Jeste li uvjereni da će biti drugog predsjednika Bjelorusije?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je pripremio analizu u povodu predsjedničkih izbora u Republici Bjelorusiji, koji će se održati u nedjelju, 26. siječnja. Iz opsežne analize "Predsjednički izbori u Bjelorusiji 2025: Lukašenko - vještina balansiranje odnosa između Istoka i Zapada" izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove, uz neznatne prilagodne u tekstu i opremi.

Prema odredbama ustava Bjelorusije predsjednik se bira na mandatno razdoblje od pet godina. Prema izbornom zakonu svaki državljanin Republike Bjelorusije koji je rođen u toj državi i s napunjenih najmanje 35 godina ima pravo biti kandidat za predsjednika države ako ima prebivalište u Republici Bjelorusiji neprekidno najmanje deset godina prije održavanja izbora. Kandidat ne smije biti u kaznenoj evidenciji. Kandidate za funkciju predsjednika predlažu građani Bjelorusije pod uvjetom da su za kandidaturu prikupljeni potpisi najmanje 100.000 birača. Predlaganje kandidata za funkciju predsjednika Republike obavljaju inicijativne grupe građana, koje moraju imati najmanje 100 članova.

Predsjednički izbori smatraju se važećima ako je u procesu glasanja sudjelovalo više od 50 posto svih državljana Republike Bjelorusije upisanih u birački popis. Predsjednik se smatra izabranim ako osvoji više od 50 posto glasova građana, koji sudjeluju na izborima. Centralna izborna komisija (CIK) na sedmim je predsjedničkim izborima registrirala pet kandidata za predsjedničke izbore. Uz aktualnog bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, još i predsjednika Liberalno-demokratske partije Bjelorusije Olega Gaidukeviča, predsjednika Republikanske partije rada i pravde Aleksandra Khizhnjaka, privatnu poduzetnicu Anu Kanopatskaju i prvog tajnika Centralnog komiteta komunističke stranke Bjelorusije Sergeja Sirankova. Nakon provjere autentičnosti prikupljenih potpisa za podršku kandidatima i potvrđivanje njihova točnog broja proglašeni su službenim kandidatima.

Poučak iz 2020.

Rezultati prethodnih predsjedničkih izbora održanih početkom kolovoza 2020. godine, na kojima je Lukašenko pobijedio velikom većinom glasova, dodatno su pojačali neslaganja s domaćom opozicijom, koju podržava Zapad, što je dovelo do toga da je nekoliko desetaka tisuća demonstranata izišlo na trg nezavisnosti, okrenuto prema sjedištu bjeloruske vlade, na isti način kao što se zbivalo u tzv. obojenim revolucijama u mnogim republikama bivšeg Sovjetskog Saveza početkom 21. stoljeća. Istovremeno Lukašenkovi odnosi s Moskvom nisu bili dobri zbog pritvaranja 32 ruska i jednog bjeloruskog državljanina, zbog optužbi da su se pripremali za destabilizaciju Bjelorusije i svrgavanje Lukašenka. Dok je Moskva čekala oslobađanje svojih građana, izbili su prvi znaci svojevrsne "obojene revolucije", slično onoj u Ukrajini početkom 2014. godine.

Zapadne države uputile su prijetnje i zastrašivanje Lukašenku upozorivši ga na sankcije i izolaciju. Neke zapadne vlade, prije svega francuska, njemačka i poljska, čak su zatražile ponavljanje predsjedničkih izbora. Demonstracije su se pretvorile u nasilje između pojedinih demonstranata i snaga sigurnosti, koje su uhitile stotine demonstranata.

Zbog snažnih pritisaka sa Zapada i ruske kampanje protiv vlasti u Minsku, predsjednik Lukašenko donio je odluku da ispusti ruske pritvorenike pripadnike grupe Wagner. Predsjednik je shvatio posljedice svoje politike većeg približavanja Zapadu na račun Rusije. Analitičari smatraju da je Lukašenko uvijek bio vješt u balansiranju odnosa između Istoka i Zapada, kako bi se očuvala nezavisnost zemlje.

