Posljednji događaji razotkrili su sve slabosti Europske unije

Tri godine nakon ruske invazije na Ukrajinu događa se svojevrsni déjà vu. Pomalo je nevjerojatno da je Europska unija, parafraziramo li riječi aktualnog Thompsonova hita, ponovno "zaspala na straži", odnosno ostala iznenađena i šokirana munjevitim razvojem geopolitičkog preslagivanja koje joj se odvija pred očima i time praktički poništava sve njezine napore vezane uz pomoć Ukrajini i suprotstavljanju ruskoj agresiji - kaže dr. sc. Ljubo Runjić, prof. struč. stud., dekan Veleučilišta u Šibeniku, te dodaje:

- Odmah nakon završetka američkih predsjedničkih izbora upravo u intervju za vaš list istaknuo sam ono što su i ptice na grani znale - da će vojna pomoć SAD-a Ukrajini, odnosno općenito američki angažman u Europi, pasti u drugi plan te da će vrijeme kada su Amerikanci besplatno branili druge postati prošlost. Istovremeno američki interesi će biti nit vodilja američke vanjske politike sukladno s Trumpovom krilaticom "America first". Mogu samo ponoviti još jednom što sam tada rekao, a to je da je Trumpovo razmišljanje prije svega vođeno ekonomskom logikom, drugim riječima, američko je pomaganje Ukrajini za njega u ovom trenutku bacanje novca, to više što Rusi pobjeđuju te da će, ako SAD tu ne ostvari ekonomski interes, ili pak mir ne bude postignut, Trump daljnje financiranje rata u Ukrajini (a radi se o stotinama milijardi dolara) većim dijelom prebaciti na europske države. Nažalost, sva se predviđanja potpuno ostvaruju, stoga je potpuno neshvatljivo da su europski lideri u cijelosti ignorirali upozorenja svih koji iole razumiju i prate zbivanja na američkoj političkoj sceni. Štoviše, imali su više od dva mjeseca da se pripreme na ono što dolazi s Trumpom i njegovom administracijom.

Nesigurna vremena

No čini se da se EU ipak budi, vidimo da je Emmanuel Macron preuzeo inicijativu?

- Nakon početnog stanja šoka izazvanog američkim okretanjem Rusiji, izbacivanjem europskih država s pregovaračkog stola i niza lekcija koje je nova američka administracija očitala europskim i ukrajinskim liderima, Europska unija pokušala se pribrati, čemu svjedoče dva minisamita sazvana od Macrona, koji se očito pokušava nametnuti kao lider Unije jer, kao što je i naš premijer Plenković primijetio, očito je da Europska unija treba imati posrednika u pregovorima između Rusije i Ukrajine. Upitno je može li to biti Macron, koji ni kod kuće više nema podršku, dovoljno se sjetiti njegovih poraza na europskim i parlamentarnim izborima. Od drugih potencijalnih lidera njemački kancelar Scholz politički je mrtav i na odlasku, talijansku premijerku Meloni vezuju uz Trumpa, britanski premijer Starmer to ionako ne može biti s obzirom na to da Ujedinjeno Kraljevstvo više nije dio Europske unije, a predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i ostali čelnici institucija Unije nemaju izborni legitimitet. Međutim, već sama činjenica da su na pariški samit prvotno bile pozvane samo velike države članice Unije govori dosta jer zaobilaženje institucionalnih struktura Unije i dijeljenje na "velike" i "male" države dovodi u pitanje sam smisao njezina postojanja. Usudio bih se reći da su Francuzi napravili diplomatski fijasko nepozivanjem dijela država članica Unije na samit i time samo dodatno produbili podjele među državama članicama glede načina rješavanja rusko-ukrajinskog sukoba. Štoviše, i one koje su bile pozvane odmah su se podijelile na prvom važnijem pitanju - slanju mirovnih snaga u Ukrajinu, tako da je upitno u čije ime i što to točno Macron može zastupati pred Amerikancima.

