Geopolitičke okolnosti važan su faktor, tražit će se papu koji može biti globalni lider

Pitanje postoje li i kakve kontroverze oko pape Franje, odnosno njegova pontifikata, vrlo je legitimno i pokazuje potrebu za uravnoteženim pristupom javnim osobama, pa tako i papi Franji, čije djelovanje - premda u mnogočemu povijesno i inspirativno - nije bilo lišeno kontroverzi, otvorenih pitanja i kritika, kako unutar Crkve tako i izvan nje - kaže dr. sc. Vedran Obućina, predsjednik Centra za međureligijski dijalog iz Rijeke, te dodaje:

- Papa Franjo, koji je tijekom svog pontifikata (2013. - 2025.) stekao međunarodni ugled kao simbol socijalne pravde, skromnosti i približavanja Crkve marginaliziranima, također je izazvao brojne rasprave, naročito među konzervativnim katolicima, ali i u širem političkom kontekstu. Franjo je pokušao liberalizirati pastoralni pristup razvedenima, LGBTQ+ osobama i osobama koje žive "neregularne" živote s obzirom na crkvenu doktrinu. Iako nije mijenjao temeljni nauk, otvorio je vrata reinterpretaciji geslom "milost prije zakona", što je izazvalo optužbe za doktrinarnu konfuziju. Pojedini kardinali i teolozi optužili su ga za "razvodnjavanje" crkvenog nauka. Unatoč naglašenim reformama i stvaranju okvira za borbu protiv seksualnog zlostavljanja u Crkvi, Franjo je bio kritiziran zbog sporih ili nedosljednih reakcija u pojedinim slučajevima. Posebno je bio pod udarom u slučajevima poput čileanskog biskupa Juana Barrosa, gdje je isprva branio biskupa unatoč ozbiljnim optužbama, prije nego što je priznao "ozbiljne pogreške u prosudbi".

Franjo je 2018. postigao sporazum s Kinom o imenovanju biskupa, što je bilo viđeno kao pokušaj otvaranja Katoličkoj Crkvi u toj zemlji. No kritičari, uključujući progonjene katolike u podzemnoj Crkvi, tvrde da je Vatikan time pristao na kompromise s režimom koji sistematski krši vjerske slobode i guši demokratske pokrete, osobito u Hong Kongu. Njegov pokušaj da zadrži "neutralan" jezik oko rata u Ukrajini često je bio tumačen kao preoprezan, čak i nerazumljiv, osobito među Ukrajincima, koji su očekivali jasniju osudu ruske agresije. Slično, njegova sućut prema Palestincima i osuda patnje civila u Gazi, iako uravnotežena iz crkvene perspektive, naišla je na kritike iz izraelskih krugova. Izraelska vlada zato je možda povukla svoj post sućuti - u kontekstu Franjine nedavne izjave o Gazi kao "otvorenom logoru". Franjo je pokrenuo reformu Kurije, ali proces je bio spor, često netransparentan i pun otpora iznutra. Njegov stil vladanja opisivan je i kao centraliziran, gdje je sam donosio ključne odluke, mimo tradicionalnih savjetodavnih struktura.

O katoličanstvu danas...

- Gledano globalno, katoličanstvo danas u stanju je dinamične napetosti između rasta i pada, između južne hemisfere, koja se širi, i Europe, koja se prazni, između institucionalne krize i duhovne potrage. To je Crkva između kontinuiteta i promjene, u kojoj se svakodnevno sudaraju težnje za obnovom i otpori svakom odstupanju od tradicije. Smrt pape Franje dolazi kao trenutak rekapitulacije, ali i suočavanja s pitanjem kamo dalje.

U Latinskoj Americi, Africi i dijelovima Azije Katolička Crkva doživljava brojčani rast. Tamo je Crkva često angažirana oko siromaštva, društvene pravde i obrazovanja, pa djeluje kao stvarni društveni akter. Međutim, ni taj rast nije bez izazova - pojavljuju se snažni pentekostalni i karizmatski pokreti koji Crkvi oduzimaju vjernike, a ponekad i narušavaju njezinu relevantnost među mlađim generacijama. Nasuprot tome, u Europi (i sve više u Sjevernoj Americi), Crkva se suočava s ozbiljnom krizom: sekularizacija, pad broja zaređenih, zatvaranje župa, gubitak moralnog autoriteta, posebice nakon brojnih seksualnih skandala. U nekim zemljama, poput Irske, Njemačke ili Francuske, u samo jednoj generaciji Crkva je izgubila ono što je gradila stoljećima - javni utjecaj, povjerenje i masovno prakticiranje vjere.

