Uloga pape nije važna samo za katolike nego i za društvo i svijet u kojem živimo

Uz dužno poštovanje preminulom Papi, gledajući u širem i dubljem kontekstu, što za Katoličku Crkvu i vjernike znači papinstvo danas, ali i ne samo za vjernike nego i općenito, za civilizaciju 21. stoljeća - pitali smo prof. dr. sc. Stjepana Balobana, redovitog profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u miru i pročelnika/ravnatelja Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije.

- Meni, osobno, a, vjerujem, i svima onima koji su imali prigodu gledati prijenos svete mise i pogrebnih svečanosti pape Franje 26. travnja ove godine ostat će u trajnom sjećanju veličanstvena slika na Trgu sv. Petra u Rimu. Uz obične ljude tu su bili i brojni predstavnici svjetovnih vlasti, crkveni vjerodostojnici, a sve je prošlo u miru i bez ikakvih izgreda. Tko to može danas, koji vjerski ili svjetovni poglavar, skupiti toliko ljudi na svojem sprovodu i da sve prođe u takvom miru i dostojanstvu? Tu je negdje i odgovor na vaše pitanje o značenju papinstva ili službe pape rimskoga biskupa danas. Bez obzira na konkretnoga papu, u ovom slučaju papu Franju i njegov osobni doprinos, od Katoličke Crkve se i danas u 21. stoljeću puno očekuje ne samo s obzirom na vjeru i vjerski život nego i s obzirom na zbivanja u društvima diljem svijeta, koja postaju sve nesigurnijima ne samo s obzirom na ratne prijetnje nego i u odnosu prema osobnom, obiteljskom i javnom životu. Možemo reći da uloga pape nije danas važna samo za katolike nego i za društvo i svijet u kojem živimo.

Izazovi vremena

Vezano uz prethodno pitanje, koliko je u ovodobnim izazovima globalizacije i geopolitičkih napetosti uloga pape različita od uloge koju su pape imali u 20. stoljeću, pa i stoljećima unatrag, napose u Europi? Ili neke velike razlike zapravo i nema?

- Uloga pape u svakom je povijesnom trenutku drukčija i različita od one u prethodnom razdoblju, i to zbog toga što se prilike u svijetu, ali i u Crkvi mijenjaju, u novije vrijeme, možemo reći, gotovo svakodnevno. U tom kontekstu izvrstan je primjer papa Franjo, koji je dao svoj neizbrisivi osobni pečat papinskoj službi, što su ljudi, ne samo katolici nego i drugi ljudi dobre volje bez obzira na vjersku pripadnost, znali cijeniti. S papom Franjom nisi se trebao slagati u svim njegovim stavovima i gledištima, ali si imao dojam da ti je on toliko blizak i da upravo tebe razumije u tvojim ljudskim problemima i teškoćama, i to od najsiromašnijeg do najbogatijeg. Od onoga bez društvenog utjecaja do političara i svjetskih moćnika. U prijašnjim vremenima pape su to izražavali na drukčiji način, a papa Franjo je to u ovo naše vrijeme učinio na svoj specifičan, latinskoamerički način, koji se razlikovao od dosadašnjeg više europskog oblika papinske službe, što je katkada bilo problem za europske katolike. Istodobno treba reći da Katoličku Crkvu čine katolici iz cijeloga svijeta, a to znači da je sastavljena od ljudi različitih kultura, običaja, ali sve više i etičko-moralnih pristupa, što u ovom vremenu globalizacije i svijeta interneta sve više dolazi do izražaja.

U kakvom je inače stanju katoličanstvo danas, koliko u Europi toliko i u svijetu općenito, koji su glavni problemi, glavni izazovi, i kako ih riješiti? Što u tim pitanjima iza sebe "gradu i svijetu" ostavlja pokojni papa Franjo?

- Katolička Crkva i katolici, koji su rasprostranjeni po cijelome svijetu, danas se suočavaju, s jedne strane, s različitim problemima u odnosu na etičko-moralne stavove u osobnom, obiteljskom, ali i sve više u vjerskom životu. S druge strane, ne možemo i ne smijemo pobjeći od utjecaja i odgovornosti katolika za društveno-politički i općenito javni život. Upravo u odnosu prema životu katolika u društvu Katolička Crkva razvila je svoj socijalni nauk koji nudi smjernice i načela za aktivni život vjernika u politici, gospodarstvu i općenito u drugim segmentima javnoga života. Kako se kao teolog više desetljeća bavim upravo socijalnim učenjem Crkve, držim da tu ima prostora za veći angažman kako Crkve kao takve tako još više vjernika laika, što bi pridonijelo vjerodostojnosti Crkve u odnosu prema svijetu u kojem živimo.

Premda je na početku pontifikata papa Franjo stavljao velik naglasak i služio se socijalnim naukom Crkve kao instrumentarijem, poslije se ta bitna poveznica koja se oslanjala na postkoncilsku misao njegovih prethodnika negdje izgubila. U javnosti je s vremenom u prvi plan sve više izbijao osobni pristup pape Franje pojedinim osjetljivim pitanjima, što su također potencirali mediji jer im je bilo zanimljivo. Zašto se ta socijalna komponenta papinstva pape Franje poslije velikim dijelom u javnom prostoru izgubila, trebat će istražiti, prije svega zbog toga što crkveno-teološki nije moguće potpuno razumjeti i protumačiti upravo ono što stoji u vašem pitanju, to jest što je Papa ostavio "gradu i svijetu", a ostavio je uistinu bogatu baštinu, koju moramo temeljito analizirati i tumačiti. A za to treba vremena i dobra volja.

