Konklava ne odlučuje samo o novom papi nego i o viziji Crkve u 21. stoljeću

Smrt pape Franje bar je donekle u drugi plan gurnula Trump show, pa se većina svjetskih medja (agencija, novina, portala...) iskazala odajući pokojnom poglavaru Katoličke Crkve priznanje i poštovanje, nazivajući ga "narodnim papom, reformatorom i dobrim čovjekom". Čak je i Trump zapisao da je Papa bio "dobar čovjek", ali je odmah zatim lupio kako se "veseli" dolasku na njegov pogreb...

Kako ocjenjuje taj medijski, komunikacijski aspekt s pokojnim Franjom u "glavnoj ulozi" - pitali smo Vladimira Milinovića, medijskog stručnjaka, političkog komentatora i konzultantnta iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija).

- Smrt pape Franje izazvala je snažan emocionalni odjek diljem svijeta, a način na koji su svjetski mediji pristupili toj temi pokazuje koliko je papa Franjo tijekom svog pontifikata ostavio dubok trag u globalnoj javnosti. Nazivati ga "reformatorom" nije bila puka formalnost, nego izraz priznanja za njegovu otvorenost marginaliziranima i nastojanje da Crkva bude relevantna u suvremenom svijetu.

U komunikacijskom smislu, smrt pape Franje ujedinila je brojne glasove - i medije i političare - u iskazivanju poštovanja, čak i među onima koji su inače bili kritični prema Katoličkoj Crkvi. Čak i Trumpov komentar, premda u njegovu stilu, nespretan i neuobičanjeno intoniran ("veseli se dolasku na pogreb"), govori o tome, o snazi imena i simbolike uloge Pape - čak i oni koji su skloni kontroverzi ne mogu ignorirati Papinu društvenu i političku težinu.

Taj trenutak pokazuje i jednu dublju istinu: u svijetu prepunom polarizacije i senzacionalizma, smrt Pape još uvijek ima moć nadvladati medijski kaos, makar nakratko.

Vladimir Milinovic (foto: DominionArt studio)

Pozitivna baština

No osim jednoglasja bilo je i oprečnih tonova, pa i nekih napadnih kritika. I dok je, između ostaloga, Ezio Mauro u uvodniku dnevnika La Repubblica zapisao da je "Wojtyla duša, Ratzinger glava, Bergoglio srce", izraelska vlada prvo je na X-u izrazila sućut pa onda obrisala taj post, optužujući pokojnog papu jer nije podržao izraelski rat u Gazi. Objektivno i realno gledajući, kakvo je zapravo značenje pontifikata pape Franje, ne samo u vjerskom nego i u svjetovnom smislu, pa i onom političkom, što Franjo ostavlja kao svoju pozitivnu baštinu, a što kao negativnu?

- Pontifikat pape Franje bio je značajan i višeslojan, i to ne samo unutar Katoličke Crkve nego i u širem društveno-političkom kontekstu. Njegov pristup bio je obilježen naglašenom socijalnom osjetljivošću, brigom za siromašne, migrante, okoliš, ali i pokušajem decentralizacije crkvene moći, čime je često izazivao otpore unutar same Crkve. Time je postao simbol promjene, no i figura oko koje su se polarizirale emocije i stavovi - i među vjernicima i među političarima.

Maurova metafora - "Wojtyla duša, Ratzinger glava, Bergoglio srce" - u svojoj sažetosti precizno izražava temeljnu poruku Franjina pontifikata: povratak evanđeoskoj srži, suosjećanju, jednostavnosti. No upravo taj "emocionalni" pristup doveo je do kritika - neki su mu zamjerali manjak doktrinarne jasnoće, drugi pretjeranu otvorenost, a treći "miješanje u politiku", primjerice kad je otvoreno kritizirao ratne politike, kapitalizam bez lica ili nepravde globalnog poretka.

Izraelski primjer to dobro ilustrira - Franjo se držao evanđeoskog principa nenasilja i mira, što ga je, u kontekstu rata u Gazi, dovelo u sukob s onima koji očekuju bezrezervnu političku potporu. No takva pozicija nije slabost, nego izraz moralne konzistentnosti, čak i kad nije popularna.

Pozitivna baština pape Franje jest humanizacija i otvaranje Crkve svijetu, osobito prema ranjivima. Negativna strana njegova pontifikata mogla bi se tražiti u ponekad nejasnim porukama koje su u dijela vjernika izazvale konfuziju.

Ipak, ostaje činjenica da je papa Franjo bio jedan od rijetkih globalnih lidera koji je s moralnog stajališta mogao adresirati velike krize našeg vremena - klimatske promjene, migracije, ratove i nejednakosti - i pritom zadržati kredibilitet, čak i kod onih koji ne dijele njegovu vjeru.

Koja su zapravo ključna Franjina postignuća koja nikakve kritike ne mogu relativizirati i negirati...?

- Njegovi kritičari često upotrebljavaju vrlo teške riječi, sve do jednog našeg tjednika koji ga je čak prozvao "antikristom". Međutim, teško je negirati činjenicu da je papa Franjo ponovno učinio Katoličku Crkvu relevatnom za mlade, svjedočio neočekivano širokom povratku Katoličke Crkve u javni i politički život Velike Britanije, širenju Katoličke Crkve u Južnoj Koreji, do razmjera postizanja relativne većine u društvu, nevjerojatnom širenju Katoličke Crkve i ostalih kršćanskih crkava u Kini, gdje sad, prema nekim procjenama, ima 130 milijuna kršćana, čak do 9 posto ukupnog stanovništva (što bi značilo da su, ako zanemarimo broj nevjerujućih i brojimo samo pripadnike religija, blizu relativnoj većini), te velikom povećanju broja aktivnih katolika na najvišim funkcijama u Sjedinjenim Američkim Državama.

