Hajke, cajke, roboti i konji

Ljeto je, vele, doba od lakog štiva. Samo da je lagano, pa koji god bio žanr. Krimić, ali lako rješiv. Romantika, ali da je sretni kraj. Život, ali da je zeru optimizma. Avantura, pa da se na kraju avanturist i obogati. Onako sve da je nalik lakoglazbenim taktovima u kojima je stine, drače, masline i mora. Naši djelatnici u turizmu su taj talent da i najcrnje stvari prikažu duginim bojama usavršili do maksimuma. I kad vapi da smo prešli sve granice s hotelima skupljim nego li su u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, šef naše turističke zajednice to radi s onom toliko potrebnom dozom optimizma bez koje naprijed i nema. Lako štivo.... Sve može biti lako štivo, ako ćete tematici pristupiti na pravi način. Svaka priča u nas nudi nešto za što se je lako uhvatiti poput utopljenika što se za slamčicu hvata.

Evo recimo ta epska splitska politička saga, ili triler, ili to već nešto. Legitimno je da vam dade na živce način na koji je formirano Gradsko vijeće, možete se i ljutiti, a možete sve te informacije koje kolaju spojiti u priču u kojoj je intrige svake vrste i motiva također. Tko je taj tajanstveni 16. glas koji je omogućio HDZ-u da skroji Vijeće!? Zašto se glasalo tajno, a ne javno kako je običaj, i tko je to predložio? Čiji je igrač dojučerašnji prvi SDP-ovac Matijević, a kome se priklonila dojučerašnja SDP-ova vijećnica Prnjak koja je, da priča bude ljepša, onomad pobjeđivala i na natjecanjima ljepote da bi sad pobijedila na natjecanju političkom!? Sve je tu, i ostavljene ljubavi, i nove ljubavi, i pragmatičan interes i očajničko branjenje vlastita lika i djela, i tajnovitost dok se na papirićima križa za, protiv i suzdržan i javnost koja ima pravo biti informirana, ali zašto bi to pravo uopće konzumirala. Na koncu tu je onomad jaka stranka koja je na koljenima posve u gradu u kojem na koljenima ne bi smjela biti. A gradonačelnik Šuta cvate dok mu na uho šapuću koješta, pa i to da bi Poljud trebalo srušiti i sagraditi novi i ljepši. Jedino što je u tom svemu sigurno jest da će Vlada dati ruku za svekolike projekte, jer ‘ko će kome ako neće svoj svome. Inače, u Rijeci je slično, a opet posve drugačije. Tamo je svašta moguće pa i da se izbori ponove. Tome je tako jer je godinama u Rijeci na vlasti bila samo jedna stranka pa se nisu stigli profilirati glumci za najsloženije uloge onako k’o u Splitu. Pomalo, sve će to doć’ na svoje.

Kome nije do politike, ako takvih u nas uopće ima, mogao se baciti recimo na pitanja svekolikog ćudoređa. Jedna dama u toplesu uzburkala je strasti na plaži onkraj Omiša, barem su tako javili mediji. Zabrinute majke i gdjekoji otac sasuli su drvlje i kamenje na gospodičnu koja se usudila pojavom podsjetiti na Mediteran kakav je nekad bio. A bio je slobodoumniji mali milijun puta. Pače, znali smo na temi nudizma i lijepo zaraditi. Danas sve mora biti pokriveno da se dječici ne pomuti um. Tko god misli jednom kleknuti prvu nedjelju u mjesecu na kakav trg ne smije na toples naletjeti. Ovaj ženski. Muškarci će i dalje biti na plažama golih sisa. Ne smiju se oni što kleče suočiti s toplesom, ni slušati što to poručuje nadbiskup riječki Uzinić, taj istinski glas razuma kad propovijeda kako ženama nije mjesto okolo stola već za stolom. Ravnopravnost je ključna. Ali ne! Neće gole grudi na naše more, makar nije da nisu ni prije. Sve ćemo zamotati u već nešto da se ne vidi ništa.