Skandali zlostavljanja i njihovo zataškavanje duboko su uzdrmali Crkvu. Mnogi vjernici traže transparentnost, istinu i obnovu struktura moći. U mnogim europskim društvima katoličanstvo više nije kulturna norma. Mladi ljudi ne nalaze poveznicu između svog života i poruke Crkve. Crkva je duboko podijeljena između konzervativnih i progresivnih struja. Franjo je pokušao biti most, ali ponekad je samo produbio jaz. Unatoč pomacima u priznavanju ženskog doprinosa, pitanje ređenja žena, stvarnog sudjelovanja u odlučivanju i dalje ostaje tabu. Klimatska kriza, migracije, ekonomska nepravda, tehnološke promjene - sve to zahtijeva teološku i pastoralnu osjetljivost, koju Crkva tek pokušava razviti.

O Franjinoj ostavštini...

- Papa Franjo je prije svega razbio sliku Crkve kao zatvorenog bastiona koji govori odozgo. Njegov pontifikat obilježen je pojmovima poput "Crkve siromašnih", "milosrđa", "kulture susreta", "sinodalnosti" i "ekologije". Njegove enciklike Laudato si' i Fratelli tutti ostaju temeljne točke katoličkog socijalnog nauka za 21. stoljeće. Njegov poziv da Crkva "miriše po ovcama" - tj. da bude s narodom, a ne iznad njega - ostaje jedna od njegovih najmoćnijih poruka. No ostaje i niz nedovršenih reformi, poput decentralizacije odlučivanja, uloge žena, trajnog suočavanja sa zlostavljanjima te reforme Vatikanske kurije. Neki ga optužuju da je bio snažan u retorici, ali slab u provođenju sustavnih promjena. Drugi pak tvrde da je upravo njegova "pastoralna revolucija" bila najvažnija, jer je vratila evanđeoski ton Crkvi.

Katoličanstvo mora pronaći ravnotežu između vjernosti svom izvornom poslanju i odgovora na stvarnosti modernog čovjeka. Neće preživjeti kao bastion prošlosti, ali može ponovno zablistati kao svjetionik smisla, nade i pravednosti. Put prema tome vjerojatno ne vodi kroz spektakularne reforme, nego kroz tiho, lokalno djelovanje: župe koje slušaju, biskupi koji se ne boje pitanja, i vjernici koji vjeru žive, a ne samo ispovijedaju. Papa Franjo "gradu i svijetu" ostavlja izazov: biti Crkva otvorenih vrata, ali čvrsta temelja. Kako će Crkva odgovoriti na taj izazov - sada bez njega - ostaje ključno pitanje 21. stoljeća.

O odnosima s drugim crkvama...

- Odnos Katoličke Crkve s ostalim kršćanskim denominacijama, od pravoslavnih do protestantskih zajednica, jedno je od ključnih pitanja suvremenog kršćanstva i svakako jedno od polja na kojem je papa Franjo ostavio dubok i ambivalentan trag. Ekumenski dijalog, iako formalno započet nakon Drugog vatikanskog koncila, u vrijeme Franje dobio je novu dimenziju - ne toliko u dogmatskom približavanju koliko u praktičnom partnerstvu za mir, pravdu i zajedničko kršćansko svjedočanstvo u svijetu.

Teolog dr. sc. Vedran Obućina, predsjednik Centra za međureligijski dijalog (foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)

