Donaldu Trumpu se žuri, čeka ga okršaj s Kinom, od koje želi udaljiti Rusiju

Prema američkoj političarki Ann Richards - ako nisi za stolom, na jelovniku si. Ukrajina nije za pregovaračkim stolom. Znači da je na meniju, otkako je Bidenovu dinastiju, koja je imala deal s Zelenskim protiv Trumpa, u Bijeloj kući zamijenila baš Trumpova dinastija - kaže dr. sc. Sanja Vujačić, geopolitička analitičarka i komentatorica, direktorica istraživačkog Programa SEE pariškog instituta IDII (http://idii.global/en/sanja-vujacic), te dodaje:

- Prisjetimo se, ključni cilj rata u Ukrajini nije bila nezavisnost teoretski nezavisne Ukrajine (rusku prisutnost premrežile su CIA, MI6 baze i njihovi plaćenici), nego njezina euroatlantska integracija radi održanja angloameričke dominacije u Europi, a koju Rusi ne priznaju na svom teritoriju i u svom bliskom susjedstvu.

Podloga za desetogodišnji sukob na istoku Ukrajine bio je ideološki rat između atlantizma (europska klasična ljevica i desnica i Bidenovi progresisti) i euroazijanizma (ruski i američki konzervativci). Pobjedom Trumpa na američkim izborima, u ideološkom ratu pobijedila je konzervativna opcija - dakle, Rusija. Nametnuo se dijalog između konzervativaca Trumpa i Putina. Ruskoj ideološkoj pobjedi prethode njezini vojni uspjesi: aneksija Krima i današnjih ukrajinskih oblasti negdašnje Novorosije - sastavnice Ruskog Carstva koje je organiziralo kolonizaciju tog teritorija kršćanima različitih nacionalnosti - uključivši i Ukrajince; i to nakon što je potisnulo Otomansko Carstvo. Rusi svoje posljednje vojne uspjehe nisu ostvarili protiv Ukrajine, nego protiv NATO-a, bez čije strateške i vojne pomoći, kao i bez američkih i europskih financija, Ukrajinci nisu u stanju braniti se.

Tijekom trogodišnjeg međunarodnog sukoba u Ukrajini zapadni oligarhijski kolektivizam, koji je izrastao iz sjedinjenja komunističkih i kapitalističkih oligarha pod angloameričkom zaštitom, doživio je vrhunac (svrstavanje svih saveznika iza Ukrajine), imploziju (dovođenjem u pitanje atlantizma od strane Trumpa) i preustroj dolaskom na vlast Trumpove administracije 2.0 s dvojcem Trump - Musk na čelu.

Raspodjela interesa

Što bi se iz svega toga moglo "izroditi", može li Trump doista okončati rat? Što su pokazali sastanci u Münchenu, Parizu...?

- Pobjeda konzervativaca u SAD-u povijesna je protuteža progresivizmu koja je "urodila" preustrojem zapadnog oligarhijskog kolektivizma, koji se danas jednako oslanja na uvjerenje o superiornosti inteligentnih i bogatih koliko na želju da svi Amerikanci od toga imaju koristi. Naravno, nije predviđeno da američki narod tu najavljenu korist ostvari na račun američke oligarhije, nego na račun drugih naroda i njihovih oligarhija. Zato među europskim oligarsima vlada pomutnja.

Prema istraživanju Trendea, u 2024. je Francuska izgubila 19 tvornica više nego što ih je otvorila. Takvo što nije viđeno od 2015. godine. Trend se očito nastavlja jer je samo u siječnju 2025. zatvoreno dodatnih 20 tvornica. Zato što je europska političko-medijska kasta uglavnom bezrezervno podržavala dvojac Biden - Zelenski, a danas joj preostaje samo glumatanje gubitnika, u Münchenu ili Parizu.

