Europska cenzura u doba slobode - prvo su došli po aktiviste

Vruće, inače politički ne previše aktivne mjesece protekle su godine obilježili prosvjedi američkih studenata koji su pod paljbom gumenih metaka i policijskim pendrecima tražili da njihova sveučilišta i država prekinu suradnju s Izraelom, krvnikom Palestinaca u razorenoj Gazi. Reakcija cijelog državno-privatnog partnerstva na snažnu kritiku američke vanjske politike bila je brutalna. Pored masovnih uhićenja te sveučilišnih suspenzija studenata i profesora koji su riskirali svoj akademski komfor, institucije pod napucima tadašnjeg predsjednika Bidena tada su započele proces u kojem će nepoželjnim agitatorima oduzeti ustavno pravo na slobodu govora, a ako je moguće i protjerati iz SAD-a. Slučaj Mahmouda Khalila, studenta sa Sveučilišta Columbia koji je u pritvoru proveo tri mjeseca a da se protiv njega nije podigla optužnica, poslužio je kao upozorenje svima onima koji su šutnju bili voljni mijenjati za politički angažman prema vlastitim principima i vrijednostima. Nakon izborne pobjede Donalda Trumpa, definitivne smrti američkog liberalizma i konačnog gubitka iluzija u plemenitost američkog državotvornog projekta, suprotstavljanje tamošnjoj ratnoj mašini postalo je gotovo uzaludno, utopljeno u cijeloj listi srcu bližih prioriteta koju je nova vlast stavila pred svoje oponente. Niti povlačenje paralela s nekim od najmračnijih povijesnih razdoblja više nema snagu alarmiranja u kojoj su se krili nada i vjera u demokratski duh zapadne civilizacije, zagušene općom neinformiranošću, neznanjem i nemoći.

Nenasilni terorizam

Ovog paklenog ljeta, dok pacificirani Amerikanci u šoku prate najnovije predsjednikove ekscese, usporedba sugerira da se Europa danas nalazi ondje gdje se prije godinu dana nalazila Amerika. Kada je riječ o obračunu s vlastitim građanima koji se suprotstavljaju najsmrtonosnijim politikama svojih vlada, kao i brzini zapadanja u nepogrešivi totalitarizam, Stari kontinent ne kaska previše za prekooceanskim predvodnicima što je zorno prikazao posljednji primjer neskrivene cenzure.

»Slažemo se da je drakonski, to je namjerno« – kazao je britanski državni odvjetnik prilikom prve runde suđenja kojom se odlučivalo hoće li skupina Palestine Action u Ujedinjenom Kraljevstvu biti proglašena terorističkom i zabranjenom. Kako je iscrpno pisao Craig Murray, umirovljeni škotski diplomat, novinar i autor koji je osobno prisustvovao saslušanju, ova neformalna grupa britanskih građana prošlog je tjedna svrstana na popis terorističkih skupina zajedno s Daešom (Islamskom državom) i Al-Kaidom, premda za vrijeme svog višegodišnjeg djelovanja nije koristila niti zagovarala nasilne metode političke borbe, niti je zbog njena djelovanja itko nastradao. Dapače, razlog okupljanja i rada Palestine Actiona suprotstavljanje je nasilju i ratu kao takvima, odnosno konkretnije, sredstvima kojim se vojna uništavanja domova i života Palestinaca vrše. Nekoliko desetaka aktivista kroz posljednjih je pet godina slavu steklo zbog svojih uspješnih i medijski dobro popraćenih akcija čije su mete bile izraelske tvornice oružja, dronova i dijelova za borbene avione sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu kao izravni pomagači u počinjenju zločina nad palestinskim stanovništvom. Uništavanjem i onemogućavanjem proizvodnje robe koja je iz Britanije slana u Izrael, ponajprije špricanjem prepoznatljive crvene boje po proizvodnim pogonima smrti korporacije Elbit, aktivisti su, kako tvrde, spašavali ljudske živote i sprečavali počinjenje terora i genocida nad palestinskim stanovništvom, zbog čega su se na meti britanske države našli nekoliko puta.