A kako patimo da nam djeca ne vide ništa, tako ćemo učiniti sve da i ne čuju bog zna šta. Otkada je Thompson odradio svoje braniteljskim udrugama stvar je prestiža dočekati na volej kakvog god pjevača iz Srbije pa mu makar pokušati zabraniti koncert u Hrvatskoj. Siroti Bajaga je za sada najgore prošao. Ne dadoše mu u Sisak, ne dadoše mu u Solin, a sav trud normalna svijeta da podsjeti kako je čovjek već u Hrvatskoj pjevao i kako je s njim ama baš sve u redu razbija se o slabašne načelnike i gradonačelnike koji nemaju dvojbi što im je odabrati. Hajka i cajka, to je odabir. I opet lagano štivo, mjuzikl nekakav u koji su se uključili i Srbi, kako otkazivanjem jednog koncerta Rozgi tako i činjenicom da su počeli gotiviti glazbeni opus Marka Perkovića na renomiranim svojim TV kanalima. Smak svijeta samo što nije, a i to je, ako ćemo pravo, lagano ljetno štivo.

Lako štivo... Svuda ima lakog štiva ako mu se pravilno pristupi, osim u pomoru krava zbog bedrenice i žalosno spore reakcije nadležnih. Ali, ništa se od spomenutog nije svidjelo prijatelju Ivanu kad ga se pitalo o čemu bi on da se piše, govori.

- O konjima! O tome čemu sve, primjerice, konji na Hipodromu moraju svjedočiti. To je puno i za ljudski, a kamo li ne za jedan konjski život od tridesetak godina, rezolutno će Ivan.

Pisati treba o konjima, bilo onima koji su svjedočili posrtanju Možemo! članstva na pitanju poslovanja Hipodroma, bilo o konju na kojem sjedi ban Josip Jelačić kojem je nepoznat netko simbolično crvenom bojom prerezao nekidan vrat.

- A nitko nije kao konj takav svjedok vremena. Bili su bitni u cijeloj historiji čovječanstva, u svim uređenjima, u svim ratovima, nosili su gospodare i cijele gradove na svojim leđima, osvajali Divlji zapad i još divljiji istok, čak su im rezane glave u mafijaškim filmskim sagama. A mogli su slobodno trčati ledinama i planinama, a ne slušati i gledati naše budalaštine, u dahu će Ivan.

Brinući se o ćudoređu i golim grudima, pravovjernim pjevačima i onima koji to nisu, političkoj promiskuitetnoj kombinatorici što na vlast dovodi one za koje i nismo glasali, zaboravili smo na štošta pa i na konje. A oni evo na opjevanom Hipodromu pasu što se popasti još dade i što nije zgaženo u domoljubnom zanosu. Pasu u tišini, jer ako zucnu već bi se moglo naći nešto da im makar pokuša nešto zabraniti, nametnuti, ili ih vratiti prošlost neku koja bi morala prošlost i ostati.

Ljetno štivo.... Ono koje sugerira vruću jesen. Hajke, cajke, gole grudi, gradska vijeća. Lako se navući. Sreća je zato naletjeti na malo drugačiji svijet i uratke. Šteta je ne znati da pored svega jalovog imamo mi i mladosti koja živi, i radi, i razmišlja drugačije. Dva Ivana te Borut i Dino čine tim naših mladih robotičara koji su se nema koji dan okitili zlatom na Svjetskoj smotri iste takve mladosti. Napraviše oni nemoguće, robota koji kao da je spoj najboljeg što imaju recimo Modrić, Livaja i Fruk. Robot takav da soccer igra, a to je kategorija koja se među robotičarima najviše cijeni. I koliko god da s tim momcima čovjek priča, koliko god da ih pokušava dovabiti na temu aktualnog nekog našeg stanja oni se na taj led ne daju. Njima se čini da će uvijek biti neki put kojim će znati gaziti i da će izazovi biti taman takvi da će se s njima znati nositi. Miljama je to daleko od svih tih junaka naših lakoglazbenih ovoljetnih hitova, od Matijevića i Prnjak, od možemovaca s Hipodroma, od braniteljskih udruga koje nemaju drugog posla nego zabranjivati koncerte, od majki i očeva koji se sablazne kad vide ženske grudi baš kao da ljubav doma vode pod plahtama i u mraku. Miljama je to daleko i dobro je da je tako. Spasa ima, i robota ima s dušom. Dobra je to vijest i za ovo malo ljudi i za ovo malo konja, ako se netko ne sjeti zabraniti i konje i robote.