Bosna i Hercegovina je jedna beskonačna privremenost već 30 godina

Države na Balkanu su opasne po život. Tako je svoju kolumnu na portalu Buka.com, napisanu nakon tragedije u Sjevernoj Makedoniji, naslovio glavni i odgovorni urednik toga portala Aleksandar Trifunović, novinar koji danas živi i radi u Banjoj Luci.

"Korupcija je odsustvo bilo kakvog reda. Pravila su prepuštena slučaju i iluziji da se nesreća neće desiti baš nama, nekom našem. Navikli smo da sistema nema, da se pravila ne poštuju – pa ako prođemo bez posljedica, dobro je...", piše Trifunović koji smatra da se tragedije poput ove u Kočanima, ili one u Novom Sadu koja je "zapalila" Srbiju događaju zbog činjenice da ljudi - ignoriraju politiku.

Opasna mantra

- Godinama upozoravam da je mantra "mene politika ne zanima" štetna. Kada se dogodi tragedija, a ove dvije recentne su zastrašujuće, pokušavam upozoriti da je ona plod upravo nezanimanja za politiku. Jer da smo se zanimali za politiku, pritisak koji bismo mi kao ljudi koji živimo u ovim zemljama, učinili na politiku bio bi takav da se ona ne bi usudila praviti tako kardinalne propuste. Ne bi se događale takve tragedije.

Imali smo također priliku uvjeriti se i kako su kod nas posljedice prirodnih nepogoda koje ne možete spriječiti, značajno veće nego kod drugih. I to zbog toga što nemamo niti elementarnu zaštitu od prirodnih nepogoda. I, na kraju, imamo putove, mostove, ceste..., različite druge objekte koji su toliko rizični da nismo sigurni možemo li ih i kako koristiti.

I, da, sretan je onaj tko preživi. To je rezultat puke slučajnosti. Jer jedini razlog bavljenja politikom na ovim prostorima je raspodjela plijena, uzimanje svoga dijela, ne javni interes. I zato je ta rečenica "mene politika ne zanima" uzrok većine zala koji nam se događaju, većine tragedija. I mi i dalje uporno insistiramo na tome da je nebavljenje politikom i nezanimanje za ono što nas okružuje i tko nas vodi, neka vještina. Ali nije! To je kukavičluk. Ta vrsta nezainteresiranosti nije ništa drugo nego suučesništvo u vlastitoj propasti.

Kako gledate na studentske prosvjede u Srbiji. Je li dobro ili loše što organizatori ne ističu nikakvu političku agendu, nikakve političke ciljeve nego samo odgovor pravne države na konkretan događaj - pad nadstrešnice u Novom Sadu koja je usmrtila 15 ljudi?

- Moja je početna premisa, kada je riječ o prosvjedima u Srbiji koji su organizirali studenti, da oni mogu biti velika pokretačka snaga za cijeli Balkan. Način na koji su organizirani i ustrajnost u tome da pravna država funkcionira, da odgovara onaj tko je kriv, pa makar to došlo i do šefa države, da jednostavno sustav bude isti za sve. Oni traže da se poštuje elementarna stvar svake zdrave države - zakon. A mi imamo nezdrave države iz jednostavnog razloga što nitko ne želi poštivati zakon. Dakle, studentski prosvjedi neće promijeniti vlast, ali mogu biti pokretačka snaga velikih promjena, u to sam potpuno siguran. Podrška tim prosvjedima i njihovom naumu dolazi iz svih zemalja bivše države. Nisam jugonostalgičar, ali mislim da je jezik kojim govorimo isti...

Jedno od najzanimljivijih pitanja koje izaziva razočarenje jednog dijela promatrača, pa čak i sudionika protesta je upravo - zašto oni bježe od politike? Mislim da taktički pokušavaju izbjeći da ih okarakteriziraju kao opozicijski pokret. Dok god su sami, i dok god samo inzistiraju da se riješi pitanje odgovornosti za pad nadstrešnice u Novom Sadu, oni imaju adut u svojim rukama. Ma kako slabašan i mali, dovoljan je da ga Vučića čine nervoznim.