Politička opozicijska scena u Bjelorusiji praktički je bez lidera, koji su spremni voditi dijalog s vladom u okviru političke agende, koja bi mogla poslužiti kao putokaz za upravljanje krizom i okretanju k pregovorima sa sadašnjim predsjednikom. Promatrači upozoravaju na nekompetentnost opozicijske predsjedničke kandidatkinje Svjetlane Cihanouskaje, za koju opozicijski krugovi tvrde da je osvojila 70 - 75 posto glasova na izborima 2020. godine, dok službeni rezultati, koje je objavila Centralna izborna komisija pokazuju da je osvojila nešto više od 10 posto glasova.

Opozicija bez lidera

Cihanouskaja je pozvala svoje pristaše da ne izlaze na ulicu i da ostanu što mirniji, prije nego što je pobjegla u susjednu Litvu, kako bi odatle objavila "nužnost ponavljanja izbora u Bjelorusiji". Ona je iz Litve objavila da odbija priznati poraz i da je započela konsultacije o formiranju tzv. Koordinacijskog vijeća, kako bi osigurala prijenos vlasti u zemlji, kako je rekla. Cihanouskaja je također potvrdila svoju spremnost za dijalog s vlastima, pod uvjetom da se pritvoreni tijekom prosvjeda puste na slobodu i da se sudi odgovornima za izdavanje naredbe fizičkog obračuna i pucanja na demonstrante. Ona je istovremeno apelirala na međunarodnu zajednicu i europske zemlje da pomognu u organizaciji dijaloga. Ali demonstranti na ulicama Minska otišli su korak dalje tražeći Lukašenkovu ostavku.

Aleksandar Lukašenko primio je čestitke od brojnih glavnih saveznika svoje zemlje, predvođenim Kinom, Kazahstanom i Rusijom. Predsjednik Rusije Vladimir Putin poslao je diplomatsku mlačnu čestitku sa stereotipnim rečenicama, koje su se više fokusirale na njegove nade za dalji razvoj bilateralnih odnosa u svim oblastima te fokus na podršku bilateralnim odnosima Bjelorusije u okviru euroazijskih organizacija i Organizaciji ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO), koji sigurnosno-obrambeno povezuje njegovu zemlju s Rusijom i nizom zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza.

Rusija je imala strah od gubitka Bjelorusije, na isti način na koji je izgubila Ukrajinu nakon svrgavanja proruskog predsjednika Viktora Janukoviča u veljači 2014. godine. Rusija je brzo reagirala na inicijativu pomirenja, koju je predložio predsjednik Bjelorusije, upravo zbog mogućnosti da revolucija ide krivim smjerom, štetnom za ruske interese slično kao što se dogodilo u Ukrajini.

Demonstracije u Minsku i politička kriza koja je uslijedila nakon predsjedničkih izbora, u stvarnosti bila je rezultat ekonomske krize izazvane pandemijom COVID-19, jer je ekonomski rast pao ispod 5 posto, a nezaposlenost porasla nakon što je bila oko 4 posto. Odnosi s Ruskom Federacijom bili su zategnuti i zbog zahtjeva Aleksandra Lukašenka da Moskva poveća naknade za tranzit plina i nafte prema Europi (Poljskoj i Njemačkoj), što je Rusija odbila.

Bjelorusija je u pandemiji COVID-19 imala potpuno drukčiji pristup od ostatka Europe, pa čak i njezinih najbližih susjednih zemalja, poput Rusije i Ukrajine. Dok je Ukrajina počela uvoditi izvanredno stanje u glavnom gradu Kijevu i drugim regijama i dok je Rusija zatvarala škole, otkazivala je sve grupne zabave i zabranila sve unutrašnje i vanjske letove, život u Bjelorusiji odvijao se normalno, kao da se ništa nije dogodilo. Politika bjeloruskog predsjednika bila je da nema potrebe da njegova zemlja poduzima bilo kakve preventivne mjere protiv širenja koronavirusa. "Ovakve stvari su moguće, najvažnije je ne paničariti!" izjavo je Lukašenko.

