»Ratovi« hrvatskih desničara i ljevičara vode se i u digitalnom svijetu

U današnjem se svijetu sve ubrzano mijenja, a među stvarima koje se najbrže mijenjaju su i mediji. Oni tiskani, ali čak i televizija, polako, ali sigurno ustupaju prostor novim medijima. A jedan od tih izuma s kojeg građani sve više dobivaju informacije su i podcasti. O tim najnovijim medijskim izumima i njihovom utjecaju na više od stoljeća stare hrvatske političke podjele razgovarali su ovog tjedna u »Na špici s Macanom« novinar i publicist, autor jednog od najpoznatijih podcasta u Hrvatskoj, Podcast Inkubator, Ratko Martinović, i autor podcasta Kontrapovijest, povjesničar Hrvoje Klasić.

Generacijska podjela

Urednik »Na špici s Macanom«, stručnjak za odnose s javnošću Krešimir Macan predložio je sugovornicima da pokušaju analizirati je li točan dojam da hrvatskom podcast scenom dominiraju desne politike i autori dok ljevica nije značajnije zastupljena iako ima i gledanih podcasta koji zastupaju lijeve politike.

- Istovremeno pričamo o tome koliko je hrvatsko društvo podijeljeno i uklapaju li se podcasti u općeprisutnu polarizacija u društvu. Kao i koliko oni sami tome doprinose. Kako nastaje podcast kojem ljudi mogu vjerovati? I jesmo li pod stalnim pritiskom političke propagande. Koji su to izazovi modernog društva. Jesu li podcasti već sada u Hrvatskoj jači i od televizije, upitao se Macan.

Martinović je rekao da su na primjer u Americi podcasti definitivno važniji, ali u Hrvatskoj to još uvijek nisu.

- Kod nas su još uvijek utjecajniji tradicionalni mediji. I to iz više razloga. Glavni razlog jest to što smo relativno stara zemlja. Mislim da je prosjek stanovništva oko 44 godine. To je prilično visoka brojka. Dosta je umirovljenika, ali i puno ostalih ljudi i dalje oslonjeno na tradicionalne medije. U Americi to definitivno nije slučaj. Moja publika su, rekao bih, mlađi muškarci. Recimo, od 25 do 44 godine, rekao je Martinović.

Dogovor pred snimanje - Hrvoje Klasić, Ratko Martinović i Krešimir Macan (Foto Davor KOVAČEVIĆ)

Klasić se složio da je na djelu generacijska podjela.

- Ne znam. Nemam taj podatak tko najviše gleda moj podcast. Ali sigurno da na zapadu podcasti puno duže postoje nego kod nas. I, da, jesu vjerojatno utjecajniji. Opet je pitanje, kao i kod nas, kod koje generacije. Vjerojatno nekog iz generacije mojih studenata teško mogu zamisliti da jedan dan u tjednu provede uz televiziju čekajući neku seriju. Jer mogu je pogledati kada žele negdje drugdje. Isto je tako i s podcastima. Poslušat će nešto u pet ili više navrata, ali neće sjediti pred televizorom, a kamoli da će čitati novine, rekao je Klasić.

Macan smatra da i starije generacije polako, ali sigurno otkrivaju čari novih medija, te im u tome jako pomažu nove tehnologije.

- Nećeš vjerovati da do toga sve više dolazi. Pametni televizori su promijenili sve. Netko je prije deset godina imao onaj stari kockasti televizor s katodnom cijevi. Pa je onda dobio prvi ravni televizor koji je ipak još bio prilično glup. Pa je onda na kraju dobio pametni televizor. Pa ako ga je još onda slučajno i spojio na internet, televizija kao da je za njega oživjela i dobila novi smisao. Na taj se način na velikom ekranu može gledati Youtube i slični sadržaji. I ako netko starijima to otkrije, oni se ne skidaju s toga, rekao je Macan.

Krešimir Macan (Foto Davor KOVAČEVIĆ)

Martinović je naveo još jedan razlog za povećanje popularnosti podcasta kod starije populacije - nedostatak sloboda kada su u pitanju klasični mediji, posebno televizija.

- U Srbiji recimo starija publika gleda Youtube puno više nego televiziju. U Hrvatskoj ne, rekao je Martinović. Klasić se nadovezao rekavši da je u Srbiji medijska scena puno lošija od Hrvatske.

