ili ulazi pomalo i u sferu aktivne eutanazije. Kako se u takvim okolnostima uopće može znati koja je bila stvarna namjera birača pri izjašnjavanju?

Slovenija je naposljetku odlučila legalizirati potpomognuto samoubojstvo, a aktivna eutanazija - koja podrazumijeva izravno usmrćivanje pacijenta u terminalnoj fazi na njegov zahtjev - i dalje je zabranjena. Međutim, legalizacija potpomognutog samoubojstva vrlo je vjerojatno tek prvi korak i određeno solomonsko rješenje jer bi se u svim zemljama koje su ga ozakonile moglo posljedično postaviti ono iduće pitanje: Što s (ne)ozakonjenjem izravnog samilosnog usmrćenja?

Hrvatska situacija

Činjenica jest da problematika eutanazije kuca Hrvatskoj na vrata. Samim time, da bi se stvorili konstruktivni zaključci, potrebno je mnogo više rasprave o tom pitanju, prije svega u znanstveno-stručnom, tek onda i u javno-građanskom diskursu. Izrazito je bitno o ovoj i sličnim temama raspravljati intersektivno i pluripespektivno, koristeći se svim raspoloživim znanstvenim, političkim i društvenim perspektivama, promičući staloženu raspravu i pristojan dijalog.

Hrvatska znanstvena pravna i bioetička literatura siromašna je tekstovima o eutanaziji uopće, a još uvijek ne postoji ni jedna iscrpna monografija intersektivno posvećena pravnom, bioetičkom, medicinskom i medicinskoetičkom aspektu ove teme. Rasprave se ne bi trebale svesti samo na izolirane susrete i dijaloge medicinara, ili pravnika, ili (bio)etičara i filozofa, ili teologa, politologa... Jedan pravnik ne može hipotetski zamisliti i predvidjeti sve one kliničke situacije kojima je svjedočio jedan anesteziolog ili koje bi taj isti anesteziolog mogao predvidjeti s obzirom na vlastito iskustvo. Trebalo bi raditi na umrežavanju svih navedenih perspektiva radi harmoniziranja, ili čak i unificiranja, mišljenja, koje onda, naposljetku, više nije monokategorijsko.

Uz taj aspekt znanstveno-stručnog i javno-građanskog dijaloga, kao i uz obraćanje pažnje na tri razrađene ključne stavke, stvaraju se dobri preduvjeti za krajnje ozakonjenje određenih modaliteta "dobre smrti", čime se ostvaruje ključni korak u pravno-zakonskom razrješenju te velike enigme i gordijskog čvora zvanog - eutanazija.

(Doc. dr. sc. Tomislav Nedić sunositelj je predmeta Medicinsko pravo na Pravnom fakultetu Osijek, član Upravnog odbora Hrvatskog filozofskog društva, Nadzornog odbora Hrvatskog bioetičkog društva te voditelj i inicijator Sekcije za filozofiju prava Hrvatskog filozofskog društva.)