Jedan od najvažnijih trenutaka Franjina pontifikata na ekumenskom planu bio je upravo susret s ruskim pravoslavnim patrijarhom Kirilom, održan u veljači 2016. na neutralnom tlu - u zračnoj luci u Havani, na Kubi. Bio je to prvi susret poglavara Katoličke Crkve i ruskog patrijarha u povijesti, i kao takav simbolično povijestan. Tom prilikom potpisana je Zajednička deklaracija, u kojoj se ističe potreba kršćanskog jedinstva, osuda progona kršćana na Bliskom istoku te važnost suradnje u obrani tradicionalnih vrijednosti. Međutim, taj dokument i sam susret nisu prošli bez kritika. Neki unutar pravoslavnog svijeta smatrali su da je Kiril time previše ustupio Rimu, a u katoličkom svijetu mnogi su izrazili zabrinutost što je Deklaracija zauzela proruski ton glede Ukrajine, jer nije jasno osudila rusku agresiju na tamošnje grkokatolike. Franji se i poslije predbacivalo što pokazuje "previše naklonosti" Moskovskom patrijarhatu, što je naročito eskaliralo nakon početka rata u Ukrajini 2022. godine.

Papa Franjo imao je iznimno srdačan i bratski odnos s ekumenskim patrijarhom Bartolomejem I., duhovnim poglavarom pravoslavlja sa sjedištem u Carigradu. Njihov odnos obilježen je uzajamnim poštovanjem, zajedničkim apelima za očuvanje okoliša i čestim susretima, među kojima se ističe Franjin posjet Fanaru već na samom početku pontifikata 2013., kao i Bartolomejeva prisutnost na Franjinoj inauguraciji - prvi takav čin nekog ekumenskog patrijarha nakon više od tisuću godina. Zajedno su uputili snažne poruke o miru, solidarnosti s migrantima i ekološkoj odgovornosti, potvrđujući da prijateljstvo može prethoditi potpunom jedinstvu.

Papa Franjo jasno je poručio: jedinstvo kršćana neće se ostvariti s teološkim komisijama, nego "hodanjem zajedno, moleći zajedno i radeći zajedno". U tom duhu održao je značajne susrete s anglikanskim, luteranskim, reformiranim i pentekostalnim liderima, često naglašavajući zajedničko kršćansko poslanje, posebice u pitanjima siromaštva, migracija, klimatske krize i borbe protiv nasilja. U švedskom Lundu 2016. sudjelovao je u obilježavanju 500. obljetnice reformacije zajedno s luteranskim vođama - priznavši i bolne rane povijesti, ali i zajedničke korake naprijed. Bio je to čin velikog simbolizma i geste pomirenja. Unatoč gestama, jedinstvo crkava i dalje je teološki, institucionalno i kulturno vrlo daleko. Pitanja poput papinske primacije, dogmi (Marija, čistilište), ređenja žena i odnosa prema seksualnosti ostaju duboko razdvajajuća. No Franjo je unio novu notu: ekumenizam kao duhovno prijateljstvo, a ne samo diplomatski proces. U tom smislu, mnogi ga vide kao "ekumenskog papu" - ne jer je ujedinio crkve, nego jer je ponovno stavio jedinstvo kršćana kao vidljivu i hitnu potrebu, ne zbog same Crkve, nego zbog svjedočanstva evanđelja u svijetu podijeljenom između cinizma i ravnodušnosti.

O odnosima s islamom...

- Franjo je zaista bio značajan zagovornik međureligijskog dijaloga, posebice kada je riječ o odnosima s islamom, budizmom i hinduizmom. Njegov pristup interreligijskom dijalogu temelji se na ideji zajedničkog traženja mira, razumijevanja i uzajamnog poštovanja, utemeljenog na ljudskoj solidarnosti i duhovnom obogaćivanju. U odnosu prema islamu, papa Franjo je, kao i mnogi drugi katolički lideri, uočio važnost izravnog dijaloga. Njegovo duboko poštovanje prema islamu izraženo je različitim gestama, među kojima je posebno značajan njegov susret sa šijitskim ajatolahom Alijem Sistanijem u Iraku 2021. Franjo je susret s njim nazvao "melemom za dušu", što je odražavalo njegovu duboku osobnu i duhovnu povezanost s idejom dijaloga, pomirenja i izgradnje povjerenja među religijama. Susret pape Franje i velikog imama al-Azhara, Ahmeda al-Tayyiba, u Abu Dhabiju 2019. godine bio je povijestan trenutak u međureligijskom dijalogu Katoličke Crkve i islama. Bilo je to prvi put da papa predvodi dijalog s najvišim predstavnikom sunitskog islama u tako formalnom kontekstu. Na tom susretu papa Franjo i imam al-Tayyib potpisali su povijesni dokument o ljudskom bratstvu, koji naglašava važnost međusobnog poštovanja, tolerancije i suživota različitih religijskih zajednica. Dokument poziva na odustajanje od nasilja uime religije i promicanje međusobnog razumijevanja, solidarnosti i dijaloga, te je postao simbolom nade za svijet u kojem će se religijske razlike prevladavati u duhu mira i zajedništva.