- Ova mainstream scena u Srbiji je takva da ako izuzmete Novu i N1, a niste za Vučića, onda praktički nemate što gledati. U Hrvatskoj situacija nije nimalo slična. Pa nema ni tolike potrebe za alternativnim medijima, rekao je Klasić.

Kao 1941.

Što se tiče podjela u društvu, analizirale su se stare političke podjele, ponajviše one koje su rezultat Drugog svjetskog rata i onoga što se događalo u sljedećih 45 godina koliko je trajala komunistička Jugoslavija. Prisutni su primijetili da su podjele između Srba i Srbije s jedne i Hrvata i Hrvatske s druge ipak u laganom padu, ali da se i dalje jako dobro drže one koje se tiču unutar hrvatskih prijepora oko bliže i dalje prošlosti. Čak i kada na »Podcast Inkubator« dođe gost iz Srbije, sportaš koji nema veze s politikom niti ga ona zanima, 90 posto komentar na chatu je oko toga što je bilo 1991., a što 1945.

- Doslovno se jedan rat razvije na chatu. I taj chat pokazuje rezoniranje prosječnog gledatelja. Najčešće se svađaju oko toga tko je napravio više zločina. Rekao bih generalno da u Hrvatskoj ima više ljudi koji imaju konzervativna stajališta. Omjer je negdje 70:30, rekao je Martinović.

Ratko Martinović (Foto Davor KOVAČEVIĆ)

Klasić smatra da je čudno zbog čega se toliko publike na podcastima i dalje bavi hrvatsko-srpskim odnosima.

- Srbija nama više nije prijetnja. A kakva je situacija sa srpskom populacijom u Hrvatskoj? Broj Srba je ispod pet posto. Čak i oni najveći hrvatski nacionalisti počinju sada osjećati nekakav manji strah od Srba u Hrvatskoj.

- Veći problem su im Hrvati. Ja sam jednom Miloradu Pupovcu rekao – veći sam njima problem ja koji se zovem Hrvoje i koji sam bio 1991. godine branitelj. A koji govorim o hrvatskim zločinima i hrvatskom nacionalizmu. Ja ga na neki način delegitimiziram. Ali treba prestati s demistifikacijama. Nismo mi jedini. Čak smo i bolji od puno njih, rekao je Klasić. On je naveo slučaj Grčke gdje se čak i više nego u Hrvatskoj vide posljedice tamošnjeg građanskog rata.

- Cijele su obitelji podijeljene. Ili odite u Španjolsku. Bio sam u Iranu. Imate i tamo obitelji podijeljene oko toga tko je bio za šaha, a tko protiv. Nije to specifično za Hrvatsku, rekao je Klasić. Po njegovom mišljenju hrvatsko društvo ima sreću zbog toga kakvu ima desnicu.

- O hrvatskoj desnici je uostalom i sam Tuđman svojevremeno sve rekao. Ona je nikakva. Koji je doseg najekstremnije desnice u Hrvatskoj? Nikakav. A s druge strane kada pogledate vidite da su u Njemačkoj prije dvije godine pokušali puč. A danas imate AfD koji dobiva jako puno glasova. Složio bih se s ovim da je hrvatsko društvo konzervativnije. Koliko točno u postocima ne znam. Rekao bih da je situacija otprilike kao i 1941. godine. Imate male postotke ekstremno desnih i lijevih, a u stvari većina Hrvatske je danas domobranska. Ne bi se šteli miješati. I priklonit će se onima koji će pobijediti, rekao je Klasić.

Dakle, nikada

Kada se priča o političkim podjelama u Hrvata tu se ne može zaobići Marka Perkovića Thompsona čija je najnovija pjesma »Ako ne znaš što je bilo« postala veliki hit.

- Ne znam zašto se on, mada mislim i da možda i znam, jednostavno ne ogradi od ustaša. Zašto ne kaže javno: »Ljudi pogriješio sam, mislim stvarno da poglavnika nije netko čiju sliku treba imati na zidu, da ustaše nisu hrvatski patrioti nego su činili zločine.« I da kaže da je pjevač, da će se baviti ljubavnim i domoljubnim pjesmama, ali da smatra da, iako ne voli partizane i komuniste, misli da su i ustaše nešto loše. Da je on to napravio, da to napravi Crkva, ja mislim da bi napravili puno više od svih nas povjesničara i političara, rekao Klasić. Martinović mu je odgovorio kada bi se to moglo dogoditi.