Dok je Europa pune tri godine bila izložena medijskom batinanju neistinama/poluistinama koje tako postaju istine (ratna propaganda), u SAD-u demokratska kontradiktorna debata o ratu ili miru u Ukrajini nikada nije stala. Volja naroda, proizašla iz izbornih urni, tamo je ispoštovana. Što nije potpuno slučaj u nekim europskim državama (Francuska, Rumunjska itd.). Stoga je sasvim na mjestu "minhenska packa" J. D. Vancea Europljanima, a u vezi s nepoštovanjem izbornih rezultata i slobode izražavanja. Kao Ukrajinci, Europljani nisu za pregovaračkim stolom, jednostavno zato što su gubitnici rata u Ukrajini. Za razliku od Bidena, koji je u tom ratu Rusima preoteo europsko tržište plinom i tako osigurao plasman skupom američkom plinu iz škriljevca - čiju je proizvodnju prethodno potaknula Trumpova administracija 1.0., Europljani su izgubili i pristup rudnim bogatstvima Ukrajine koja su uglavnom na 20 posto teritorija pod ruskom kontrolom; poglavito pristup prijeko potrebnim rijetkim metalima. Drugim riječima, pregovori Trump - Putin o miru u Ukrajini mogli bi biti vođeni prema obrascu: "Što je naše, naše je, što je vaše, po dogovoru je" (Nikita Hruščov na Generalnoj skupštini UN-a, 13.10.1960.).

Zato su se zapadnoeuropski vođe razvikali da neće biti dogovora bez Ukrajine i Unije. Kao i da ih Amerikanci sada žele kolonizirati; iako su to učinili još 1945. godine. Čak su tvrdili da se priprema "nova Jalta". Iako, da se doista radi o "novoj Jalti", za pregovaračkim bi stolom ravnopravno sjedio i neki "novi Churchill". Ali ne sjedi. Dakle, ne radi se o podjeli svijeta koja se ne razlikuje od onih koje joj prethode, osim što u njoj neće sudjelovati bivše velike europske sile.

Stoga je francuski predsjednik hitno pozvao na dogovor u Pariz samo najbliže savjetnike Zelenskog u ukrajinskoj katastrofi: barem milijun mrtvih i ranjenih, 4,2 milijuna izbjeglih, 152 milijardi izravne štete prema procjeni UN-a. Odnosno, pozvao je samo čelnike europskih država sa značajnom vojskom, te tako i sam primijenio Trumpov princip marginalizacije saveznika. 

Što se tiče rata, od početka je bilo jasno da se radi o posredničkom (proxy) ratu koji je jedna američka vlast (demokrati) vodila na način da ne sudjeluje izravno u vojnim operacijama, nego preko suglasnih ukrajinskih vlasti (Zelenskog) angažiranih na terenu. Preuzimanjem posredničke uloge ukrajinske vlasti preuzele su i rizik da neka druga američka vlast (Trumpovi konzervativci) rat okonča, ako joj to odgovara. Isti rizik preuzeli su i Europljani svojom podrškom istoj američkoj vlasti i njezinom proxyju.

Zašto ukrajinski rat traje toliko dugo? Kako se EU našao u situaciji da ga ignoriraju Trump i Putin?

- U ukupno deset godina, ratovanje u Ukrajini trajalo je kako bi se ekonomski i vojno iscrpilo Rusiju, izazvalo unutarnjopolitičke nemire i smjenu Putina, čija volja za moć rivalizira s angloameričkom. Kao i kako bi Zapad zadržao rudna bogatstva istočne Ukrajine. Međutim, iscrpile su se Ukrajina i Unija, a Rusija dodatno proširila svoj utjecaj na Afriku i na Bliski istok, na štetu europskih sila.