Gledajući širu sliku svega što se zbiva, kakva je zapravo međunarodna pozicija Hrvatske danas i kakva bi mogla biti sutra?

- Hrvatska je danas kao suverena država članica najrazvijenijeg ekonomskog bloka - Europske unije te članica najjačeg vojnog saveza - NATO-a; mislim da to dovoljno govori. Za razliku od velikih država mi u ovom trenutku nemamo veliku mogućnost izbora, kao što je primjerice imalo Ujedinjeno Kraljevstvo kad je napustilo Europsku uniju. Naš put mora biti vezan uz Europsku uniju i NATO jer u ovim izazovnim vremenima ove dvije organizacije nam pružaju najbolju zaštitu za naše nacionalne interese. Ipak, vidimo da unutar Unije, ali i NATO-a, postoje podjele i različiti, često suprotstavljeni stavovi. Hrvatska kao mala država trebala bi uvijek zagovarati poštovanje međunarodnog prava jer upravo je međunarodno pravo to koje bi trebalo štititi sve države, a pogotovo manje države koje često nemaju dovoljno političke, ekonomske ili vojne moći da zaštite svoje nacionalne interese. Istini za volju, međunarodno su pravo velike države često proizvoljno tumačile, pa čak i otvoreno kršile sukladno sa starom latinskom poslovicom "Što je dopušteno Jupiteru, nije volu" ("Quod licet Iovi, non licet bovi"). To se nažalost očituje ovih dana glede rusko-ukrajinskog rata. Vidimo da više nitko ne postavlja pitanje odgovornosti vezane uz brutalna kršenja međunarodnog prava, odnosno agresije, ratnih zločina itd. Uistinu, postoji velika vjerojatnost da će veliki igrači iz ovoga sukoba izići, prema već toliko puta viđenom scenariju, kao pobjednici, dok će Ukrajina sa stotinama tisuća mrtvih i ranjenih, bilijunima dolara štete i okrnjenim teritorijem biti najveći gubitnik. Situacija posljednjih tjedana tako sve više podsjeća na zlokobnu Minhensku konferenciju iz 1938., na kojoj su velike sile Hitlerovoj Njemačkoj izručile dio jedne suverene države - Čehoslovačke, što je ubrzo rezultiralo njezinim potpunim komadanjem.

To mora biti upozorenje i Hrvatskoj jer, šahovskim rječnikom, pijuni i druge slabije figure uvijek nastradaju dok kraljevi u pravilu ostaju netaknuti. Dodatno upozorenje je činjenica da je Trump već nagovijestio da obranu Europe prepušta Europljanima, koji u ovom trenutku, osim britanske i francuske vojske, nemaju ozbiljniju vojnu silu. Europske države moraju shvatiti da je doba "besplatnog mira" prošlost te da će desetljeća zanemarivanja ulaganja u obranu doći na naplatu. Naposljetku, Hrvatska se nalazi u okruženju koje je sve samo ne zalog za mirnu budućnost. Nestabilna Bosna i Hercegovina sa secesionistički nastrojenom Republikom Srpskom, Crna Gora, kojoj je predsjednik parlamenta četnički vojvoda ili pak Srbija na čelu s Aleksandrom Vučićem, koji cijelo vrijeme govori o "srpskom svetu" definitivno nisu susjedi koji se mogu poželjeti. U tom kontekstu Hrvatska mora biti svjesna da se, osim na Europsku uniju i NATO, mora početi oslanjati i na svoje vlastite (oružane) snage; pametnome dosta.

Dosadašnji bilateralni odnosi Hrvatske sa SAD-om bili su dobri, no kako sad zadržati Trumpov interes, i u kojim područjima - kupnjom oružja, ulaskom novih investicija u RH, LNG terminalom?