Opozicija je nužna pojava za svako demokratsko društvo, kako bi pratila vladinu politiku s ciljem da se ona racionalizira ili da se upozorava na neke od nedostataka i pogrešaka, koje se tu i tamo pojavljuju tijekom upravljanja javnim poslovima od izvršne vlasti u bilo kojoj zemlji svijeta. Konstruktivna opozicija legitimno je pravo, koje znači osnovu za izgradnju demokratskog društva. Prosvjedi i mirna okupljanja, izražavanje stavova i zahtjeva je demokratska praksa, koja je priznata u svim demokratskim sustavima diljem svijeta.

Istinska i konstruktivna opozicija ima svoju ustavnu ulogu i obvezu samo prema biračima i ne smije biti pod utjecajem stranih faktora, koje bjeloruski građani ne percipiraju pozitivno. Opozicija je bit demokracije i čvrsta je osnova za očuvanje države u okvirima ustava i zakona i za očuvanje i jačanje ostalih institucija države. Postoji jasna razlika između konstruktivne opozicije, koja ima za cilj otkloniti pogreške i ispraviti ih za dobrobit nacije i građana, te destruktivne opozicije, koja traži pogreške u cilju destabilizacije sigurnosti dovodeći državu u spiralu nasilja i kaosa.

Vječni predsjednik

Sadašnji predsjednik, Aleksandar Lukašenko, predsjednik je zemlje već 30 godina, a na vlast je došao 1994. godine usred kaosa koji je proistekao kao posljedica raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine. Na početku i u tijeku svoje vladavine pokušao je sačuvati ono što je preostalo od državnih institucija, koje su ostale iz vremena SSSR-a. Uspio je zadržati veći dio proizvodnog sektora pod državnom kontrolom te se usprotivio svakom stranom utjecaju na unutrašnje poslove zemlje. Odnosi s Rusijom uvijek su bili u oscilaciji, a istovremeno bio je posvećen uspostavljanju normalnih odnosa sa Zapadom i NATO savezom.

Lukašenkov profesionalni život prolazio je kroz brojne etape razvoja, koje su ga odvele od farmera i seljaka do političara i predsjednika, a potom i do čovjeka, kojeg mnogi na Zapadu i Istoku žele skinuti s vlasti, a on svaki put uspijeva preživjeti izazove i ostati na svojoj poziciji.

Lukašenko je u intervjuu iz listopada 2021. godine s Matthewom Chanceom, novinarom američke televizijske mreže CNN, na pitanje: "Jeste li uvjereni da će biti drugog predsjednika Bjelorusije?" rezolutno odgovorio: "Matthew, kunem se da neću ostati predsjednik do smrti ako se ti i tvoji sponzori na Zapadu, gdje god da su, prestanete miješati u našu situaciju, jer mi možemo ostati mirni i sigurni u sebe kao nezavisna i suverena nacija, koja zaslužuje biti samostalna i suverena. Vjerujte mi, sve će se dogoditi prije nego što možete zamisliti. Ali ako se ponovo usudite miješati u naše poslove, kao 2020. godine, bit će loše."

Zapadni analitičari i dalje dvoje oko iskrenih nakana Lukašenka, dok sam predsjednik odlučno odbacuje teze poput onih da je diktator kojeg se mora eliminirati. Inače, Zapad nikada nije kritizirao neke druge lidere država bivšeg SSSR-a kao azerbajdžanskog Ilhama Alijeva ili kazahstanskog Nursultana Nazarbajeva i druge slične čelnike, kao što stalno kritizira Lukašenka.

Kad se sve uzme u obzir - je li Lukašenko diktator ili patriot? Poznata mudrost kaže: "Ne postoji ljudsko biće koje u sebi nosi apsolutno dobro ili apsolutno zlo, već ljudsko biće u sebi nosi mješavinu ovoga i onoga, u različitim stupnjevima." Ova mudrost možda je najistinitiji opis, koji važi za svakog čovjeka, pa i Lukašenka.