Hrvoje Klasić (Foto Davor KOVAČEVIĆ)

- To će se dogoditi kada Mile Kekin i Remi kažu da je Tito zločinac. I da se odriču Jugoslavije. Dakle, nikad. To se nikad neće dogoditi, rekao je Martinović. Klasić smatra da će u povijesnim prijeporima na kraju svoje odraditi biologija.

- Generalno će biologija odraditi svoje. Moji studenti kao vjerojatno i većina mladih u Hrvatskoj će popodne otići na doček rukometaša s Thompsonom i pjevati s njim, a navečer će otići na Cecu i na Karleušu. A sutra će otići na Beyonce ili na Taylor Swift. Tu nema problema. Ili što bi rekao jedan moj student kada smo jednom pričali o hrvatsko-srpskim odnosima: »Profesore, mi u stvari nismo potpuno sigurni zašto bismo trebali mrziti Srbe.« I to je jedan od odgovora. Biologija odrađuje svoje, rekao je Klasić.

Govoreći o propagandi preko društvenih mreža, Klasić je naglasio da nikad nikome ne treba vjerovati.

Kultura površnosti

- Kad vidiš da se nešto, neka informacija predstavlja kao nešto što je navodno posto sigurno, a malo je čudno, to ti onda automatski mora biti sumnjivo. Nikome ne treba vjerovati u potpunosti, ali treba malo početi razmišljati. Ne prihvaćati niti jedno niti drugo kad se nešto čuješ da netko tvrdi da je bezuvjetno tako. Ali bojim se da nismo došli još do toga da će se ljudi više zanimati za neku temu i onda ići pročitati što se točno događa oko nje događa. Nismo se dotakli jedne važne teme, a to koliko ljudi danas uopće imaju vremena i koliko vremena žele posvetiti nečemu da bi saznali o čemu se točno radi u nekom slučaju. To je samo nekakav kratki tvit, nešto kratko na Instagramu, na nekoj društvenoj mreži. Ponekad često samo naslov koji nema veze s tekstom. Pitanje je uopće koliko si ljudi daju vremena da prouče što se događa u Ukrajini, da recimo uzmu neku knjigu o rusko-ukrajinskim odnosima kroz povijest. Vrlo malo, smatra Klasić.

Da je problem suvremenog društva nedostatak vremena smatra i Martinović.

- To je uvijek bilo tako. Ljudi naprosto nemaju vremena pa su i iz tog razloga površni. Što je razumljivo i okej, rekao je Martinović.

(Foto Davor KOVAČEVIĆ)

Kao primjer propagande koja se koristi na društvenim mrežama, Klasić je naveo jedan slučaj iz Italije.

- Idem uskoro u Torino. Zvali su me talijanski antifašisti zbog ovog što talijanska desnica potencira priču o fojbama. Postoji poznata fotografija koju desničari, fašisti, koriste već godinama u Italiji i na plakatima kada govore o fojbama. Na toj je fotografiji snimljeno strijeljanje Talijana. A dokazano je da su na fotografiji talijanski fašisti koji strijeljaju partizane. Dokazano je da je to na fotografiji. Ali i dalje oni i ove godine ponovo prikazuju tu fotografiju kao da ona prikazuje represiju partizana nad Talijanima. Tako da je to nešto što se oduvijek koristilo, rekao je Klasić.

On se prisjetio i epizode s kraja 1991. i pada Vukovara.

- Tada je jedan srpski novinar govorio o ubijenoj djeci i bebama. Iako je to bilo demantirano to je ostalo kod nekih u Srbiji, rekao je Klasić. Macan se prisjetio načina koji je bila demantirana ova priča iz Vukovara.

- Kada je bio Domovinski rat uvijek se inzistirala na tome da bi neka vijest morala imati najmanje dva izvora. U tom slučaju iz Vukovara postojao je samo jedan izvor i zato smo uspjeli demantirati tu laž o stradaloj srpskoj djeci u Vukovaru. Pitali su tada Reuters imaju li drugi izvor. Rekli su da nemaju i povukli su tu vijest. Danas se to ne može dogoditi jer je vijest nakon objave već otišla na što strana. Takve se stvari događaju i danas, na primjer u ratu u Gazi između Izraela i Palestinaca, zaključio je Macan.