Dugo su britansko državno odvjetništvo (Crown Prosecution Service - CPS) i politika, trenutno vođena bivšim šefom CPS-a i aktualnim premijerom Keirom Starmerom, pripremali strategiju i dokumentaciju za obračun sa skupinom koja prokazuje suučesništvo UK-a u izraelskom ratu, ilegalno prema međunarodnom zakonu. Njihova uspješnost u pravnom gonjenju aktivista oko pojedinačnih slučajeva »kriminalne štete po vlasništvo« bila je polovična, no bez epiloga koji bi rečeni lanac vojne opskrbe osigurao od smetnji. Međutim, Starmerova desna vlada svoju je priliku dočekala nakon što je četvero aktivista sredinom lipnja provalilo u zračnu bazu Brize Norton u blizini Oxforda, stiglo do dva borbena aviona Voyager te u njihove motore ulilo boju, pokrenuvši hitnu proceduru za parlamentarnu zabranu Palestine Actiona. Pukih 15 dana trajao je postupak kroz koji je ova skupina Britanaca, zajedno s dvije ruske organizacije koje niti s njima niti UK-om nemaju veze, optužena kao teroristička zbog »zavjere da počini kriminalnu štetu« i »zavjere da uđe u zabranjeno mjesto u svrhu štete sigurnosti ili interesima Kraljevstva«. Britanska ministrica unutarnjih poslova Yvette Cooper navela je kako je upad u bazu uzrokovao »znatnu štetu ključnoj nacionalnoj infrastrukturi« i »komponentama kojima se opskrbljuju UK i saveznici«, prouzročivši milijunsku štetu.

Ipak, mnogo veća šteta od one financijske bila je sramota koju su radi provale u jedno od svojih najvažnijih vojnih postrojenja pretrpili kruna i monarhija. Vladajući laburisti pritom se nisu pohvalili činjenicom da avioni iz spomenute zračne baze na dnevnoj relaciji lete do baze Akrotiri na Cipru, otkud britanska vojska asistira izraelskoj u bombardiranju Gaze, transportu oružja i prikupljanju obavještajnih podataka iz okupirane enklave. Prema tvrdnjama Craiga Murrayja i nekolicine britanskih medija, Voyageri (koje britanskom RAF-u iznajmljuje privatna kompanija) nad istokom Mediterana nadlijeću kako bi zračnim nadolijevanjem goriva omogućili izraelskim avionima da lete dulje, bez potrebe za slijetanjem. Kako navodi britanski novinar Matt Kennard, bazu Brize Norton redovito posjećuju izraelski avioni koji na nebu nad Gazom ispuštaju smrtonosne pošiljke, što su učinili u barem devet navrata u posljednjih 20 mjeseci. Također, kako pokazuju javno dostupni podaci s aplikacija za praćenje zračnog prometa, ofarbani je Voyager iz Britanije za Cipar letio samo dva tjedna nakon incidenta, što sugerira da su britanski vojaci crvenu gnjavažu ipak brzo isprali.

Pravo na šutnju

Zatvorena četvorka koju se krivi za provalu u zračnu bazu svoje će suđenje dočekati u petak, dok će suđenje grupi Palestine Action oko statusa terorističke skupine biti nastavljeno idućeg ponedjeljka. Ulog i potencijalne reperkusije po političko djelovanje u svim sastavnicama Ujedinjenog Kraljevstva su ogromni. Ako Visoki sud u Londonu presudi kako ugrožavanje metalnih naprava koje smrt siju 3.500 kilometara dalje od otoka predstavlja kršenje Zakona o terorizmu iz 2000. godine, britanski će pravni sustav stvoriti presedan prema kojem će se definicija terorizma proširiti na djelovanja koja su dosad bila tretirana kao »obična« kriminalna djela, kao i na ona koja su bila zakonita, a spadala su pod kategoriju građanske neposlušnosti. Drugim riječima, prva povijesna zabrana nenasilne skupine ujedno bi vodila prema zabrani direktne akcije kao takve, što bi značilo da svako oštećivanje imovine potencijalno može biti klasificirano kao ono »motivirano terorizmom«. Nadalje, s obzirom na neformalnu narav organizacije, odnosno njeno nedefinirano članstvo, ovaj bi se presedan mogao selektivno primijeniti i zloupotrijebiti protiv svih osoba u kontaktu s osumnjičenima koje bi tada bile proglašene teroristima ili podržavateljima terorista.