Nema sumnje da postoji dobro potvrđena činjenica, da nisu sve države spremne prihvatiti i implementirati zapadni model demokracije. Zapadni model demokracije nije prikladan za druge zemlje koje imaju različite kulture i tradicije te specifičan društveno-politički razvoj. Ako je jedan demokratski model uspio u Sjedinjenim Državama ili Njemačkoj, to nužno ne znači da ga je potrebno forsirati i generalizirati te izvoziti u sve zemlje. Svaka zemlja ima svoj demokratski model, koji se zasniva na tradicionalnim i nacionalnim iskustvima i vrijednostima. Gorka iskustva arapskog proljeća još traju, gdje je umjesto demokracije došlo do anarhije poput onih u Egiptu, Tunisu, Libiji, Iraku Siriji, Jemenu, pa čak i stvaranje terorističke paradržave ISIS kao neposredni rezultat anarhije i bezvlađa.

Neke nove nade

Nova američka administracija Donalda Trumpa mogla bi napraviti određene promjene i poduzeti konkretne korake u odnosima SAD-a i Bjelorusije. U stavu SAD-a Bjelorusija će vjerojatno ostati dio ruske sfere utjecaja. Umjesto da se fokusiraju na prekidanje veza Minsk-Moskva, napori bi sada mogli biti usmjereni na obuzdavanje i smanjenje ruskog utjecaja u Bjelorusiji. Kao rezultat toga, stavovi SAD-a prema Bjelorusiji i potencijalno ublažavanje ili pooštravanje sankcija najvjerovatnije će zavisiti od odnosa SAD-a i Rusije. Kritike bjeloruskim vlastima, zbog kršenja ljudskih prava nastavit će se, iako će možda biti u blažoj formi i bit će deklarativne.

U međuvremenu prozapadna bjeloruska opozicija brine se da bi podrška iz SAD-a mogla oslabjeti. Sasvim je moguće da će nova američka administracija odgovornost za podršku bjeloruskoj prozapadnoj opoziciji prebaciti na Europsku uniju. Trumpova administracija fokusirat će se na jačanje dijaloga s Rusijom kako bi se suočila s geopolitičkim izazovima (kao što je suprotstavljanje kineskom utjecaju), što bi moglo promijeniti pristup administracije od konfrontacije na potencijalnu suradnju. Prema ovom scenariju Bjelorusija može očekivati pojedine diplomatske ustupke od Washingtona, pa čak i posjete visokih američkih dužnosnika, kao što se to događalo za vrijeme prvog Trumpova mandata. Posjeti Johna Boltona, savjetnika za nacionalnu sigurnost, 29. kolovoza 2019. godine te američkog državnog tajnika Mikea Pompea 1. valjače 2020. godine mogu se u takvoj diplomatskoj formi ponoviti u idućem razdoblju u kontekstu pronalaženja mirnog rješenja rusko-ukrajinskog rata.

Dodatni pozitivni znaci za relaksaciju američko-ruskih odnosa dolaze iz Washingtona s Trumpovim imenovanjem Keitha Kelloga, bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost i umirovljenog general-potpukovnika američke vojske, za specijalnog izaslanika za Ukrajinu i Rusiju. Kellog će se fokusirati na okončanje rata u Ukrajini. On se zauzima za teške pregovore s Rusijom i Ukrajinom, kako bi se rat priveo kraju.

Predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump 13. kolovoza 2024. godine u intervjuu s izvršnim direktorom Tesle i vlasnikom platforme X, Elonom Muskom, pohvalio je autoritarne lidere Rusije, Kine i Sjeverne Koreje, opisujući ruskog predsjednika Vladimira Putina, kineskog predsjednika Xi Jinpinga i sjevernokorejskog vođu Kim Jong Una kao lidera “na vrhuncu svoje igre”. Usprkos tome što je priznao njihove kontroverzne metode, napomenuo je da, iako su ovi lideri često etiketirani kao diktatori, oni imaju duboku ljubav prema svojim zemljama, iako se ta ljubav manifestira u “drukčijem obliku”.