- Hrvatska od stjecanje neovisnosti nikad nije imala pretjerano dobre, ali ni loše odnose sa Sjedinjenim Državama. Unatoč tome ne trebamo zaboraviti da je američka vojna pomoć bila ključna u posljednjoj fazi Domovinskog rata te da je upravo SAD bio taj koji je, za razliku od država članica Europske unije, uspio suzbiti srpske teritorijalne pretenzije i uspostaviti mir na zapadnom Balkanu. Kao što sam prethodno rekao, Trumpovo razmišljanje prije svega je vođeno ekonomskom logikom; dovoljno je samo spomenuti njegov odgovor na novinarsko pitanje koju će državu prvu službeno posjetiti. On je tada izjavio da je u prvom mandatu, umjesto uobičajenog posjeta Ujedinjenom Kraljevstvu, odabrao Saudijsku Arabiju zato što su pristali kupiti američkih proizvoda u vrijednosti od 450 milijardi dolara te da će to ponovno učiniti ako Saudijci pristanu potrošiti novih 450-500 milijardi dolara na američke proizvode.

Sukladno s tom logikom bit će rangirana i Hrvatska. Drugim riječima, Hrvatska, kao i cijeli zapadni Balkan, neće biti u vrhu liste američkih prioriteta. Naime, hrvatska kupnja oružja za Amerikance je kap u moru, dok oko atraktivnosti LNG terminala i drugih energetskih ulaganja tek treba vidjeti s obzirom na to da će nakon završetka rata u Ukrajini i sve izvjesnijeg skidanja sankcija Rusiji doći do potpuno novog miješanja karata u energetskom sektoru kojega će preplaviti jeftini ruski energenti. Po mome skromnome mišljenju Hrvatska bi, uz njegovanje dobrih odnosa sa Sjedinjenim Državama, trebala pokušati unutar same Europske unije pronaći strateškog partnera ili partnere kao što je to nekad bila ili se bar smatralo da je to Njemačka.

Preustroj Unije

Što nas čeka u budućnosti, napose kad je Europa/EU u pitanju, s Trumpom u "novom svjetskom poretku" ili bez njega, s nekim vlastitim vizijama EU-a izvan utjecaja SAD-a?

- Kako god da završi rat u Ukrajini, Rusija će izići iz njega kao pobjednik, a Ukrajina kao gubitnik. Nema dvojbe da će ta pobjeda Rusiju ponovno promovirati u jednog od ključnih igrača na svjetskoj pozornici, a Ukrajini će za utjehu preostati put u Europsku uniju. Istovremeno, ukrajinski poraz bit će težak udarac Europskoj uniji, odnosno općenito europskim državama i njihovim ambicijama da i dalje budu relevantni igrači na svjetskoj pozornici. S druge strane, vojno i ekonomski iscrpljena Rusija bar neko vrijeme neće biti prijetnja SAD-u te će njihov fokus s Europe i pomaganja Ukrajini biti pomaknut prema Kini - jedinom trenutno preostalom rivalu.

Europska unija, pak, nastavit će tražiti samu sebe. Rat u Ukrajini, kao i događaji posljednjih tjedana, razotkrili su sve slabosti Unije. Definitivno je da ovakav oblik udruživanja europskih država, koji je posljednji put mijenjan Lisabonskim ugovorom iz 2007., još uvijek donosi ponajprije ekonomske benefite za države članice. Pred europskim je liderima stoga težak zadatak - da Uniju, sastavljenu od suverenih država članica, institucionalno osposobe da bude ravnopravan igrač na svjetskoj pozornici sa SAD-om, Rusijom i Kinom te da s druge strane bude sposobna sama se vojno zaštititi i djelovati, a ne ovisiti o tuđoj zaštiti, u prvom redu od SAD-a. Upitno je može li se to u ovom trenutku uopće postići s obzirom na to da je sadašnja Europska unija, uz pretjeranu birokratsku okoštalost, sastavljena od politički heterogenih, pa čak i politički nestabilnih država članica, što otežava postizanje bilo kakvog smislenog dogovora i napretka.