Kako ističu pravni stručnjaci koji kritiziraju zabranu Palestine Actiona pod egidom nacionalne sigurnosti, ovakav će epilog nužno dovesti do srozavanja i smanjenja upotrebe građanskog prava na protest. Tretiranje aktivista i prekoračenje dosadašnje teorije i prakse oko suzbijanja terorizma, uz Amnesty International i 40-ak ljudskopravaških organizacija, osudilo je i petero UN-ovih posebnih izvjestitelja, uključujući Bena Saula, izvjestitelja za promicanje i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u borbi protiv terorizma, koji je kazao kako britanska »zloupotreba protuterorističkih zakona kriminalizira legitiman protest i guši slobodu izražavanja, okupljanja i udruživanja«. Nesagledivosti posljedica po slobodu govora istaknula je i irska odvjetnica Blinne Ni Ghralaigh, članica odvjetničkog tima koji brani Palestine Action, svjetskoj javnosti poznata i kao pravnica koja pri Međunarodnom sudu pravde u Hagu predvodi optužnicu Južnoafričke Republike za osuđivanje Izraela kao počinitelja genocida. Isto tako, takvom se presudom otvara prostor za retroaktivno primjenjivanje nove definicije (podržavanja) terorizma, uključujući njenu upotrebu protiv odvjetnika i pravnih zastupnika osuđenika. Budući da skidanje s popisa zabranjenih terorističkih organizacija ostaje isključivo u domeni politike, točnije ministarstva unutarnjih poslova, mogućnosti za političku instrumentalizaciju naizgled su neograničene.

Nije teško primijetiti zašto se u ovom slučaju sva sila britanske države sručila na šačicu ljudi koji se protive genocidu. Veoma slaba i ultra nepopularna vlada Keira Starmera u potrazi za legitimnošću svoje je neprijatelje pronašla u jedinim glasnim oponentima britanske vanjske politike koji, osim što nanose reputacijsku štetu Londonu, ugrožavaju i profite korporacija koje na palestinskoj smrti izvrsno zarađuju. S obzirom na ovotjednu rejting-anketu YouGova koja pokazuje kako pozitivno mišljenje o prvoj godini vladinog mandata ima tek 13 posto ispitanih građana, te kako ekstremno desni Reform UK uživa čak 34 posto podrške, devet postotnih poena više od vladajućeg Laboura, Starmer je procijenio kako je za njegovu političku budućnost oportuno kopirati pristup svojih američkih pandana te zaoštriti politike prijašnje neukusno desne vlasti. Zabrana Palestine Actiona tako je dovela i do procesuiranja osoba koje javno iskazuju podršku grupi, zbog čega je engleska policija prošlog tjedna uhitila 31 osobu zbog isticanja poruke »Suprotstavljam se genocidu. Podržavam Palestine Action.« Dok provalnicima u zračnu bazu prijeti doživotna zatvorska kazna, podržavatelji tobožnje terorističke organizacije zbog pukog isticanja natpisa u zatvor bi mogli na 14 godina. Istovremeno, britansko-izraelskim državljanima koji se kao pripadnici izraelske vojske odluče na izlet u Gazu, pa se na otok vrate kao ubojice palestinske djece, zatvorska niti ikakva druga kazna ne prijeti. Također, ako neki od najviših britanskih dužnosnika održe sastanak s vođama najozloglašenijih terorističkih skupina, kao što je ovog mjeseca učinio ministar vanjskih poslova David Lammy posjetivši čelnika sirijskih salafista Ahmeda al-Sharau u Damasku, teško je da pri povratku mogu očekivati transport do najbližeg pritvora.