Postoji li kriza Crkve ili kriza vjere danas? Kardinal Robert Sarah u jednom je svom intervjuu za LeNef, francuski tradicionalistički katolički mjesečnik, kazao kako je "kriza Crkve prije svega kriza vjere". Kakvo je vaše mišljenje o tom važnom pitanju?

- Najjednostavnije bi bilo odgovoriti da postoji i kriza Crkve i kriza vjere. Takav, pojednostavljen odgovor doveo bi nas do puno kompliciranijeg pitanja: Što se razumije pod krizom Crkve, a što pod krizom vjere? Na to pitanje bi odgovor mogao dati sam kardinal Robert Sarah, čije se knjige prevode i na hrvatski jezik. Međutim, tu se susrećemo s puno važnijim i ujedno kompliciranijim pitanjem - kako u današnjem vremenu shvaćamo Crkvu i njezino poslanje u svijetu i kako shvaćamo vjeru u suvremenim okolnostima života. Vjerujem da će o tome biti govora u raspravama prije izbora novoga pape u Rimu, a kardinal Sarah će biti, pretpostavljam, predstavnik dijela kardinala koji će zastupati upravo to mišljenje.

Tko su favoriti izbora za novog papu, tko mogući lideri iz drugog plana? Je li moguće dobiti prvog crnog papu u povijesti, s obzirom na to da Afrika bilježi najbrži rast broja katolika na svijetu? Koliko je u izboru utjecaja tzv. isusovačkog/jezuitskog reda (lobija) u Vatikanu?

- Više pitanja u jednom vašem pitanju je legitimno jer to zanima hrvatsku javnost. Jedno je sigurno, da papu ne biraju ni vatikanska diplomacija ni pojedini crkveni lobiji, koji, kao i svagdje gdje žive i rade ljudi, postoje, nego papu u konklavi biraju kardinali izbornici koji su samo ljudi, a dolaze iz različitih kulturnih i vjerskih sredina u svijetu, zapravo iz različiitih civilizacija. Izbornici trebaju dvotrećinskom većinom izabrati novoga papu. Kako se dolazi do te potrebne većine? Razgovorima, raspravama, slušanjem jedni drugih i, ne smijemo nikada zaboraviti, vjerničkom odgovornošću za budućnost Katoličke Crkve. Do takvog ili sličnog zaključka može doći svatko tko je pratio dosadašnje konklave za izbor pape, a posljednjih desetljeća bilo je više konklava koje su na kraju uvijek donijele određeno iznenađenje.

Osobno me previše ne uvjeravaju ni oni u Hrvatskoj koji pokušavaju biti stručnjaci u pogađanju imena novoga pape, ali ni oni koji to malo pojednostavljuju stavljajući naglasak na Duha Svetoga. Da, potaknuti Duhom Svetim kardinali će ovih dana i u vrijeme konklave raspravljati te nakon toga donijeti odluku o novom papi. Kardinali mogu izabrati papu iz Afrike ili iz drugoga dijela svijeta za kojega će procijeniti da u ovom trenutku najbolje odgovara Katoličkoj Crkvi. Zašto ne iz Afrike, ali i opet iz Europe?

Odnosi s hrvatskom

Hrvatska i odnos s papama kroz povijest? Papi Franji se zamjera što Stepinca nije proglasio svetim, kao i što službeno nije priznao Međugorje...

- Drago mi je što ste mi postavili to pitanje jer je ono važno za budućnost kršćanstva i Crkve u Hrvatskoj. Što se tiče Međugorja, mislim da je to pitanje u pontifikatu pape Franje riješeno na zadovoljavajući način za sve strane u tom slučaju. Puno više prostora u hrvatskim medijima se nakon smrti pape Franje poklanja pitanju njegova odnosa prema blaženom Alojziju Stepincu. U tom kontekstu javljaju se "različiti stručnjaci" za crkvena pitanja u civilnim medijima, ali i pojedini teolozi u civilnim medijima koji, prema mojem mišljenju, s ekstremnih pozicija i, ako mi je dopušteno reći, bez cjelovitog poznavanja pontifikata pape Franje donose svoje procjene, koje, želim naglasiti, s pravom zbunjuju obične hrvatske vjernike, koji u tradiciji hrvatskoga naroda poštuju svakoga papu, pa tako i papu Franju, ali i s pravom misle da je trebao proglasiti blaženoga Alojzija Stepinca svetim.

To je ta vjera Hrvata katolika i odanost Petrovu nasljedniku u kojoj je mogao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac postati svetac mučenik, a u kojoj se i danas potvrđuje "znak duhovne zrelosti hrvatskoga naroda", kako je to za Glas Koncila rekao zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Bilo bi dobro kada bi se s obzirom na ovo pitanje i oni koji iz političko-ideoloških interesa uistinu ružno govore o ostavštini pape Franje, kao i oni koji se predstavljaju kao liberalni teolozi u civilnim medijima, prestali pontifikatom pape Franje koristiti za svoje uske i uskogrudne interese. Hrvatski katolički puk ne vjeruje ni jednima ni drugima, nego ostaje vjeran Svetom Ocu, a svojega blaženika Alojzija Stepinca slavi kao sveca nadajući se, kao i ja osobno, da će u skoroj budućnosti i službeno biti proglašen svetim.