Što se tiče drugih religijskih tradicija, kao što su budizam i hinduizam, Franjo je također bio sklon promoviranju međusobnog poštovanja i suradnje. On je posebno isticao važnost dijaloga s budizmom i hinduizmom u kontekstu očuvanja okoliša, borbe za ljudska prava i promicanja globalnog mira. Njegovo papinsko naglašavanje ljubavi i poštovanja prema svim ljudima, bez obzira na njihovu religijsku pripadnost, bilo je osnova za njegov pristup u interreligijskom dijalogu, nastojeći graditi mostove između katoličanstva i drugih svjetskih religija. Franjo je, dakle, veliki zagovornik ideje da religije ne bi trebale biti izvor podjela, nego sredstvo za izgradnju mira, razumijevanja i zajedničke odgovornosti u suočavanju s globalnim izazovima.

O izboru novog pape...

- Konklava, proces izbora novog pape, uvijek je pod velkim interesom i često izaziva špekulacije uoči samog početka. Favoriti za papinsku službu obično dolaze iz redova kardinala koji su prepoznatljivi po svom radu, duhovnoj dubini i međunarodnom utjecaju. Trenutno neki od najčešće spominjanih kandidata uključuju kardinale koji su već imali značajnu ulogu u Katoličkoj Crkvi, kao što je kardinal Luis Antonio Tagle (Filipini). Iako je još uvijek relativno mlad, Tagle se često spominje kao jedan od ključnih kandidata. Njegova široka međunarodna prisutnost i angažman u pitanjima socijalne pravde, siromaštva i migracija čine ga vrlo utjecajnim među kardinalima.

Premda je poznat po konzervativnim stavovima u vezi s liturgijom i moralnim pitanjima, kardinal Robert Sarah iz Gvineje smatra se utjecajnim vođom unutar Crkve, posebno u afričkim zajednicama. Kao predsjednik Talijanske biskupske konferencije, kardinal Matteo Zuppi postao je poznat zbog svojih diplomatskih sposobnosti i rada na pomirenju, te je poznat po svom bliskom odnosu s papom Franjom.

Mogući lideri iz "drugog plana" mogu biti oni kardinali koji nemaju tako visoki međunarodni profil, ali su prepoznati po svom radu u upravljanju Crkvom, svećeničkom pastvom ili angažmanu na lokalnoj razini. Primjeri uključuju kardinale iz Latinske Amerike ili Afrike, koji mogu igrati ključnu ulogu u formiranju potpore izvan glavnih centara moći. Mogućnost izbora pape iz Afrike, poput kardinala Saraha, često se spominje, iako to ovisi o mnogim faktorima. Afrika je u porastu kao važna crkvena regija, s velikim brojem katolika, ali pitanje etničkih i kulturnih razlika unutar Kardinalskog zbora također može igrati ulogu u procesu. Crkva je sve više globalna institucija, iako povijest pokazuje da su pape uglavnom dolazili iz Europe i Latinske Amerike.

Iako se špekulira o različitim aspektima, poput teoloških stajališta, diplomatskih vještina ili liderskih osobina, presudni faktori vjerojatno će biti sposobnost vođenja Crkve kroz izazove, poput pitanja sekularizacije, odnosa sa svijetom, i unutarnjih skandala unutar Crkve. Geopolitičke okolnosti mogu biti važan faktor, pa će se tražiti papu koji može biti globalni lider, uključujući smanjenje napetosti među velikim religijskim zajednicama, poput islamo-kršćanskog dijaloga. Iako se javno spominju favoriti, konačni izbor može biti iznenađujući, jer se kardinali često dogovaraju iza zatvorenih vrata, u potrazi za papom koji može unijeti stabilnost u Crkvu. Na kraju, valja napomenuti da je to duhovni proces, gdje je prisutan Duh Sveti, a da je papa prije svega poglavar duhovne zajednice, a ne političar koji se bira na izborima.