STRAH JE NAJISPLATIVIJA MEDIJSKA ROBA

Sustavno ponavljanje slika kriminala, rata i drugih oblika nasilja u medijima (novinama, televiziji) stvara intelektualnu naviku koja povećava našu neosjetljivost na njih, prihvaćajući takve situacije od ranog djetinjstva kao prirodne. Ne reagirajući, polako nesvjesno prihvaćamo da tako mora biti - upozorava antropolog Fernand Schwarz, osnivač Nouvelle Acropole France i ravnatelj Međunarodnog instituta Hermes, koji je posvećen proučavanju baštine drevnih civilizacija i analizi suvremenih društava iz perspektive simbolike. Schwarz također naglašava kako strah paralizira Zapad, te u jednom svom tekstu navodi: »Novine, radio i televizija objavljuju svaki dan sve dramatičnije događaje, a njihova važnost i smisao su banalizirani. Ponavljanje informacija izoliranih iz konteksta čini ih intelektualno apstraktnima. Sve to lišava osjetljivosti najveći dio javnosti do te mjere da svaki dan traži sve veće senzacije. Svjetske su novosti za zapadnog potrošača postale spektakl. One više nisu teme refleksije ni svjesnog odabira. Nitko više ne pridaje važnost proživljavanju, dubokom doživljavanju svjetskih zbivanja, kao što nije ni u stanju odgovoriti na ono što mu se svakodnevno događa. Upravo u tome i jest korijen straha od suočenja sa stvarnošću kakva nam se prikazuje. To je veliki strah od neiskrivljene stvarnosti. Živimo s labavim idejama, izvan stvarnosti, bojimo se patnje i mirimo se s tim u očekivanju boljih vremena.«

Povijesne reference

Koliko god dramatično zvučali ti komentari, Schwarz je u pravu, u što se možemo uvjeriti na dnevnoj bazi ako makar desetak minuta konzumiramo vijesti kakve nam nude novine, portali, televizija, radio... Dojam je takav kao da smo u nekoj globalnoj propagandi straha, u kojoj nas mediji plaše svime i svačime, pa nismo više sigurni što nam donosi sutrašnji dan, da o nekoj udaljenijoj budućnosti i ne govorimo. Eto, proteklog tjedna Sjedinjene Američke Države svjetska su vijest broj jedan, koja nimalo ne ulijeva optimizam, naprotiv, sugerira moguće najcrnje distopijske scenarije u zemlji koja se još uvijek diči vlastitom demokracijom i vladavinom prava i sloboda. Gledajući, naime, slike iz Los Angelesa, mediji u dramatičnim tonovima gotovo da najavljuju početak novog građanskog rata u SAD-u i, još gore, sunovrat američkog carstva, koji upravo počinje, prema najcrnjim scenarijima, ne samo iz domene raznih teorija urota nego i od uglednih društvenih i političkih kroničara, intelektualaca kakav je, primjerice, Noam Chomsky (pročitajte knjigu »Rekvijem za američki san«/Requiem for the American Dream).

Da je fenomen straha dugotrajna i žilava kategorija organski vezana uz politiku, među ostalima tvrdi i cijenjeni britanski sociolog Frank Furedi. U svojoj kultnoj knjizi »Politika straha« (The Politics of Fear, 2005.) Furedi, držeći se konteksta politike, naglašava da je upravo politika internalizirala kulturu straha te kaže da se »politička neslaganja stoga uglavnom temelje na pitanju čega bismo se trebali najviše bojati«. Furedi upozorava da su nam na raspolaganju dva izbora - »Možemo se odreći onih osobina koje nas čine ljudima i koje su pomogle transformaciji i humaniziranju svijeta i prepustiti se kulturi fatalizma koja dominira današnjim svijetom. Ili pak možemo učiniti nešto posve suprotno. Umjesto veličanja pasivnosti i ranjivosti možemo pokušati humanizirati naše postojanje. Umjesto da igramo ulogu publike koja je prisiljena gledati još jednu predstavu politike straha, možemo pokušati promijeniti uvjete koji su doveli do njezina nastanka.« Na kraju Furedi optimistično zaključuje: »Na sreću, ljudsko društvo nikad neće u cijelosti prihvatiti fatalističku dogmu koja glasi da nema alternative, niti će svoj ideal osobnosti u cijelosti utemeljiti na paradigmi ranjivosti.«