Mirovni pregovori koje su vodili Europljani nisu zaživjeli (Sporazumi iz Minska). Potom su podržali Zelenskog u njegovoj namjeri da Ukrajinu priključi NATO-u i Uniji, protivno obvezi o neutralnosti, koju je Ukrajina preuzela kada je ostvarila nezavisnost i unaprijed znajući da su želje ukrajinskog predsjednika neostvarive u dogledno vrijeme. Jer Rusija nije htjela da joj Ukrajinci i Europljani na nepregledne granice dovedu neprijateljski nastrojene NATO trupe, pa je započela ruska specijalna operacija koju netko treba zaustaviti. I to je ono što Trump upravo pokušava učiniti. Pokušava skratiti priču. Nema više vremena, čeka ga okršaj s Kinom. U interesu mu je pokušati Rusiju udaljiti od kineskog rivala. Sa svoje strane Unija je imala priliku, ali se pokazala nesposobnom održati mir ili dobiti rat u Europi, sa SAD-om ili bez njega. Zbog toga je sad ignoriraju i Trump i Putin.

Sjena Palestine

Što nas čeka u budućnosti, s Trumpom ili bez njega, s nekim vlastitim vizijama EU-a izvan utjecaja SAD-a? Može li EU i dalje imati povjerenja u NATO savez?

- Tri desetljeća pogubnih europskih ekonomskih politika koje ne štite nacionalne interese članica Unije i Unija koncipirana kao luksuzna tvornica normi, koje slijedi samo ona sama jer nije razvila vlastiti "malj" (moćnu vojnu silu i diplomaciju) kojim bi ih nametnula i drugima, konačno će cijelu Europu pretvoriti u atraktivno tržište za višak roba iz proizvodnje industrijskih država, te sasvim suzbiti domaću proizvodnju.

Kao SAD, Rusija ili Kina, Unija može imati povjerenja samo u savez europskih država koji počiva na njihovoj viziji svijeta. Međutim, malo je vjerojatno da su današnji europski vođe sposobni za takvu alkemiju. Da NATO i EU problematika nije u materijalnim sredstvima koja Europljani izdvajaju za obranu (kako tvrdi Trump), najbolje govori podatak prema kojem svi Europljani zajedno za obranu izdvajaju 350 milijardi eura, a Rusi 170. Rusi sa svojim budžetom postižu zacrtane ciljeve i šire utjecaj u svijetu, dok Europljani s više nego dvostrukim budžetom nisu u stanju ni Ukrajinu opskrbljivati oružjem. Uvijek isti, vremešni savjetnici europskih vođa, nakon tri godine denunciranja "Putinova ludila", sada su se dohvatili i Trumpa. Svi su, osim njih samih, krivi za europske promašaje, te se može više vjerovati da će, zaokupljeni vlastitim opstankom na vlasti pod svaku cijenu, svoje vagone zakačiti za NATO kompoziciju, neovisno o tome kuda ona vodi. Odnosno, iako se zna da ju Donald Trump vodi na Bliski istok, koji je u fokusu njegovih interesa i inspirirao je novu američku civilizatorsku misiju: samodopadni mesijanizam u službi big businessa.

Bit će zgodno promatrati kako će europske katoličke države svojim građanima i vjernicima uspjeti objasniti zašto, skupa s Trumpom i evanđeoskim kršćanima, misle na bivšim palestinskim teritorijima, "očišćenim" od Palestinaca, čekati Mesiju - koji dakle ne bi bio Isus Krist.

Naime, nova Trumpova bliskoistočna politika je politika evanđeoskih kršćana (pripadnici anglikanskih, reformiranih, evangeličkih, baptističkih i drugih crkvi) koji su, čak i više nego židovska zajednica, podržavali stvaranje židovske države u Palestini. Oni su uvjereni da je za povratak Mesije na Zemlju nužno da Židovi raspolažu zemljom koju im je Bog dao (palestinskom zemljom); kao i da su Amerikanci, jednako kao i Izraelci, "izabrani" narod. To je mogući kamen spoticanja i u budućem razvoju odnosa Trump - Putin.