To su objektivni pokazatelji revitalizacije Katoličke Crkve, koliko god se s desne strane govorilo o njezinoj "propasti" i napadalo papu Franju.

Mnogi mediji poput, britanskog Daily Maila, postavljaju pitanje koje se čini ključnim: Hoće li Franjine reforme nastaviti i njegov nasljednik? "Katolici se moraju zamisliti nad Franjinim složenim nasljeđem, nad njegovim liberalnim pristupom LGBTQ+ pravima, izbjeglicama i klimatskim promjenama", piše spomenuti britanski dnevni list... Vaš komentar?

- Pitanje kontinuiteta Franjinih reformi zaista jest ključno i za Katoličku Crkvu i za njezinu percepciju u globalnom društvu. Papa Franjo otvorio je procese, a ne samo teme: pokušao je pokrenuti Crkvu da razmišlja sinodalno, sluša rubne, bude među onima koji su često isključeni - bilo da je riječ o LGBTQ+ osobama, migrantima ili žrtvama klimatskih promjena. Njegov pristup nije značio mijenjanje doktrine, nego otvaranje prostora za pastoralnu bliskost, dijalog i suosjećanje.

No upravo zbog toga njegovo nasljeđe ostaje "složeno", kako piše Daily Mail. Neki su njegove poteze doživjeli kao previše liberalne, drugi kao nedovoljno odlučne. U stvarnosti Franjo je vjerojatno bio najradikalniji u načinu na koji je promijenio ton i prioritete Crkve, više nego same strukture.

Hoće li njegov nasljednik nastaviti tim putem, ovisit će o ravnoteži između dviju tendencija unutar Crkve: one koja traži čuvanje identiteta kroz kontinuitet i one koja prepoznaje potrebu za prilagodbom svijetu koji se mijenja. Franjo je, bez sumnje, naglasio tu drugu stranu, ali ne bih rekao da je time odbacio vjeru i tradiciju, nego ih je pokušao interpretirati na način koji govori suvremenom čovjeku.

Nasljednik koji bi to ignorirao riskirao bi gubitak dijaloga s mnogima koji su upravo zahvaljujući Franji ponovno pogledali prema Crkvi s nadom i povjerenjem. No nasljednik koji bi bez zrelosti i razboritosti gurao dalje "reformski smjer" također bi mogao izazvati polarizaciju. Dakle, pitanje koje ostaje jest: Može li Crkva zadržati Franjin duh otvorenosti a da pritom ne izgubi svoj temelj? U tome je izazov. Ali već i sama činjenica da Daily Mail problematizira stav Katoličke Crkve - u državi u kojoj je doskora ta crkva bila marginalizirana na razinu povijesne fusnote - govori o promjeni globalnog statusa koji je donio papa Franjo.

Globalni kontekst

Sad je na redu tradicionalna konklava, pa je iznova aktualan i istoimeni film nagrađen Oscarom. Thomas Schüller, njemački stručnjak za kanonsko pravo sa Sveučilišta u Münsteru, izjavio je kako će ovo biti duža i složenija konklava od prethodne jer je glasačka skupina heterogena... Vaš komentar? S obzirom na okolonsti u Europi i svijetu, može li se zaključiti da ovo neće biti samo izbor pape (možda je red na papu iz Afrike?) nego i izbor smjera kojim će ići Vatikan u idućem desetljeću...?      

- Ova konklava doista neće biti samo izbor nove glave Katoličke Crkve nego i izbor smjera - duhovnog, ideološkog i geopolitičkog - kojim će Crkva kročiti u sljedećem desetljeću. U tom smislu, ona nosi značaj koji nadilazi crkvene zidove. Heterogenost glasačke skupine, na koju upozorava Thomas Schüller, rezultat je upravo Franjine politike - on je u Kardinalski zbor unio veću raznolikost birajući kardinale iz "rubnih" dijelova svijeta, uključujući Aziju, Afriku i Latinsku Ameriku. Time je otvorio prostor da u konklavi sudjeluju glasovi koji donose drukčije pastoralne i životne perspektive.

Schüllerova primjedba o heterogenosti glasačke skupine točna je - Franjina imenovanja kardinala iz Afrike, Azije i Latinske Amerike učinila su konklavu raznolikijom nego ikad prije. To nije samo izbor pape nego i smjera: Hoće li Crkva biti globalna i inkluzivna ili više fokusirana na obranu tradicije? Papa iz Afrike (npr. kardinal Peter Turkson ili Robert Sarah) bio bi simboličan i praktičan odgovor na rast Crkve u tom dijelu svijeta, ali izbor će ovisiti o viziji, a ne samo o geografiji.

Globalni kontekst - ratovi, klimatska kriza, polarizacija - čini ovu konklavu geopolitički značajnom. Novi papa bit će ne samo duhovni vođa nego i glas u svjetskim krizama. Ova konklava mogla bi definirati ulogu Vatikana u idućem desetljeću: nastavak Franjinih reformi ili povratak konzervativnijem pristupu.

Franjin pontifikat bio je prekretnica, a njegova smrt i nadolazeća konklava bacaju svjetlo na ključno pitanje: Može li Crkva biti i vjerna svojoj tradiciji i relevantna u svijetu koji se brzo mijenja? Odluka kardinala u konklavi neće biti samo o imenu rimskog biskupa nego i o viziji Crkve u 21. stoljeću.