Osobno mislim - a to je svima jasno - da je to u suštini politički protest, iako nema jasnu političku agendu. Njegova agenda je više nego politička i više nego jasna. Aleksandar Vučić strepi od tako banalnog zahtjeva da se riješi jedan slučaj. Da je drukčije, on bi mogao reći i rekonstruirati ih: oni se bore za vlast, a studenti zastupaju u ime svih, i pozicije i opozicije. To je, istina, rizična taktika i ne znam kako će se završiti, ali mislim da je treba ispoštivati jer su pokazali da ne odustaju.

Beskonačna privremenost

Vratimo se u BiH. Kakva je trenutačna društveno-politička situacija s obzirom na sve što se događa? Vidimo da eskaliraju napetosti, prije svega zbog presude Dodiku i naloga za njegovo uhićenje od strane vlasti Federacije...

- Situacija u BiH je jedan beskonačan konflikt. Bosna je jedna beskonačna privremenost trideset godina. Od potpisivanja Daytonskog sporazuma, Bosna se koprca u pokušaju da se svi izmire i zauzmu zajednički stav kakvu budućnost žele. Sada je više nego jasno da zajedničkog stava nema i kulminacija krize se događa ovih dana u BiH. Ne volim tu riječ i ne volim tu konstataciju jer, kad god je neka kriza ovdje, najveća je kriza dosad. Pa tako i ova. S obzirom na stupanj straha i zabrinutosti, ona to sigurno je.

Prijeti li BiH raspad? Ili da postavim pitanje koje ste vi postavili u jednoj svojoj TV emisiji – ima li uopće Bosne?

- Meni je čudno da ljudi koji vode ovu zemlju nikada nisu imali jasan odgovor na pitanje ima li BiH. Da kažu "da" i - stanu. Uvijek imaju potrebu dodatno objašnjavati kako je vide i što oni žele.

Dakle, imamo zemlju koju svi vide na različite načine i svi su beskompromisno uvjereni da je njihov način na koji oni vide ovu zemlju jedni ispravni. U tom insistiranju na beskompromisnom stavu, ovdje se gubi bilo kakav zamašnjak za naprijed. Mi stojimo u mjestu. Tehnologija se, istina, mijenja i nešto dolazi i do nas, ali mi smo politički zaostalo društvo u kojem su atrofirali svi politički procesi. Mi, kao žrtve toga atrofiranja, gledamo što će se dogoditi, svjesni da ne možemo puno na to utjecati. Međunarodna zajednica, koja je na neki način i dalje dio u našoj stvarnosti, mali ali postoji jer Daytonski sporazum obvezuje zemlje koje su ga potpisale da brinu o napretku BiH, potpuno je nezainteresirana. Tako da smo mi prepušteni sami sebi.

Napisali ste u jednoj svojoj kolumni da mir u BiH ne ovisi ni "od sistema, ni od države, ni od parlamenta, ni od međunarodnih sila, ni od UN-a, ni od EU-a, a posebno ne od Amerike" nego od pukog slučaja. No, kome odgovara ovakva napeta politička i sigurnosna situacija u BiH? Koja je i kakva uloga Amerike u ovom slučaju? Je li Trump i u BiH zvijezda kao u Srbiji, u Sjevernoj Makedoniji, Crnoj gori, Kosovu...

- Amerika je uvijek bila garant mira u BiH. To je zemlja koja je dovela do Daytonskog sporazuma, uložila puno u to. Holbrooke je rekao da je ovo jedan od najuspješnijih američkih mirovnih sporazuma. I jedan od najjeftinijih. Citiram ga, jer su s vrlo malo sredstava uspjeli doći do mira.