Vuk dlaku mijenja

Iako je Brexit olakšao i ubrzao mogućnosti za pravno-političke makinacije britanskog establišmenta, niti države koje su u EU-u zasad ostale ne zaostaju kada je riječ o ukidanju prava na slobodu govora i političkog djelovanja. Represija aktivizma, političkih neprijatelja i nezavisnog medijsko-informativnog rada posebno je raširena u Njemačkoj, gdje zagovornici ljudskih prava i međunarodnog zakona bivaju žrtve policijske brutalnosti dok neprikriveni rasisti raznih sojeva i uvjerenja nesmetano šire svoju propagandu i povećavaju političku moć. Nitko to na svojoj koži nije iskusio oštrije od Huseyina Dogrua, njemačkog novinara i urednika čiji je internetski medij Red.media zabranio Berlin, a zatim i Europska unija.

Red.media je svoje reportaže fokusirao na propalestinske prosvjede po Njemačkoj, jednoj od najvjernijih izraelskih partnerica, zbog čega je došao na zub njemačkih korporativnih medija koji su Dogrua i njegove suradnike optužili za ruske veze, bez potrebe da svojim tvrdnjama daju značajniju preciznost i istinitost. Huškačkom kampanjom protiv Nijemca turskih korijena, kojoj se pridružio čak i bivši državni tajnik SAD-a Antony Blinken, Dogru je u Njemačkoj prokazan kao »radikalni islamist na Putinovoj plaći koji organizira protuizraelske prosvjede«, što je bilo dovoljno da Europska unija u svibnju sankcionira vlastitog građanina, zamrzne njegov bankovni račun i zabrani mu izlazak iz Njemačke. Njemačko ministarstvo vanjskih poslova išlo je toliko daleko da javno objavi kako Red.media i Dogru »pokušavaju polarizirati njemačko društvo dok iza njih stoji Rusija«, premda njemačke institucije nisu pokrenule kazneni postupak zbog nezakonitih radnji.

Kako je primijetio grčki političar i ekonomist Janis Varufakis, istaknuti kritičar EU-a, Dogru bi u slučaju kaznenog progona u Njemačkoj imao pravo braniti se pred sudom, dok u slučaju briselskih sankcija to ne može učiniti jer do Belgije ne može legalno doći. »Nisam optužen za ništa. Nije mi suđeno. Nisam osuđen za nikakav zločin. Nisam imao šansu braniti se pred sudom. Bili smo jedini medij koji je razotkrivao brutalnost njemačke policije nad prosvjednicima. Zato smo Red.media i ja sankcionirani«, kazao je Dogru čija je sudbina i dalje neizvjesna.

Njemačku represiju iskusili su i drugi, javnosti eksponiraniji zagovornici prava Palestinaca, kao što su UN-ova specijalna izvjestiteljica za okupirana palestinska područja Francesca Albanese, palestinsko-britanski kirurg Hasan Abu Sita i palestinsko-američki novinar Ali Abunimah. Njemačka je policija zbog »sigurnosnih razloga« u veljači otkazala dva predavanja talijanske pravnice u Münchenu i Berlinu, prijeteći uhićenjem ovoj dužnosnici pod diplomatskom zaštitom UN-a ako za vrijeme svog boravka u zemlji reče krivu stvar.