Uz sociološki, politički, ekonomski, kulturološki i psihološki aspekt jednako je važan i medijski aspekt, još dominantniji nego što je to bio u analognom 20. stoljeću. U medijima digitalnog 21. stoljeća strah se oživotvoruje ne samo prezentacijom svakodnevnih zbivanja iz crnih kronika nego i u širem i dubljem propagandnom kontekstu ponovo s jakim političkim naglaskom, odnosno narativom koji se temelji na političkim interesima koji ne isključuju ni ratove. Drugim riječima, kad je Edward Bernays 1928. objavio knjigu »Propaganda«, demokratska, kao i totalitarna, društva dobila su »nit vodilju« za svoje interese, koliko pozitivne (ekonomski marketing, oglašavanje, reklame...) toliko i negativne, posebno izražene u nacističkoj Njemačkoj 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća (Ministarstvo propagande Josepha Goebbelsa). Upravo je ta širina i dubina koja se otvarala medijskim utjecajem na mase posredno razvijala i nadograđivala strah kao ključnu komponentu inkorporiranu u kolektivnu svijest masa, koje su tu i takvu propagandu konzumirale svjesno ili nesvjesno prepuštajući se njezinu pogubnom utjecaju.

S usponom konzumerizma i tzv. društva obilja i spektala u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, u hladnoratovskoj podjeli svijeta druge polovine 20. stoljeća, fenomen straha/strahova doživljava svoj veliki uzlet u medijski posredovanoj i percipiranoj svakodnevici, koliko na Zapadu toliko i na Istoku. Stalno podsjećanje na nuklearnu katastrofu pritom je bilo paradigma straha u tom i takvom vremenu. Nakon propasti komunizma nestalo je i straha (prije svega u SAD-u) od prijeteće nuklearne globalne pošasti, no zato su stigli neki novi strahovi, primjerice od terorizma (napad na SAD 2001.), ekstremnog islamizma, uspona ISIL-a (srećom, kratkotrajnog), eskalacija novih totalitarih režima pod krinkom demokracije ili bez takve krinke (Rusija, Bjelorusija...) do uspona ekstremne desnice u Europi i još koječega drugoga što je hranilo strah od sveopće propasti, sudnjeg dana civilizacije našeg doba. Poticaj svemu tome dala je i ruska invazija na Ukrajinu, pa su se stari strahovi od novog velikog rata na tlu Europe počeli širiti poput epidemije koronavirusa godinu prije, kad je strah i na globalnom (civilizacijskom) planu postao opipljiva stvarnost s nadimkom »nove normalnosti«. Uza sve to, i drugi su stari strahovi redoviti sastojci našeg života svakog sata, dana, tjedna, mjeseca, godine... Strah od klimatske katastrofe odavno je opće mjesto u kontekstu ovodobnih crnih scenarija, iznova podebljanog efekta pri svakom jačem potresu, uraganu, tornadu, oluji, poplavi, suši... Tu je i strah od sveopće gladi, strah od širenja siromaštva i strah od još većeg bogaćenja povlaštenih elita, strah od kibernetičkih napada, strah od opasnosti koje prijete iz dubina svemira (udar asteroida i ponavljanje sudbine dinosaura), strah od novog velikog izumiranja flore i faune, strah od nepoznatih sila i slinica iz domene teorija urota, uključujući i konstantni strah od invazije izvanzemaljaca. I u skladu s ubrzanim tehničkim i tehnološkim razvojem, strah od umjetne inteligencije (UI/AI) i opasnosti kojom se s njom izlažemo.

Sa strahom i nadom

Nema nikakve sumnje da su razni strahovi svakodnevica naših života (psihologija dakako ima o tome što kazati!), kao što su ujedno i najisplativija medijska roba. Bili su to doduše i prije, ali je zahvaljujući globalno umreženom svijetu komunikacija kontekst straha doživio nove uspone i odrednice u sveopćim informacijskim i dezinformacijskim narativima druge polovine trećeg desetljeća ovog našeg 21. stoljeća.

Danas gomilanja strahova nije pošteđena ni jedna društvena djelatnost, pa mnogi s pravom zaključuju kako riječi i slike mogu biti jednako smrtonosne kao i stvarno streljivo. I onda u toj i takvoj globalnoj propagandi straha, gdje nas plaše svime i svačime, od Trumpa do recesije, od klime do atomske katastrofe, od umjetnje inteligencije do neinteligentnih političara, histerično i nezaustavljivo gomilanje crnih prognoza sutrašnjice doista sugerira da se umjesto razuma i realnosti stvara percepcija bezumlja i skorašnje apokalipse. Utješno je ipak da nada umire posljednja. Fraza jest, ali vrijedi je ponoviti. U konačnici, naime, razum bi ipak mogao pobijediti bezumlje. To nam je jedina šansa, s Trumpom danas ili nakon Trumpa sutra.