Sada se u BiH uvukla bojazan je li Amerika još uvijek zaštitnik mira i zaštitnik BiH. Još uvijek nemamo novog ambasadora, a poruke Trumpa su takve da se on ne zanima puno za zemlje koje mu nisu strateški važne, a Bosna i Hercegovina nije na toj njegovoj mapi. To izaziva određenu vrstu zabrinutosti i osjećaj da se ovdje nitko neće umiješati ako dođe do konflikta. Iako Trump priča da će prebaciti vojsku na istok Europe, nije jasno što misli pod tim. No, niti jednom riječju nije spomenuo BiH, osim Rubija koji je osudio poteze Milorada Dodika.

Je li Trump popularan? Danas imamo situaciju da se Milorad Dodik, koji je konstantno pejorativno govorio o američkoj politici i politici američke administracije, po osvajanju vlasti Donalda Trumpa pojavio se s kapom "Make America Again"... To zvuči nestvarno, da to radi čovjek koji je na crnoj listi američke administracije.

A kakva je uloga Rusije?

- Po nekim istraživanjima 80 posto Srba koji žive u Srbiji i Republici Srpskoj podržavaju Rusiju i specijalnu operaciju – točno tako je navedeno u istraživanju – u Ukrajini. Ne smatraju to agresijom. Naprotiv. Kada gledate ovdje vijesti i u većini novina, gotovo postoje velike simpatije prema Putinu i Rusiji.

Rusija je svjesna da bez puno ulaganja ima velik utjecaj nad Srbima i, u ovom slučaju, ona koristi da preko Milorada Dodika potvrdi svoj utjecaj u BiH. Putin se toga neće odreći jer je ne košta ništa. Rusija ne ulaže puno. Iako se ovdje se priča o nekoj ekonomskoj pomoći Rusije Republici Srpskoj, ona se, koliko ja znam, nikada nije dogodila. Kao ni u Srbiji.

Bez obzira na to, većina ljudi koji žive ovdje smatra da je Rusija neka vrsta "našeg" zaštitnika. Kada kažem "našeg", govorim to jer sam iz Banja Luke. Živim u Republici Srpskoj, ovdje većina ljudi misli da će nas Rusija zaštititi u slučaju bilo kakvog budućeg sukoba. A za to nema nikakvih garancija. No, nitko ni ne misli da je neophodno da ih se daje. U sadašnjoj konkretnoj krizi u BiH, Rusija je na strani Dodika. Istina, još uvijek samo verbalno, ali znači da će tako i ostati. No, jasno je, Dodik im je favorit u BiH.

(Pre)mala očekivanja od BiH

Što mislite, je li moguć sukob, pa čak i novi rat u BiH?

- Atmosfera je toliko naelektrizirana da, i pored sve dobre volje ogromne većine ljudi u BiH koji sigurno nisu za sukob i ni za nikakav rat i to iz prostog razloga što imaju iskustvo prethodnog krvavog rata, ako uspijemo da ne dođe do nekog konflikta, to će biti veliki uspjeh.

Za razliku od generacije ljudi srednjih godina koja još uvijek pamti rat, kod nove generacije su nacionalni i identitetski narativi intenzivniji. Ne bih, istina, rekao da ti mladi ljudi koji dolaze misle da je rat rješenje, ali njihovi su narativi "operirani" od drugih. Mnogi od njih nisu niti imali priliku živjeti s drugima.

Mi u BiH živimo u gradovima koji su poslije rata gotovo etnički čisti i situacija je takva da jedan incident može potpuno blokirati i elementarno funkcioniranje zemlje. S obzirom na nemogućnost dogovora, ne bismo se mogli ponovo pokrenuti, niti toliko da dođemo na staro. I zato sada trebamo u jednom brutalnom roller costeru gledati da zadržimo mir, makar izgledao ovako kako danas izgleda Bosna i Hercegovina. To je bolje nego da uđemo u sukob za koji nitko ne zna kako bi izgledao.