– Ovo nije samo cenzura. Ovo je zastrašivanje i uznemiravanje, to su mafijaške taktike. Moj kolega koji je triput putovao u Afganistan pod Talibanima nije se suočavao s ovakvim prijetnjama, kazala je Albanese istaknuvši kako Njemačka »sistematično guši slobodu govora« kada je u pitanju Palestina. Za razliku od nje, Abunimah i Abu Sita – koji je krajem 2023. godine u Gazi spašavao živote ranjenih Palestinaca – Berlina nisu ni vidjeli. Dok je njemačka policija Abunimahu zabranila da otputuje u Njemačku, a zatim i videokonferencijsko javljanje na događaj na koji je pozvan kao govornik, Abu Siti je zabranjeno da nakon slijetanja u berlinsku zračnu luku stupi na njemački teritorij i progovori o svom ratnom iskustvu. Protivno zakonima, Njemačka je kirurgu zabranila ulazak u bilo koju zemlju šengenske zone u trajanju od godine dana, što je odluka koju je Abu Sita uspješno pobio na europskim sudovima.

Također, početkom godine Abunimah je zbog optužbe za terorizam uhapšen u Švicarskoj, gdje je zbog svog novinarstva u zatvoru proveo dva dana bez podignute optužnice, da bi bio deportiran iz zemlje nakon snažne reakcije međunarodnih organizacija, novinara i organizacija za promicanje ljudskih prava.

Aktivizam protiv izraelskog rata ne vole ni francuske vlasti. Vlasti su ondje u svibnju zabranile rad organizacije Urgence Palestine, najveće propalestinske organizacije u zemlji koja je kroz godinu i pol rata pokretala masovne prosvjede po francuskim gradovima. Službeni razlog? Poticanje na nasilne činove i širenje mržnje prema Židovima.

Dobri đaci

Niti hrvatski institucionalni aparat nije se proteklih mjeseci iskazao pretjeranim štovanjem prava na prosvjed i izražavanja slobode govora svojih malobrojnih građana čija politička aktivnost ne staje na crtanju kružića i drugih simbola po glasačkim listićima. Iako njene institucije i društvo ponovo zaostaju barem desetak godina za nacijama kojima se po službenoj dužnosti moramo diviti, ovaj zaostatak hrvatskim državljanima – nevjerojatno, ali bolno istinito – osigurava osjetno veću demokratičnost od one koju trenutno proživljavaju Britanci ili Nijemci.

Stoga je privođenje sedamnaestero ljudi ispred zagrebačke zgrade Ministarstva vanjskih i europskih poslova koji su u travnju prosvjedovali protiv vladine politike podrške Izraelu na začudan način potvrdilo da smo zemlja koja će se pod svaku cijenu truditi pratiti europske uzuse i prakse. Ipak, za razliku od njemačkih primjera, teško je tvrditi da je ušutkavanje aktivistica koje su za kolaboraciju prozvale Plenkovića, Grlića Radmana, Šuicu i ostatak europejskih prvaka iz HDZ-ovih redova bilo ideološki motivirano. Po starom dobrom običaju, čija se vrijednost u usporedbi s novovjekim praksama sa zapada ne može ne cijeniti, policijsko-politički refleks da kritičare bilo kakve vrste, pa čak i pristojne ljude s Korčule koji premijera pozdravljaju počasnom titulom »ćaća«, ušutka noćenjem u rupama MUP-ovih postaja bio je jači od opasnijih vrsta nahođenja, poput onih koja miroljubive građane prozivaju teroristima.

Izgleda da možemo biti zahvalni da živimo u društvu u kojem se vrhunac represivne moći još uvijek upražnjava hirovima pojedinaca i selektivnom primjenom besmislenih zakona, poput ponižavanja prorektora riječkog Sveučilišta oduzimanjem palestinske zastave. Tek kada se politika, tajne službe i špijuni, sudstvo, policija i masa potrošnih klimavaca ponosnih na činjenicu da »samo izvršavaju naredbe« ujedine u bespogovornom službovanju višem cilju, tada ćemo se u Hrvatskoj, kao i prije 84 godine, uistinu moći hvaliti da smo dostigli standard Zapada.