Tu vidim i svoju ulogu i svoga bilo kakvog medijskog djelovanja - da pokušavamo konstantno ljude upozoravati na nepotrebnost i besprizornost rada jer se još nismo oporavili ni od prošlog rata. Tragično je da kao društvo nemamo neku mirovnu misao kao vodilju, misao da se to više nikada ne ponovi. Naprotiv, mi se prema tome odnosimo prilično opušteno. Čak i političari u nekim situacijama spomenu mogućnost sukoba. Neki to pokušaju prikriti, ali može se naslutiti iz njihovih izjava. Zbog svega toga, ljudi su paralizirani od straha. Ponavljam, bit će veliki uspjeh ako ne dođe do nekog konflikta.

I ono što je tragično je činjenica da nitko od BiH i ne očekuje ništa drugo nego da ne započne neki novi sukob. To je prešutno najveći interes međunarodne zajednice, a i najvećeg dijela ljudi koji ovdje žive.

Ciparski scenarij

Što očekivati u budućnosti? Treba li revizija Daytona?

- Za reviziju Daytonskoga sporazuma trebate imati zainteresirane strane. U ovom trenutku međunarodna zajednica nije uopće zainteresirana za bilo što. Mislim da se umorila od nas u ovih trideset godina tapkanja u mjestu, lažnih obećanja, neispunjenih... Priča o europskom putu na kojem se nije napravilo ni prvi korak. U vrhu političke - uvjetno rečeno - elite, ali koja je jedini sugovornik međunarodne zajednice i dalje, vlada opća letargija. Situacija je takva da se ni na jedan način ne može stvoriti unutrašnji potencijal i kapacitet da se napravi prekompozicija jednog, ionako na silu potpisanog sporazuma. Naime, podsjećam, Daytonski mirovni sporazum potpisan je pod velikim pritiscima na sve aktere, možda najviše na bošnjačke i srpske u BiH, i taj je pritisak izvršila i Amerika u trenutku dok su američki avioni letjeli iznad BiH.

Uglavnom, nema velikog interesa međunarodne zajednice, a bez tog interesa, konkretnoga, argumentiranoga, nema prekompozicije sporazuma. Bez konsenzusa sve tri strane u BiH, nemoguće je promijeniti trenutni sporazum. Svi su svjesni da je on blokiran, ali su svi isto tako svjesni da ih štiti u ovakvim političkim okolnostima. Toliko su različiti narativi kako mi svi vidimo ovu zemlju, da je jednostavno možda bolje ni ne pokušavati tako nešto u ovom trenutku.

Ako se ne pokuša, kako dalje?

- Duboko sam razočaran razvojem situacije u Bosni i Hercegovini. Ne zagovaram nikakav scenarij razdvajanja, pa ni onaj ciparski koji se često spominje, ali nakon tri desetljeća bez suštinskog pomaka k funkcionalnoj državi i zajedničkom narativu, postaje jasno da su pogledi na budućnost BiH toliko nepomirljivo različiti da ćemo daljim inzistiranjem na jedinstvenom stavu izgubiti još 30 godina. Mir i funkcionalnost mogu osigurati samo kompromisi. A dok ih ne bude, demografska slika BiH se urušava - sve više mladih, zajedno s čitavim porodicama, napušta zemlju, umorni od permanentne krize i nemogućnosti dogovora. Raspad BiH nije i ne može biti opcija - previše smo isprepleteni da bi se to desilo na miran način. Zato i međunarodna zajednica, iako nesigurna kako konkretno pomoći, jasno stoji iza teritorijalnog integriteta BiH. To je jedina crvena linija koja obavezuje sve političke aktere, bez obzira na to što će oni i dalje voditi politiku partikularnih nacionalnih interesa.

Optimizam koji sam imao početkom 2000-tih sada je potpuno nestao. Tada mi se činilo da imamo šansu, ali 25 godina kasnije ne vidim da će narednih 25 donijeti nešto drugačije. Ako je već tako, onda barem neka ne bude rata, a neka buduće generacije nađu bolje načine od nas za bolji život.